Zanimljivosti

Bijeli golub ponovo (ne)leti 365: NIJE DO DJECE

Piše: Sead Hambiralović

Mini feljton: Oružje na Kapiji (2)

(…) „Dječaci su se raspoređivali blizu Alijine kuće. Nije ga bilo u dvorištu, gdje je često nešto batrgao. Vrijeme je ručka. Kada mu dodija da sam sprema, obično je išao kod Ševke. Nakupio je dobrih godina i još klajkao. Djeca na tri kraja svijeta, ali on je želio kući. Musti je bilo najbliže, osam sati vožnje, pa je najčešće dolazio. Jasni je trebalo trostruko, ona rjeđe. A Juso samo jednom i njegovo preko okeana ovisilo je od presjedanja i teško je sračunati.                                                                                           

U starom liscu ostalo je još kuraži i snage. Kada se vratio, bacali mu kamenice, prijetili, ali on je znao svoje. Pa neka se usudi neko uspraviti na vrata! To se dogodilo jednog predvečerja. Kao greška. A tome rekao neka slobodno prenese šta nedobrodošlog čeka.                                                           

Imao sam kameru u tašni.                                                                                                                       

– Hej, rado bih vas slikao!                                                                                                                 

 Dječaci su zastali iznenađeno.                                                                                                                

 – Može, može… – povikali su i prišli.                                                                                              

Namjestio sam ih kao školski tim. I prije nego što sam škljocnuo, podigli su veselo svoje oružje u zrak.      

– Ovo je Srbija! – uzviknuo je jedan.                                                                                                

Dobro sam čuo. Pa lijepo, ali ipak sam se malo iznenadio. Mogao sam nešto reći. Objasniti. Sigurno bi im ostalo. Ali, nije to išlo nasred ulice. I šta imam objašnjavati. Već im je objašnjeno. U kući, u školi, na te-veu… To oružje u njihovim rukama podsjetilo me na završnicu programa moje škole (Škola za dječije ambasadore mira, realizovane u Svedskoj kada djeca na kraju programa bacaju u kantu za smeće igračke oružje) i zapitao se nije li za njih kasno. Po toj ciki, kako se raspoređuju, pa i taj poklič, vidi se da su u svemu dobro odmakli. I ide im dobro.                                                                                                                      

Slegao sam ramenima i produžio kući…“ (roman Bijeli cvijet iznad puta, S.H.).         

Priča Seada Hambiralovića Zašto sunce plače?! je temelj njegovog programa Škola za dječije ambasadore mira realizovane u Švedskoj (na prvom fotosu razglednica norveške predstave). Riječ je o dječaku Damiru koji je nakon ratnog pogroma Zvornika sa psom Šargom krenuo na kraj svijeta da traži neki novi grad i neke nove prijatelje. Do zapleta dolazi kada na obali Sjevernog mora zatiče dječake koji se igraju rata… Na ovom fotosu iz 1995., u čamcu Damir sa Šargom, ispred Liza koja je igrala „leptira“ i dječaci Tom i Pol sa oružjem igračkama; lijevo Seadova ćerka Ida glumila je „sebe“. Kasnije je umjetnost pretekla ljubav prema životinjama i nedavno u Lincu otvorila veterinarsku kliniku.

                                                               

* * *

NIŠTA OD OBEĆANJA: U zadnji čas odlučio da ne ispunim obećanje na kraju prošle kolumne. Kad nisam imao želje snimiti dječaka na Kapiji sa pištoljem, nije korektno publikovati ni dva fotosa iz rodnog grada. Pa i zbog onog pisanog Zašto je Zvornik- Tuzla 51: 49.

Djeci ne zamjeram- duži je spisak do koga je, a ratnu „igru“ snimio prije 15-tak godina. Onomad otac jednog dječaka pitao mogu li pomoći kako da se „dokopa“ Švedske..? Objasnio da nije jednostavno, a nije ni neizvodljivo. I, godina za godinom, sve manje sam ih viđao u gradu.                                                                                            

Nevažno čiji je bio spomenuti usklik, a poznato oko današnje mladosti. Posvuda slično- u Banjaluci, Mostaru, Tuzli. Mahom bi listom u svijet- i iz Srbije, i iz Hrvatske i iz Bosne.

NOVI TIM: Prošle nedelje sreo jednog iz ulice koji je, nakon što sam svima pokazao par „finti“,  kao onomad Husko i Amir „Foks“, uvijek želio biti u mome timu. Neke godine strada mišić tokom utakmice „Drina“ – Dijaspora. Pošto nismo imali rezerve, njemu dao dres. Koja radost i ponos kada je uletio na teren da zamijeni jednog ovakvog.                                                                                                                                                 

Sada ima oko trideset i zaposlen je u Karakaju, u metalskoj struci. Valjaće kada ponovo sretnem „uslikati“ i nešto napisati. Haman od svojih drugova jedini ostao. Neću o tome, baš „onako“ sa makar malo vedrine. Ima li djevojku i opiše kako je onomad uspio sa tribina sletjeti i u dva poteza preskočiti ogradu? Uz obećanje, ako krene najavljeno oko „ukazivanja“ u Zvorniku, za njega svakako u „novom timu“ bude mjesta.   

U vezi tekstovi:

Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje& GljivaMira; Prenose: portal dijaspore BHDINFODESK, grupa Naše Podrinje, povremeno portal Oslobodjenje Moja BiH i šalje na preko 110 mail adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: dabudebolje@gmail.com

Related posts

U Sanskom Mostu obilježena 103. godišnjica Bitke kod Canakkalea

Da li Bosna i Hercegovina posjeduje svoju Mapu Kulture?

BHD Info Desk Administrator

Bijeli golub ponovo (ne)leti 327: KUĆA PLAMENA (NE)MIRA

Urednik BiH Info Desk

Leave a Comment