Bijeli golub ponovo (ne)leti 364: ORUŽJE NA KAPIJI (1)

Piše: Sead Hambiralović

Sretan Vam početak u Novoj godini! A ovo što slijedi možda potakne na razmišljanje u kojem bi moglo smjeru.

Da ne kvarim, nekoliko dana pred „najluđu noć“, nisam želio o prizoru na Kapiji, mjestu stradanja tuzlanske mladosti. Na novogodišnjem štandu su dominirale igračke oružje: snajperi sa baterijom 15 i 20 maraka, puške i pištolji sa kuglicama po deset…

PORUKA O „POSLU“: Diskretno uradio nekoliko fotosa i upitao prodavača za vlasnika. Uslijedila je očekivana sumnjičavost.                                                                                          

Ne zna kada će doći.                                                                                                               

Ne može dati telefon.

Na cedulji napišem ime i svoj broj, plus mail i adresu stranice na FB. Sa kratkom porukom: razgovar o „poslu“, a ko sam može pogledati na Google.

Ništa od poziva. Vjerovatno zadrška da nisam kakav „strašni“ inspektor, a pretpostavljao da je imao urednu dozvolu. Usput od jednog, koji je držao štand kod Mele pijace, da je dnevna kazna pedeset maraka.

Narednog dana ponovo svratio- prodavač je pokazao gazdu ispred susjednog kafića. Kada sam prišao, obradovao prvi utisak. Srednjih je godina, a na dobroćudnom licu niko ne bi rekao da je trgovac oružjem, pa makar i igračaka.

Izokolio sam s početka. Dobro došlo kad reče da je iz kvarta kod Hemijske škole. Ali poduža je anegdota o čuvenom profesoru anatomije kada su iz „komiteta“ došli da urgiraju za nečijeg sina. Ili, ko je davnih godina fasovao prečicom, kada se prelazilo s kamena na kamen i u po zime okliznuo u ledenu Jalu.

Pređem na stvar. Kako bi bilo da pred novogodišnju noć sve ratne igračke uzme u naramak, uslikam pred Kapijom i neka u kameru kaže: „Bacam ovo uružje u kantu za smeće i neću se više time baviti!“

„SVJETLO ZA DJECU…“: Prije nego je čovjek došao sebi, obećam da neće biti na gubitku. Platiće se, plus ako želi biti „grosist“ & prodavač  kolekcije suvenira „Bijeli golub ponovo leti“ koja je u pripremi. Ujedno i specijalni gost mirovnog programa istog naziva što zagovaram za 24. oktobar, Dan UN-a. Nešto slično kao 96 i 97. u „Mejdanu“ kada su organizovani „Dani dječije radosti“ sa izložbom „Svjetlo za djecu u ratu“ (u zraku 4 bijela goluba vuku plava platna sa crtežima norveške djece- usmjerili prema istoku, zapadu, sjeveru i jugu, a u Narodnom pozorištu premijerno izvedena predstava Zašto sunce plače,op.a.); naredne godine organizovani su Dani GljiveMira…

I probao „poentirati“ da će uskoro biti poslata pisma susjedima, Vučiću i Milanoviću: haj kad se ima za tolike borbene avione, a pošto su njihove zemlje „garant mira“ u Bosni i Hercegovini, neka po jedan „odvade“- već koliko koštaju, a novac uloži u temelj istinskog pomirenja. Oko eventualnih sumnji ko iza „stoji“- sve čisto kao sunce: NVO Podstrek, (nekadašnje Lotosice),Tuzla & Regionalni projekat u osnivanju DaBudeBolje& GljivaMira- Leirvik, Bergen, Örebro, Tuzla, Zvornik.

Zvučalo je dobro, ali trgovac ostaje trgovac.

–       U tom slučaju ispao bih licemjeran- iskreno će. Prodajem ono što se traži. Dijetu se nudi da bira između autića i puške- uzima pušku! Ovim se bavim 20 godina i želim nastaviti još toliko…

Hm..! A, roditelji, a struka? A nastavnici, pedagozi, psiholozi, društvo- imaju haman preče(?!). Prolaznici pored standa, reče li iko išta? Već je problematično da „dijete bira“. Pogotovo što su roditelji, nene, bake, dede, tete me(h)ka srca. Haj šta fali, vjerovatno kazati. Kad odrastu shvatiće, ali- možda bude kasno!

TRGOVAC OSTAJE TRGOVAC: Ipak je ta trgovina igračkama oružjem „sitnina“ za razliku od one prave i koji profiti ostvaruju. Neka još jednom promisli. Ima moj telefon i adresu.

Nešto mi govori da bi se trgovac  mogao javiti. Možda prenese djeci o neobičnoj ponudi i šta vele? Šta veli supruga? A, možda, „dublje“ zaintrigira da „fol“ sa pismom ima neke šanse, pa Milanović i Vučić prevaziđu sebe i trehnu novci od po jednog borbenog aviona za razvoj mira u Bosni i regionu..!

Pobrati aplauze, a lijepa vijest obiđe svijet! „Eksperimentalno“, sa uključivanjem nekih gradova iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, moguće  novi početak na brdovitom Balkanu.

Najvjerovatnije centralna svečanost održaće se gore spomenutog datuma u tuzlanskom „Mejdanu“. U petak zaokružuje plan i tim, a na kraju pisma dvojici lidera stajaće: dobro ste došli!  

P.S.                                                                                                                                             

U nedelju na Banji zastao sa suprugom Amira Sejdinovića i da mu prenese da se blizu pola vijeka prepričava turnir u Grbavcima kada je zabio u rašlje i skinuo paučinu sa gola Muje Pašalića. U vedrini lijepog dana još više razvedrio Selim Bešlagić. Ko momak i ukratko, da je u toku, koje su novosti oko svega moga. Kad, na Kapiji nema više štanda sa ratnim igračkama! Pokvari prizor mlađeg čovjeka sa sinčićem koji je u ruci nosio poveliki crni pištolj. Hoću- neću zaustaviti i zamoliti za fotos? Ne, ne i nastavio dalje…

U narednim objavama dva fotosa iz Zvornika i je li bolje/gore nego u Tuzli? I kako sam „navio“ da stane prodaja ovih igračaka u Skandinaviji.