Prije četvrt stoljeća, u jeku genocida u Srebrenici i okolnim područjima ovog istočnog grada u Bosni i Hercegovini (BiH), Dejtonski mirovni sporazum (DPA) završio je rat u kojem je poginulo više od 100.000 ljudi, između 20.000 i 50.000 žena postale žrtve seksualnog nasilja, a raseljeno više od dva miliona širom svijeta. Međutim, rat ostavlja trajan utjecaj na društvo dugo nakon što se ostavilo oružje, i zato je potreban dugoročni plan da se oporavi jedna nacija. Iako je sporazum uspjeo u stvaranju uslova za forsiranje sporazuma i okončanje rata, ono što se pojavilo je dokument koji je otvorio put za uglavnom disfunkcionalnu strukturu vlasti koju mnogi građani BiH smatraju glavnom preprekom za napredak BiH. Dejtonski sporazum je dizajniran da se okonča rat, nakon četiri neuspjesnih mirovnih inicijativa, ali sporazum nije model za upravljanje politički stabilne i ekonomski prosperitetne moderne drzave. Kompleksni, sistem podjele vlasti na etnickoj osnovi omogucio je da vlast bude u rukama oportunističkih pojedinaca koji koriste nacionalističku retoriku da se odupru reformi i blokiraju napredak, ostavljajući Dayton uglavnom nepromijenjen i kao glavni uzrok drzavne paralize.
Građani Bosne i Hercegovine su sve više frustrirani i gube nadu da će živjeti u modernom demokratskom društvu, a mnogi od njih trenutni zastoj u zemlji krive na dogadjajima iz novembra 1995. godine i potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Mir je relativno opstao, medutim, u mnogim aspektima, BiH ostaje smrznuta u vremenu, zaglavljena u nacionalističkoj mocvari iz ’90 -ih. Iako je sporazum u sirokim krugovima slavi kao uspjeh i model za mir za današnje sukobe u krugovima vanjske politike, trenutna politička, ekonomska i socijalna situacija u BiH kazuje puno drugaciju pricu. Dok je glavni cilj sporazuma bio da se sačuva jedinstvena multietnička država, etničke tenzije i dalje postoje. Sporazum je praktično podijelio zemlju po etničkim linijama, gdje su međuentitetske linije u sustini ista razgraničenja po linijama sukoba koji su postojali na kraju rata. Samo postojanje dva entiteta stvara krizu identiteta u BiH sa građanima koji se identifikuju prvenstveno po etničkim linijama umjesto kao Bosanci i Hercegovci. Ovo je posebno i potpuno u suprotnosti sa predratnoj BiH kada su tri glavne etničke grupe živjele uglavnom pomješano zajedno sirom Bosne i Hercegovine. Nazalost, zbog Daytonskog sporazuma, etničke grupe su se preselili na dva entiteta prvenstveno s etničkim lojalnostima i procjene stanovništva pokazuju dramatično drugaciju demografsku sliku u današnjoj BiH koji je u suprotnosti sa stoljetnim tradicijama multietničkog, multikulturalnog i multireligijskog društva.
Činjenica da se entitet Republika Srpska (RS) sada sa srpskom većinom, uglavnom sastoji od područja koja su praktično očišćena od bošnjačkog stanovništva za vrijeme rata sluzi kao dodavanje ulje na vatru. Za mnoge, naziv entiteta po ratnom imenu “Republika Srpska” izaziva sjećanja na genocid, a mnogi ga smatraju ravnim sa nagradom genocida. Bivsi ambasador i glavni pregovarac Richard Holbrooke je priznao ovu gresku, žaleći sto se nije vise potrudio da se promjeni ime i sto je podcjenio opasnost od zadržavanja “naziva natopljenim krvlju.” Podjela na dva entiteta omogucio je put za srpske nacionaliste da postignu političkim sredstvima ono što nisu mogli ostvariti na bojnom polju, to jeste, stvoriti srpsku većinu u regijama koji su etnički očišćeni i zatim otezati bilo kakve napore povratka izbjeglica u svoje prijeratne domove. Ovo je fakticki ozakonilo genocidni plijen za srpske nacionaliste a i dalje ohrabrilo one koje pozivaju na ocepljenje od BiH ovih etnički očišćeni područja. Ovom jos vise dodaje konstantno negiranje suvereniteta Bosne i Hercegovine i uopste njeno pravo na postojanje u prijeratnim granicama od strane srpskog rukovodstva kako u Republici Srpskoj tako i u Srbiji, sa ciljem da se oslabi i paraliziraju centralne vlasti u BiH na svaku predstavljenu šansu a i time suverenitet BiH koji je mirovni sporazum trebao da zaštiti. Dakle, Daytonski sporazum je samo prolazno zlo koje je izrodilo političke uvjete u kojima se kultiviraju velikosrpski seperatisticki planovi u posljednja dva desetljeća.
Orkrestiranje sporazuma za prekid vojnih sukobi ne govori o istim tenzijama koje se moraju riješiti kod izgradnje drzavnih institucija da bi zemlja krenula naprijed ka boljoj buducnosti. Izuzetno slozeni sistem vlasti izuzetno je otezao normalno funkcioniranj, a ponekad ga ocei nemoguće. Ovo je također pružilo savršen prostor za uzgajanje otvorenog etničkog nacionalizma. Politička elita, od kojih su neki imali glavne uloge u ratu, reklamiraju nacionalističke retorike i smenjuju se u igranju sa ratnim emoicijama i strahovima od “druge strane”, a zatim koriste istu retoriku da zapostave svoje odgovornosti i interese drzave kako bi nastavili ratoborone ciljeve i blokirali moguce napore za reformu i napredak.
