Povodom završetka knjige ,,Savremena književnost Azerbejdžana” koju su priredili: Božidar Proročić, Seyran Mirzazada i Dijana Tiganj. Azerbejdžanske književnike predstavljamo u crnogorskim medijima dok crnogorske predstavljamo u medijima u Azerbejdžanu. Svi pisci su prevedeni sa ruskog jezika a izbor je naparavljen uz pomoć Centra za prevođenje u Azerbejdžanu.
Ilgar Fahmi (azerbejdž. İlqar Fəhmi) je rođen 1975. u Bakuu, od 1994. bavi se književnošću. Autor je dvije zbirke poezije, nekoliko predstava prikazanih u bakuskim pozorištima. Sekretar je Saveza pisaca Azerbejdžana.
MOZAIK BAKUA
Moj djed nije volio bitumen. Ali sam Baku je, čini se, obožavao ovaj materijal i ne postoji takav grad na svijetu koji bi jednako jasno naglasio svoju zavisnost od njega. Mnogi gradovi, možda, nikada nijesu ni čuli za njega i ne znaju ništa o njemu. A trebalo bi. Neznanje nije grijeh, ali nespremnost da se zna jeste. Većina gradova koristi škriljac, šindru i druge materijale. A Baku je istorijski koristio samo bitumen. Svi krovovi – kuće, klupe, garaže, štale, čak i toaleti – prekriveni su njime. Bitumen je, da tako kažem, vlasništvo Bakua. Možda izuzetno. Zašto? Jer predstavlja sjećanje na ono što je bila nafta. Posle destilacije, prerade, dobijanja benzina, kerozina itd., ostaje gusta viskozna masa, a to je bitumen. U drugim zemljama pokriva puteve. Miješaju ga u fabrikama sa lomljenim kamenom, i dobijaju asfalt – i hajde da ga popločamo. Mi, naravno, koristimo i asfalt. Ali mnogo prije puteva, bitumen je otišao na krovove. Škriljac nije baš pogodan – vjetrovi u Bakuu su oštri; sjever, hazri po našem mišljenju, kako nalete – uništavaju sve pred sobom. Drvo, kao u ruskom zaleđu, takođe nije pogodno – oko Bakua nema puno šuma, tačnije, svih zasada koje je stvorio čovjek. Bitumen je u antičko doba bio jedino vlasništvo Bakua. Nafta, petrolej, benzin, mazut izvozili su se u strane zemlje kako bi hranili i napojili automobile. A Bakuancima je preostalo samo da se snađu sa bitumenom. Bakuanski krovovi iz ptičje perspective liče na čvrst asfalt, kao мozaik ravnih tamno sivih pravougaonika.
Pitam se kome je sinula ideja da koristi otpad od prerade nafte? I da li je ovaj Arhimed znao da je njegova „eureka“ veliko otkriće? Istorija Bakua miriše na ulje … bitumen … Naročito u ljetnjim vrućinama, kada postane poput voska ili gume. Ljeti, u podne, bolje je ne penjati se na krovove Bakua, sintetički đon (napravljen od istog ulja) i bitumen će ga zagrliti poput rođaka nakon dugog razdvajanja, neće se razdvojiti ako prosipate vodu. Bitumen je, u izvjesnom smislu, pečat istorije, a Baku ne voli kada se njegov značaj omalovažava. Noću je druga stvar- bitumen se stvrdnjava, i više ne prepoznaje gumene tabane, rođake. Svijet se, kažu, sastoji od četiri primarna elementa: vode, vatre, vazduha, zemlje. Zemlja je dala Bakuu naftu i, prema tome, i bitumen. A vazduh je dao hazri … Krovovi Bakua su tepisi sa tamno sivim uzorkom. I vjetar ih je rastrgao, naravno. Ali poređenje sa tepihom je previše – pojednostavljenje. Na kraju krajeva, postoje i vitraži. Naočare nijesu u skladu sa bitumenom: da, nakon što ste udareni vrućinom pogledate i iscuriće na staklo, pokvariti vam pogled. I bitumen i vjetar koji mete krovove su živi principi, njihove duše su materijalizovane u golubove. Ne, golubovi nijesu duše. Golubovi, to su djeca krovova. Golubarnici se, za razliku od kuća, grade bez pečatiranih papira, prodajnih mjenica i potvrda o registraciji. Stoga su golubovi poput vanbračne djece krovova … Ali nijesu svi krovovi u Bakuu najavljeni gugutanjem golubova. Ako su krovovi očevi golubova, onda im je hazri stric po ocu. Hazri vjetar voli pernata plemena ali oni ga se klone, čim dođe i naleti – odmah šmugnu u golubarnik. Kao kenguri u majčinoj torbi. A kad je tiho, vinuće se u nebo, kružiti, šepuriti, razmetati se. Hazri će naletjeti i tući će po krovovima, golubarnicima, pometati prašinu, bičevati, pokrivati pijeskom. Ali bez obzira koliko bio zao, od hazrija postoji korist – on provjetrava, pročišćava vazduh poput ekološke metle. Istina, to se dešava, a otrov dolazi iz fabričkog gasa. Kažu da hazri potiče od imena Hazar, ali je veza hazrija i Hazara znatiželjna. Hazri je čuvar Hazara. Ili bijelu maramicu. Ili šal pokrivajući ga, čuva ga od nepristojnih pogleda. Djevičansko more – Hazar. Hazar je „hlebno drvo“ Bakuanaca. Apšeronska zemlja nije tako izdašna. Pijesak, slane močvare … Stoga su primorski ljudi okrenuli pogledm ka moru, „hlebnom drvetu“. Darežljivom drvetu. Sve bi bilo u redu da nije bilo hazrija- protrese ovaj hleb, ne daj Bože. A oni u njedrima Hazara često su se valjali u razjapljenim raljama propasti. Stoga, možda rijetko srećete stare ribare na moru …
