Rožajka Erna Topalović, uspješna studentica medicine u Turskoj, govori pet jezika, radila je i kao profesorica engleskog jezika u privatnim školama, predstavnica je Univerziteta koji pohađa, u međunarodnim studentskim organizacijama, nedavno je objavljen projekat na kojem je radila zajedno sa kolegana sa Harward unverziteta u vezi COVID-19. Koordinatorica je Svjetske medicinske organizacije za nauku i medicinsko istraživanje i član zdavstvene organizacije „Oli Healt Magazin“, igra odbojku i članica je KUD-a.
Prije svega želim Vam se iskreno zahvaliti što ste mi pružili prilku do govorm za vaš medij.
Svoj dolazak u Tursku 2014. godine, u grad Malatya, u novu sredinu, nove ljude, običaje, način života uz neznanje jezika, mogu reći da sam doživjela dosta teško. Daleko od zavičaja i porodice, trebalo je naći snage i motivacije za istrajavanje u novim životnim izazovima na putu nauke i usavršavanja. Prva barijera bila je jezik, iako sam osim maternjeg govorila tri strana jezika, počela sam učiti turski u TÖMER-u (Türkçe Öğretim, Uygulama ve Araştırma Merkezi) Centar za učenje, primjenu i istraživanje jezika, što je uslov za nastavak visokog školovanja Turskoj.
Još jedna otežavajuća okolnost je, što sam na ovom Univerzitetu bila jedina studentica sa Balkana, tako da nisam imala niti jednu koleginicu niti kolegu sa kojima bih se družila i dijelila zavičajnu nostalgiju. No, kako sam počela učiti jezik, brže sam se inetgrirala u društveni život. Učlanila se u odbojkaški klub i počela igrati odbojku, i to vrlo uspješno, išli smo na takmičenja i osvajali medalje. Osim toga, postala sam članica folklornog ansambla „Inonu“ i koristim priliku da se zahvalim koreografu svjetskog glasa g-dinu Ibišu Kujeviću, koji mi je usadio ljubav prema folkloru što mi je puno pomoglo da se brzo prilagodim jer sam dugo bila članica KUD-a „Vrelo Ibra“.
Sve u svemu, prva godina mi je prošla u učenju Turskog jezika, sportskim aktivnotima, a sa folklornim ansamblom sam također obišla veliki dio Turske, nastupali smo na folklornim smotrama, te na važnim državnim i međunarodnim manifestacijama i programima. Upoznala sam mnoge gradove i ljude i sretna sam zbog toga.
Po završetku učenja jezika, iz Malatije odlazite za Ankaru na studij medicine. Kakav je bio taj novi level i opet nova sredina?
Da, pošto sam savladala Turski jezik, došla sam iz Malatye u Ankaru i upisala medicinski fakultet „Yildirim Beyazit“, na engleskom jeziku. Možda je vrijedno naglasiti da pravo upisa na tom fakultetu imaju samo studenti sa najvećim brojem bodova, a ja sam ih, hvala Bogu, imala. Osim toga, po završetku studija i sa diplomom na engleskom jeziku, međunarodna perspektiva je mnogo izvjesnija, što je donekle i moj cilj. Naravno, potrebno je puno rada i odricanja ako čovjek želi uspjeti u svom naumu ali, ako imate jasan cilj i znate šta želite onda i borba bude lakša.
Peta ste godina medicinskog fakulteta koji traje šest godina, da li već razmišljate o specijalizaciji?
Svakako, razmišljam o specijalizaciji i najvjerovatnije će to biti kardiohirurgija jer taj poziv me oduvijek privlači iako je ta specijalizacija dosta teška. U Turskoj je medicina u koraku sa svjetskom medicinom a u mnogim oblastima je i korak ispred, tako da se metode i načini liječenja kao i hirusrški zahvati u kardiologiji izvode u veoma savremenim uslovima, pa specijalizacija u tako visoko razvijenom zdrastvenom sistemu, predstavlja pravu šansu za usavršavanje, uz medicinske stručnjake svjetskog ranga kakve ima Turska. Kardiohirurgija je moje opredeljenje.
Čini se da ste oduvijek znali da ćete postati doktor medicine?
Da, dobro ste to primijetli. Iznad svega volim medicinu, završila sam i Srednju medicinsku školu „Branko Zogović“ u Beranama, nije mi bilo teško putovati svaki dan od Rožaja do Berana i nazad, iako je bilo indicija i savjeta da upišem gimnaziju u Rožajama, nisam se dala pokolebati jer sam željela postati baš kako rekoste, doktor medicine, i za sada mi to ide od ruke, nadam se da ću uspjeti.
Članica ste mnogih Organizacija vezanih za struku, koje su to organizacije?
Jeste, članica sam asocijacije studenata sa Balkana i bila sam predsjednica Organizacije IMSA (Internacionalna medicinska studentska organizacija). Također, članica sam zdavstvene organizacije „Oli Healt Magazin“ i koordinatorica svjetske medicinske organizacije za nauku i medicinsko istraživanje. Osim toga u organizaciji MUSIAD, predstavnica sam svog Univerziteta, imala sam sastanke sa ministrima iz raznih oblasti, kao i sa šefom kabineta AK partije, zastupala sam studente na polju poboljšanja uslova studiranja. Volontiram u mnogim oblastima pa sam jedno vrijeme provela na patologiji i sudskoj medicini gdje sam stekla novo znanje i sertifikat, što naravno doprinosi proširivanju vidika, perspektiva i profesionalnih iskustava. Trudim se da maksimalno sudjelujem u svim procesima koji su direktno ili indirektno vezani za struku i obrazovanje uopšte, a u Turskoj je to itekako moguće.
Imali ste i saradnju sa Harward Univerzitetom?
