Piše: Sead Hambiralović
(…)
Pet dugih godina spremao sam se za ovaj Dan, ali pogled ne mogu stići. Teško je obujmiti razmjeru nepreboli – hiljade bijelih nišana uspravljeno, celofanom prekriveno petsto pristiglih tabuta. Kiša sipi. Dobro je što je tako. Danas ne bi valjalo da sija sunce. Petsto novih kabura čeka, a broj još nije ni blizu sveden.
Događaj se valja, vrijeme ističe. Kako ću naći svoje – teško se snaći u ovom gradu mrtvih.
Neko kaže, idi pravo. Pitaj tamo. Zalutam. U pogrešnom sam smjeru. Na koncu, velika tabla do ulaza. Na njoj Plan i Spisak!
Gužva je pred tablom… Nije ovo sindikalna obavijest, niti da se vidi ko gubi posao. Svi pod A, B, C… do Ž više nemaju ništa izgubiti i ostaju ovdje.
Pod Hodžić, tražim Sabahudin… Otac Munib. Tu je, malo poviše od sredine lista. Pored imena, parcela i broj. Provjeravam još jednom. Požurim, ali opet se nije lahko snaći, iako je sve obilježeno i pod konac.
Konačno sam u pravom smjeru. Devedesetdva, devedesettri, devedestčetiri, devedesetpet… Desetak metara dalje je 101. Vidim neke moje. Otvoren kabur čeka našeg Sapka. Nedim, pognute glave, malo je sa strane. O Kjašifu još ništa nema…
„Mašoviću, molim vas, nemojte stati!“ – odjekuje mi u ušima (Nakon mene govorio je na Kazanbašči prilikom otvaranja obilježja u spomen na ubijene Zvorničane. Nekoliko godina kasnije Kjašif Smajlović,
prva novinarska žrtva, slučajno je nadjen u 11. masovnoj grobnici, destak metara od spomenika, prim.a.).
Ne kažem da sam još nešto napisao. Pročitaću ako ga nađu (ispunjeno, legendarni zvornički novinar sahranjen je u Aleji veterana u Sarajevu, prim.a.)
Šutimo.
Čekamo.
Ali, prvo ide ceremonija. Daleko je i želim pogledati izbliza. Nije jednostavno do centra mrtvoga grada. Za svaki slučaj, ponio sam staru iskaznicu, a i moja crna tašna od laptopa vjerovatno je davala dojam službenosti.
Ima prvi dojam kad se stigne. Brojni su tragovi u fabričkoj hali, sa zrakom koji sluti. Narod se u talasima šutke tiska da ”vidi”. Izloženi su fotosi stradanja po zidovima hale, lične stvari, negdje u sredini je „okrugli sto“, gdje se biraju riječi, govori, sluša, šuti… I pitanje: Zar baš „tu?!
Tek kada se dođe u centar, dobija se potpuna slika razmjera. Govoriće se. Nova zastava se vihori. Prvo ide himna; bez riječi. I bolje je.
Pljusnu jača kiša kada krenuše govori.
Sve je rečeno.
Sve!
Njima što pred otvorenim kaburima čekaju svoje, ne treba više ništa govoriti. A ni onima na tabutima, čije su kosti sastavljane; gdje se moglo šta sastaviti… Makar je sve uredno opremljeno, zastrto, zategnuto. Sve k’o normalno. Ništa nije normalno.
(Odlomak iz romana „Bijeli cvijet iznad puta“ 2012., S.H.)
P.S.
Kada se tabut sa brojem 101 približio, Munibu Hodžiću je pozlilo. Hitna odmah prebacila u Klinički centar u Tuzlu. Kada je dženaza „obavljena“ požurio sam ako mogu šta pomoći.
Munib je „poživio“ je još par godina. Za njim ubrzo odoše Bija i Mustafa…
_________
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje& GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenje Moja BiH i šalje na preko 90 mail adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: dabudebolje@gmail.com