Nezaposlenost u BiH konstantno kruzi iznad 40 posto, figurom koja je jos zapanjujuca među mladima u zemlji. Ovo eskalira tenzije i stvara vakuum u kojem se ljudi povuku u svoje blize krugove, obično jedne etničke skupine, držeći se nacionalističke retorike političara koji obećavaju bolje dane nakon njihovog ponovnog izbora. Oportunistički političari vrebaju javnost takvim situacijama i igraju na etničku kartu da ostvare svoje ciljeve. I sve se vrti u krug. U proteklih nekoliko godina, vidjeli smo značajan nemir koji se kulminirao u masovne proteste u BiH. Na samoj povrsini, protesti su uglavnom ekonomske prirode, ali bliže ispitivanje pokazuje da su direktna posljedica paralize napretka stvorene zbog vakuuma koji se pojavio nakon Daytona.
Izbori su temelj demokratskog društva i važan faktor u izgradnji mirne, multietničke BiH. Međutim, u Bosni i Hercegovini, izbori nakon Dejtona se služe samo da se pojača podjela jer sistem je takav da sluzi u korist visoko nacionalističkih kandidata sa razdornom retorikom. Kompleksni mehanizam glasanja zahtijeva svaki politički odred da ima svoje upravno tijelo sto rezultira u akumulaciju oko 700 izabranih državnih službenika i više od 140 ministara, u zemlji otprilike veličine americke drzave West Virginia. Ovo predstavlja najveći broj državnih službenika po glavi stanovnika u svijetu. Činjenica da postoje složena izborna pravila koja zahtijevaju kandidata da se izjasne kao pripadnici jednog naroda ili drugog čak i prije nego sto odu na izbore dalje objavljuje etnicke podjele i stvara prepreku za postizanje bosanskohercegovačkog nacionalnog identiteta.
Kao Amerikanci bosanskog porjekla, apelujemo na Sjedinjene Države, kao posrednike i garantore Dejtonskog mirovnog sporazuma, da preuzmu vodeću ulogu u reviziji sporazuma u cilju očuvanja mira i stabilnosti u BiH i regiji. Rukovodstvo RS dosljedno i uporno potkopava Dejtonski sporazum u svakoj mogucoj prilici. Milorad Dodik, predsjednik RS-a, kontinuirano negira genocid u Srebrenici, čini prijetnje za otcjepljenje, i, nedavno, pozvao je na nezakonit referendum o sistemu pravosuđa u zemlji. Sve ove radnje su ostale nekazenjene od strane Ureda visokog predstavnika (OHR) koji je postao samo svoja sjena od dana Lorda Paddy Ashdown-a. Nedostatak jaceg angazmana od strane međunarodne zajednice samo ohrabljuje nacionaliste i separatiste da i dalje podkopavaju napredak i reforme potrebne za punopravno članstvo u Europskoj uniji i NATO-u. U stvari, nedavni događaji u Krimu i istočnoj Ukrajini su jos veci razlog za zabrinutost jer Rusija traži da prosiri svoj uticaj na Balkanu, koristeći srpske nacionaliste u borbi protiv strateških interesa Sjedinjenih Američkih Država i njenih saveznika. Cekajuci na lokalne političare u BiH da sami riješe ova temeljna pitanja bez upotrebeneophodne geopolitičke poluge u regiji neće roditi plodom.
Sjedinjene Države i njihovi saveznici ne smiju gledati sa strane, kao što su radili 90-ih godina, dok su ekstremisti činili sve što je u njihovoj moći na destabiliziranju BiH, odvraćajuci je iz svog zasluženog mjesta u Evropi kao ključnog strateškog saveznika SAD-a. Na 25. godišnjicu Dejtonskog mirovnog sporazuma, sacuvajmo legat historijskog sporazuma popravkomgreške kako u okviru tako i mehanizmu implementacije kako bi se osigurao trajni mir i stabilnost u BiH i regiji. Cvrsto vjerujemo da se to može učiniti samo na osnovu istinskih demokratskih principa poštujući prava svih građana, i zaštite prava manjina. Bosna i Hercegovina treba jaču centralnu upravu, bez okova birokratije i etničkih podjela. Efikasnije uprave će obnoviti povjerenje naroda u svoje lidere, ojacati ekonomiju, direktno smanjiti utjecaj negativne nacionalističke retorike u zemlji, i osloboditi zemlju iz pat pozicije.
Daytonska podjela ovlasti u BiH na etnickoj osnovi kako bi se uspostavio balans po svaku cjenu nekima sluzi kao pohvalan model, ali je u stvarnosti nepraktičan i uglavnom nefunkcionalan. Napraviti prelaz u punu demokratiju nije lahko, ali nije nemoguće.
Postoji velika potreba za značajnim političkim promjenama i reformama u BiH, danas više nego ikad. Dvadeset godina kasnije, proglašavajući da možemo poboljšati Dayton ne diskredituje dobro sto je mirovni sporazum uradio u zaustavljanju krvoprolića. Priznajući da je sporazum pogresno izrađen radi plemenitog razloga, da se zaustavi rat i ubijanje ljudi, ne umanjuje to postignuce.
KBSA
