U njemačkom gradu Frankfurtu, u prostorijama historijske crkve „Paulskirche“, istaknutom i svjetski priznatom bh. piscu Dževadu Karahasanu sinoć je dodijeljena “Geteova nagrada” (Goethe preises) za 2020. godinu. Svečanost je uvodnim govorom otvorio gradonačelnik Frankfurta Peter Feldman (Feldmann).
On je rekao kako je, zbog rastućeg broja inficiranih Covidom 19, bila u pitanju ova svečanost, a i zbog Karahasanovog testiranja na frankfurtskom aerodromu.
– Da je Dževad Karahasan bio pozitivan,a onda bi ovu svečanost dodjele nagrade vršili putem videolinka – rekao je Feldman.
Kazao je da je Karahasan je oduvijek želio da bude posrednik između Istoka i Zapada.
– S obzirom na današnju situciju na svijetu, niko, ama baš niko bolje ne odgovara od Karahasana da dobije ovu nagradu. On je najprigladniji pisac kojem pripada sa pravom ova nagrada. Karahasan se bavi onim što svijet zaokuplja već stotinama godina, a to je spona između Istoka i Zapada. To je centralno mjesto u njegovim djelima, i ja sam jako zahvalan na tome. Meni se čini da Vam je Gete bio uzor i Vi ste doprinijeli da se on opet i ponovno čita u jugoistočnoj Evropi, a time ste i Frankfurt približili jugoistočnoj Evropi – rekao je Feldman.
Prisutnima se obratio i istaknuti njemački pisac Ingo Šulce (Ingo Schulze) koji je u svom govoru vršio porođenje Getea i Karahasana, kako u privatnom životu, tako i u književnom stvaralaštvu.
– I Gete je 1821. godine bio poslan u rat u Francusku i pisao o grozničavom pucanju topova, a i Karahasan je u svojim djelima pisao o bombardovanju Sarajeva, gdje se pominju i topovi i bombardovanje. Imali su sličnu sudbinu, i jedan i drugi su bili u ratu,a nisu željeli to. I jedan i drugi su u svojim dijelima za motiv imali granice. Karahasan je pisao da je veoma bitno da se Sarajevo sačuva onakvo kakvo je bilo, da se na šovinizam ne odgovori šovinizmom. Jedno treba da bude jasno, Sarajevo je grad koji je stvoren da bude ispričan – rekao je Šulce.
Karahasan je svoje obraćanje započeo tako što je se osvrnuo na jedno Geteovo djelo, ispričao je priču iz jednog romana, kako jedan dječak krade slatkiše. Njega je to Geteovo djelo oduševilo, fasciniralo, da je na kraju njega književnost odgojila.
– Gete se bavio duševnim stanjem tog svog junaka, ja sam zavolio tog njegovog junaka, tako da on više nije bio samo Geteov već i moj. Ono što sam naučio od Getea je da prihvatim samog sebe. Ljubav i nepovjerenje su istovremeno u meni, da bih mogao dobro funkcionisati moram dobro poznavati, upoznati i jedno i drugo. Književnost nas uči osjećaju. Ja sam svu svoju emocionalnu naobrazbu stekao iz knjiga. Ni roditelji ni škola me tome nisu naučili, već su me naučili da budem specijalista. A, život ne voli specijaliste, život voli emotivce. Učio sam od najboljih, učio sam od Getea i jako je bitno da prepoznamo svoju individualnost. Upoznati sebe je jako važno. Hvala književnosti što me je odgojila – rekao je, između ostalog, Karahasan.
Na kraju obraćanja Dževad Karahasan upisao se u Zlatnu knjigu grada Frankfurta.
Zbog koronavirusa bio je ograničen broj posjetilaca, među njih pedesetak bilo je i Bosanaca i Hercegovaca. Iz austrijskog glavnog grada Beča ovoj dodjeli prisustvovao je Bugojanac Sirađ Duhan, predsjednik Udruženja bh. akademika u Austriji,a čiji je prvi predsjednik 1993. godine bio upravo Dževad Karahasan.
Karahasanu je iskrene čestitke lično uputio i predsjednik Bosanskog islamskog centra u Frankfurtu Said Cerić, a koji je došao u pratnji supruge i prijatelja.
Bišćanka Edina Čović u Njemačkoj je završila dva fakulteta, a danas je visoko pozicinirana u jednom obrazovnom institutu, a svojevremeno je u Njemačkoj magistrirala na „Šahrijanovom prstenu” Dževada Karahasana.
Edina je Karahasanu od srca čestitala, onda je i on njoj čestitao kada je saznao da je magistrirala na njegovomn djelu.
Emotivan susret dogodio se između Karahasan i Kristijana Švarca Šilinga koji je donio sa sobom jednu Karahasanovu knjigu i zamolio ga da mu se potpiše.
Na kraju su prostorijama crkve „Paulskirche“ počeli da odjekuju zvuci poznate bh. sevdalinke „Zvijezda tjera mjeseca“, a koju su svirali Hagit Halaf violina i Kristof Gothart harmonika.
Bato Šišić