Hazri miriše na Hazar. I Hazar na naftu. U Apšeronu se nekad sakupljalo ulje iz jama sa kantama, a iz bunara tariralo baterijama, cilindrična posuda za podizanje tečnosti, pijeska i mulja za bušenje iz bunara. Palili su lampe uljem, podmazivali točkove kolica. Prije sto godina Rudolf Dizel
je izumio motor koji nosi njegovo ime. Potražnja za naftom se povećala. Naftni apetiti su rasli. A onda se ispostavila takva milost – proliveno more ulja. Bum! Bum-bum, i priroda se povukla u stranu, izblijedjela. Zanati su odgurnuli njive, usjeve. Igra je pobjegla. Tankeri su radili, fabrike su Kaspijsko more napajale naftnim otpadom. Riba je otišla. Ispumpali smo kopnene slojeve, zauzeli donje. Komšiluk Bakua je šuma, ponos starih sovjetskih publicista. Takođe i vinogradi, i smokve, i dudovi! Istina, i oni su morali da naprave mjesta. Iznenađujuće, uz svu invaziju ugljovodoničnih sirovina, smokve i grožđe su uspjeli da ne osjete miris ulja. Pojavili su se naftovodi. Gusta crna „bakuanska krv“ svarena u stomaku automobila, odlazila je prema nebu. Da, rekao sam za dudove. U istoriji Bakua postojali su takvi zelenokosi dudovi džinovi, koji bi se poklapali sa naftnim bušotinama. Bijeli ovdje, crni tamo… Dudovi su prošlost Bakua. Kule su budućnost. Prve kule su izmislili stranci, jer su tako lenjivi. A dudovi su glupi, poput naših aksakala. Smatrao bih ih takođe simbolima starog Bakua. Kao i bitumen. Iako dudovi u Bakuu pomalo podsjećaju na travu koja raste iz asfalta, u njima se krije čitav svijet; pjesnici okupljeni pod njihovom sjenkom, nadmećući se u sastavu bakuanskog pjesničkog folklora – meikhana, ili su čak samo oštrili noževe; ljuljaške su bile okačene o njihove grane, a ljubavnici su se sastajali ispod njih u osamljenim satima.
Obično su u selima oko Bakua polja bila zasađena smokvama kako im ne bi „dosadilo“, u suprotnom, kakvo dobro, prestala bi da rađa. Djeca nijesu smjela da spavaju u sjenci smokava. Postojalo je vjerovanje ili sujeverje da bi demonski duhovi mogli napasti osobu koja spava pod
smokvom; možda je to zbog činjenice da listovi smokve podsjećaju na pet prstiju. Malo djetinjaste mašte plus dašak vjetra – i ove petokrake „šape“ mogu oživjeti. Zahvaljujući mističnoj auri koja okružuje smokve, niko nije koristio njeno stablo kao potporu . Deblo duda je ovdje pogodnije.
Zakucajte ekser – i okačite bar korpu, bar odjeću. Inače, stari Bakuanci stekli su naviku da zabadaju eksere na sve daske u dvorištu i vješaju svakojako smeće. A dudovi su dobili najviše eksera. Nakucani ekserima, podsjećaju na sliku raspeća … Da, zabijanje eksera nije vrsta nikakve snažne aktivnosti za našeg brata. Možda istovremeno lakir noktiju doživljava nekakav osvetnički pobjednički osjećaj: pa, kažu, priroda je stvorila drvo, a ja sam ga pretvorio u vješalicu, dakle, osvojio sam prirodu, ja sam znate, zmaj, a meni nema premca. Ili je možda razlog obilja eksera skučenost. Zamislite krhko dvorište u staroj četvrti Bakua, otvorite drvena vrata, uđete u dvorište površine, recimo, 40-45 kvadratnih metara. Na zadnjoj strani vrata na ekseru nalazi se petlja od gumenog crijeva (za pranje tepiha); na ostalim ekserima – kalemi i drugi komadi gvožđa nepoznate namjene. Na zidu zajedničkog toaleta nalazi se aftafa (bokal sa higijenskom vodom), metla, kašika i par plastičnih poslužavnika.U sredini dvorišta je i dudovo drvo na kome je okačen točak za bicikl, sjekira, testera, krpe i ostali kućni otpad. A na svim vratima stana – vrećice sa krompirom i lukom …
Još jedan simbol Bakua je Djevojačka kula. Takođe visoka – vinula se u nebo. Iznenađujuće je da izletnici prije svega odu do nje, razmišljaju, uđu unutra, popnu se na vrh, gledajući u puškarnice, a obični pješaci u žurbi poslovno rijetko podižu glavu i dive se … Porijeklo imena se razlikuje.
Neki kažu da se jedna djevojka bacila sa nje u more koje se približavalo, drugi su iznijeli verziju da je izvjesna šahova ćerka naredila da se izgradi za nju. Devojčka kula i Hazar bili su povjerljivi ljudi jer su oboje djevičanska stvorenja. Jednom su spavali u zagrljaju i pustili da razmaženi moderni mozak ovdje ne posumnja u nešto loše. More se povuklo a Primorski bulevar se prostiraoizmeđu njih. Bulevar, to su usta Bakua. Gledano iz aviona – čini se da je grad poljubio more ustima, pijući slanu, kisjelu vodu. Ovaj bezbrižni trenutak nekada su spretni vanzemaljci koristili za vožnju gradom … Ali ovo je tema drugog fragmenta …
iše: Božidar Proročić, književnik i publicista