Da, nedavno je objavljen projekat na kojem sam radila, zajedno sa stručnjacima sa unverziteta u vezi COVID-19. Na tom projektu, ispred Univerziteta koji pohađam, bila sam predstavnica balkanskog jezičkog područja, što mi svakako imponuje. Taj rad je već objavljen na Harwardu.
Radno ste bili angažovani i van medicinske struke i osim što ste radili kao prevodilac, predavali ste engleski jezik u školama?
Jesam, tri godine sam predavala engleski jezik u dvije privatne škole, također, radila sam kao prevodilac za TIKA-u, u komunikacij sa stranim ambasadama, a imala sam angažmane kao prevodilac i u BiH ambasadi.
Uporedo sa studijama, radite i na privatnoj klinici?
Da, radim kao asistent na privatnoj klinici „Memorial“ u Ankari, koja je jedan od najvećih centara za transplantaciju u Turskoj. Angažovana sam na odjeljenju za onkologiju i hematologiju. Na ovoj klinici se vrše i transplatacije koštane srži sa uspješnoću od preko 95%, kaoi sve ostale transplatacije. U protekloj godini(2019.) imali smo preko 75.000 stranih pacijenata iz cijelog svijeta, što samo po sebi dovoljno govori o kakvoj se klinici radi.
Obzirom da studirate u državi u kojoj je medicina jako razvijena te da radite na jednoj od najvećih i najsavremenijih klinika, razmišljateli o povratku u Crnu Goru gdje bi primijenili svoje znanje i iskustvo?
Da budem krajnje iskrena, za sada ne razmišljam, što ne mora da znači da ne želim. Razlog za to je što su metodologija učenja, način usavršavanja i klinička medicina u Turskoj na mnogo većem nivou u odnosu na tamošnje, naše uslove, pa se stečeno znanje i iskustvo ne mogu u potpunosti primjenjivati. Crna Gora kao i većina balkanskih zemalja, još uvijek nemaju uslove za primjenu visokosofisticiranih medicinskih dostignuća, tretmana i metoda, kakve se koriste u razvijenim državama kao štoje Turska. Krenuvši od dijagnostike koja je ključna, pa sve do ostalih uslova koji garantuju visok procenat uspješnoti u liječenju i najtežih oboljenja. Naravno, uvijek sam spremna pomoći svojoj državi i svom narodu i to smatram svojom dužnošću i patriotskom obavezom.
Možemo li reći da ste zamalo postali „sultanija i balkanska Hurrem“?
Došli ste i do tih informacija? Pa ako već moram odgovoriti…da, prije četiri godine dobila sam ponudu da igram glavnu ulogu – Hurrem u tv seriji „Sulejman veličanstveni“. Da budem iskrena, prepala sam i ne znam šta bih rekla žao mi je i nije mi žao. U ponuđenom Ugovoru je stajalo da se treba snimati 30 epizoda, što znači da sam morala zanemariti poziv zbog kojega sam došla. Ipak sam odbila ponudu. Osim toga, imala sam angažmane za mnoge modne kuće i o je još jedno sporedno iskustvo. Često se dešava da mi ljudi prilaze i pitaju da li sam ja Hurrem? Što bude zabavno i simpatično. Ipak ostajem dosljedna „Hipokratovoj zakletvi“.
Koliko ti nedostaju: rodni grad, porodica, prijatelji, stara mahala, čaršija, sokaci…?
Znate kako, nauka je u stvari stub opstojnosti svijeta i čovječanstva. Potraga za naukom, sveta je dužnost i obaveza koju Uzvišeni Stvoritelj naređuje kako bi bili od koristi društvu u kojem živimo. Odluka da krenem putem nauke, ujedno je i moja snaga da ustrajem na tom putu.
Što se tiče rodnog grada, mnogo mi nedostaje to sve. Iako se svakodnevo čujem sa porodicom i prijateljima, pratim medije i rožajske portale, no, to ni blizu ne može ublažiti nostalgiju i emotivni vakum, koji nadoknadim samo kada dođem svojoj kući, i svojoj porodici. Čaršija i sokaci, djeca, mahalska graja, miris sveže pečenog hljeba u staroj pekari, neprikosnovena srdačnost naših ljudi, duboko su utkani u mom biću i to je nešto što se u stvari može nazvati lokalpatriotizmom, a ja sam ponosna na svoje projeklo i svoje Rožaje.
Ono što me čini tužnom a što prihvatam kao sudbinu i Božje određenje je, da je moj otac nedavno preselio na bolji svijet, sa njim je u nepovrat otišao i dio mene. Svevišnji Gospodar je odredio da bude tako i ja se trudim da to prihvatim stojički, što mi daje snagu da do kraja održim obećanje koje sam mu dala da ću postati doktor.
Najveća podrška u životu su mi moji roditelji i braća, bez njihove podrške ne bih mogla ni pomišljati na svoje naučno putešestvje na koje sam krenula. Uz rahmetli oca, moja majka, u čijim dovama stanujem, moja je sigurna luka, moje skrovište i kruna moga postojanja, zahvalna sam Bogu na tome.
Svu novonastalu situaciju protkanu gubitkom rahmetli oca, dijelim i lakše podnosim uz prijatelje. Kako stara poslovica kaže: „jedna majka ne može sve da rodi“, tako i ja, ovdje Turskoj, imam najboljeg pijatelja koji se zove Hady Mnsour, porijeklom iz Egipta, kojeg zovem bratom i sa kojim dijelim tužne i sretne trenutke, koji je uvijek tu, uz mene, na čemu sam mu neizmjerno zahvalna i naše iskreno prijateljstvo će trajati dok trajemo i mi sami.
RT (M. Luboder)
