Piše: Sead Hambiralović
„…Naša kuća opet je naša. Sve što se moglo odnijeti dobilo je „noge“, ali zašto slike i uspomene drage..?!“- nakon rata, izmedju ostalog, napisao. Poslao u Sarajevo „Unuki“ sa „zadatkom“ da posjeti Majku, pozovu stare i nove komšije i pročita.
I nisam siguran jesam li više bio srećniji davnih godina u rodnoj kući pored Drine ili „vraćenoj“ novoj. A nigdje takve kahve i radosti s Majkom kao na našem balkonu..! Ni tolike jutrošnje bajramske tišine dok „pregledam“ njene uredno složene ladice.
U staklenom dijelu komode, na centralnom mjestu dominira bijela šolja ispod koje su dvije „doze“ sa lijekovima. Jedna poluprazna- pored zaostali anduz koji više nikad neće zamirisati. Za oko zapade nešto što u srce darnu- fotos naaas koji učas zamagliše suze…
I nevidjena pedantnost, sve pod konac. Onda cedulje za ovo, za ono. A po „spisku“- pokloni za Alisu, Idu i Šahbaza Avdića. Pretprošle zime, koji mjesec ranije, ode i najbolji prijatelj- ostade paket sa njenim lijepim rukopisom na cedulji. Pandemija omela što do sada nije dato. Moje u Bergenu i Lincu nisam vidio dvije godine, a preko Silvane poručio Šabetovoj sestri Merimi oko poklona…
Zasebno namijenjen novac: „Tri godine kurbani za Abdulaha i Fikretu“- jutros će na Kuli sve organizovati Mehmed Povlakić. Podijeliće se po Vidakovoj Njivi, Beksuji i jednom broju prijatelja u centru Zvornika.
DIJASPORI SE USLOŽNJAVA: Kako koga zadesi loša vijest. U dijaspori se usložnjava- kod mene ispalo najgrdje: korona, blokade granica, a zadnja želja- zna se- Kazanbašča i pored oca. Pa kada se nekako uspjelo prevesti, bez ijednog sina da bude na ispračaju, nastavlja raspamećenost oko odjave stane i stvari. Obično se pokloni, a kako u cajtnotu spakovati svu umjetničku i mirovnu zaostavštinu, obezbijediti šleper i prevesti u Bosnu?
Kada je jedva nekako riješeno, dolazi na red povratak. Propada jedna avionska karta, propada druga. Pošto je stan odjavljen, dva mjeseca potucanje kod ovoga i onoga. Treča sreća se nije desila. Prošao carinsku kontrolu, na ulasku u avion- ne može! Nisam imao bosansku LK- imao snimljenu, original čekaće na Tuzlanskom aerodromu. A kad ti na zapadu kažu ne može- to je kraj priče. Nijem, samo sam se okrenuo…
Dok lična nije stigla u Örebru, produžio još jedan mjesec. I napokon odahnuo kada je avion sletio na Dubrave. Kakva god je, lijepo je imati svoju zemlju…
I nebilo ovih i onih tegoba. Jedna po jedna prestajale, a najviše zanimalo „glavno“. Pa i to moje odranije da BiH jedino može pomoći „struka“. Na žalost, potvrdilo: kakva država, takva i struka- po vise „linija“! Zato vagam hoću li se upuštati u dublje. Možda „uvezati“ (i) sa „Pričama sa Panonike“ a u (in)direktnoj vezi sa predavanjem „Čovjek koji traži svjetlo“, prije dvije godine premijerno održano u tuzlanskoj Kristalnoj dvorani…
A ostalo od oca- nerado se kljukam tabletama. Struka neka „vježba“ na drugom- najbolje znam šta je meni i kako treba.
Znali se decenijama, a imali posljednju prijeratnu aktivnost sa Forumom intelektualaca na sastanku sa predstavnicima nacionalnih stranka. Sve je otišlo u vjetar i- prve zvorničke suze, dr Muhameda Jelkića: “Zar se baš mora podijeliti naš Zvornik..?!“ Desilo (i) gore, najgore u dugoj istoriji drevnog bosanskog grada…
NAPOKON VEDRINA: Dobro sam uradio! Malo po malo krenuli vedriji dani i nove mogućnosti. Najviše obradovala vijest o Alanovoj norveškoj nagradi za crtež. I stigao obaviti svašta nešto. Prvo se „dao“ oko idejnog rješenja za Majkin spomenik. Potom odaslao Medžlisu u Zvornik novo pismo da riješimo poznati problem oko obilježja na Kazanbašči. Nekoliko mjeseci nisu odgovarali. Odlučiće na Kolegiju. Nanovo odužilo pa možda će ih ovaj put „dirnuti“. Pošto trebam platiti taksu za predstojeće „radove“ na mezaru, predložio da taj novac ide za sklanjanje šahte i dijela betonske staze koja je „prešla“ preko prostora spomenika (!). Izmedju ostalog „podsjetio“ na raniji prijedlog oko markiranja mjesta svih 11 masovnih grobnica- zasade breze i postavi tabla, putokaz (KAZANBAŠČA) pored glavne saobračajnice…
Hvala Nebesima što podariše snage, razuma i strpljenja. Posebno oko ostavinske, gdje je zapelo oko kuće. Riješeno i polako, koliko i sam mogu oko održavanja. (Prije neku zimu, iako je voda „ispuštena“, cijev u kupatilu „vrisnula“. Zamijenjena, ali ostala „rupa“. Majstori nerado dolaze za sitnice. Pričam dragom prijatelju Mensuru Krndiću- ima brusilicu i začas sve riješeno oko uklapanja nekoliko pločica. Kupio sam ljepilo i dovršiti narednih dana).
A jesam se zabrinuo što se kamenorezac dugo nije javljao. Prije desetak dana našao je blok granita bez „flekica“ i uskoro možemo planirati postavljanje spomenika…
I MILJANA STIGLA: Srećem stare Zvorničane pristigle iz svijeta. Pitaju, saosjećaju svu prošlogodišnju dramu. Kod Kasine zaustavlja dr Miljana Djapanović Fidahić. Stigla iz Austrije. Zbunili se ko će kome prvi saučešće. Ode i otac joj Djapan. Sa sjetom će i nemirom kako li je proveo saaam zadnje bolničke dane..?! I nova muka zbog mame Draginje. Angažovala je „ženu“ i nije pametna kako dalje.
A oko natezanja sa Tuzlom privedeno je prošle sedmice u 13 nastavaka feljtona. Sumnja (ni)je bila bezrazložna oko „zapinjanja“ jer se zadnji linkovi sa portala dijaspore nisu mogli otvarati. Sve objave mogu se naći na stranici Gljiva Mira ili na BHDINFODESK (ukucati u desnom gornjem uglu moje ime). Evo ta dva ključna linka: Bijeli golub ponovo (ne)leti 332: TAJNA JEDNOG USB-a (11) – BHDINFODESK
Ako se direktno ne otvori iskopirati, prilijepiti na Google i odmah će ukazati.
___________
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje& GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenje Moja BiH i šalje na preko blizu 100 mail adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: dabudebolje@gmail.com
