Piše: Sead Hambiralović
(Završetak feljtona TRI KNJIGE I „ON“)
„… Tata mi je umro… Pre smrti ostavio u amanet ovaj USB i rekao:… Ako hoćeš da mi bude laka zemlja nadji Seada Hambiralovića…“
Stoji, izmedju ostalog, u pismu pristiglog iz daleka. Uz male ispravke, na fotosu, s razlogom, ponešto prekriveno. Nažalost, USB-a nije se mogao „otvoriti“- naveden je telefon i narednih dana stupiti u kontakt.
Pretpostavljam o cemu je riječ. U prošli utorak išla je rečenica: „Nakon otvaranja obilježja u spomen na ubijene Zvorničane, prišla žena u crnini i saopštila da zna za još neke masovne grobnice…“. Svaka čast, pa i ova poruka- jedino tako možemo krenuti dalje.
Nadilazi povod i značaj ovog feljtona, pa će u povjerenju da me jedno tuzlansko društvo „odmah prihvatilo“, što bi kao trebalo nešto „značiti“. Eh, prihvaćali su (i) na kraju svijeta, posebno na otoku Stord, potom čuvenom gradu Bergenu..! A željan nisam „ni ića, ni pića“ što je pod jedan kod naše raje. A taj što je prenijeo moli da ga ne spominjem (?!) ako ću nešto pisati o imenu tuzlanskih navijača. Haj „Fukare“ i nekako, a grdno je čuti zenički „Robijaši“, a tek sarajevske „Horde zla“ i „Manijaci“! Eto prilike i mladjahnoj sarajevskoj gradonačelnici da poentira svoj vedri početak i u olimpijskom gradu stane sa takvim „tepanjem“.
UVIJEK JE DO LJUDI: Nekada u Bosni nije bilo lako postati „neko“, a danas zavladali „novokomponovani“ i nije čudo što nam je tako. Ne navodim na moju bitnost, ali ima veze i od koga se „otpalo“. Tu dobro „stojim“, i sa mamine i očeve strane.
Djeda Hadžiavdagu nisam upamtio (kao ni tuzlanskog Muharema Kunosića), a kažu da je u svoje vrijeme bio jedan od zvorničkih „prvaka“. Potvrdilo kada su ga žandari sproveli na prijeki sud u Kasinu i ko ga prepoznao:
„A, to si ti Hadžiavdaga?!,
prolomi se salom sa glavnog mjesta.
Ljudi, ovog čoveka pustite smesta,
devetom kolenu njegovom ako šta usfali
ja ću da vam svima sudim..!“ (Roman „Bijeli cvijet iznad puta“, S.H.)
Pa se neko javio iz Ljubovije da prati moje kolumne. Zamolio da „propita“ u Bajinoj Bašti ima li Kovačević živih potomaka? Bio vlasnik kompanije kada je nabujala Drina „ponijela“ njegovu gradju. Rekli da samo Hadžiavdaga u Zvorniku može pomoći. Tako i bi. Djed odmahnuo da treba nešto platiti, jedino ako hoće po jednu dnevnicu splavarima sa Vidakove Njive i Beksuje…
Ušlo u trag cijelom imenu- Desimir Kovačević, unuci i praunuci se raspršili na sve strane i čekam prve kontakte. Radovao bih se nekom fotosu, a volim upotrebljavati krilaticu: uvijek je bilo do ljudi.
PONUDA IZ TUZLE: Otac je u 32. bio potpredsjednik zvorničke opštine, potom na visokim „položajima“- za svoju dušu bio na čelu FK Drina, imao „posla“ sa znamenitim u Beogradu i Sarajevu, putovao na Olimpijske igre u Rim, vidio Pariz..- čitao „sve“ novine koje su izlazile, a Milan Mičić sa divljenjem opisao kada je onako markantnog sreo nakon povratka iz Nanta i utakmice Francuska- Jugoslavija.
Nigdje tolike principijelnosti: odbio da mu se zadžabe uvode telefon, da službeno auto dolazi pred kuću, „pretekao“ tadašnje „pedagoge“ oko vaspitanja- jeste me koštalo. Pa ono moje da je čovjek uvijek (i) na dobitku- za nezaborav i vječno zahvalan! A ovo posebno: nije se hvalio da je davnih godina proglašen za Mistera Jugoslavije- pretprošle potvrdila Raza Kujundžić.
Pa će 1958., tadašnji predsjednik Tuzle, Salih Atić, pozvati da „predje“ u opštinu. Išli da vidimo stan kod Socijalnog, a mama se posebno obradovala- par stotina metara od rodne kuće u Hendeku. Ali se u Zvorniku ispriječila Majka da ne seli (bio je ikona brojne familije!) i zaklela mlijekom kojim ga othranila…
Neki dan posebno dirnulo u Zvorniku: „Tvoj otac mi je mnogo pomogao, „obezbedio“ stipendiju i voleo bih da se bar tebi na neki način revanširam…“, veli Đorđe Milićević iz Kiseljaka, koji je kao šef pripreme karijeru završio u tuzlanskoj „Aidi“). A ne, ne… Milo što sam čuo- hvala- više ne treba.
A nekako žao oko razloga ovog feljtona i „natezanja“ sa Tuzlom. Još više bezveze izgubljenog vremena. I ne znam da li da se radujem nekim „signalima“- onom fotosu na mostiću gornjeg slapa- „poslušalo“ i makla reklama gdje joj nije mjesto, posebno na kadru „dronom“ kako šetam „mojom plavom stazom“, ivicom drugog jezera…
IMA KO ĆE NASTAVITI: Super ako krene u pravom smjeru. Ma kako ispadne, ima ko će nastaviti- unuk Alan u Bergenu i sin “savjetnika“ Esada Čanića u Örebru. Prošle godine, kada sam pakovao za transport u Bosnu skandinavsku umjetničku i mirovnu „zaostavštinu“, zapelo oko velikog Bijelog goluba. Bio je sastavni dio scenografija brojnih programa. Od krhkog je materijala, kao što je krhak i mir- na „čuvanje“ ostavio rasklopljenog u sobu iza Emirovog kreveta.
„Znakovito“ zbog njegovog imena ( E-Mir!) sigiran da će kad tad ponovo uzletjeti. I iz Örebra- pravac, na kraj Skandivanije u Bergen, onda južno na otok Stord, gdje je započeta „priča“. Do tada valjda će se naša sva tri naroda dozvati pameti pa neka Alan i Emir pitaju ima li „interesa“ da u Bosnu doleti…
P.S.
Da bi se lakše sve razumjelo, pogledati prošlogodišnju kolumnu: https://bhdinfodesk.com/2020/08/03/bijeli-golub-ponovo-ne-leti-78-205-nova-boja-gljivemira/
_________
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje& GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenje Moja BiH i šalje na preko 90 mail adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: dabudebolje@gmail.com
