Svim novinarima, urednicima, vlasnicima medijskih kuća, te novinarskim udruženjima u Bosni i Hercegovini, čestitam 3. maj – Međunarodni dan slobode medija.
To je dan koji bi trebao biti podsjetnik na temeljno pravo – pravo da govorimo, pišemo i pitamo bez straha. Dan koji podsjeća vlasti da sloboda izražavanja nije privilegija koju mogu davati i oduzimati po potrebi, nego obaveza koju moraju štititi. Ali u Bosni i Hercegovini, taj dan sve više liči na formalnost. Na rečenicu koja lijepo zvuči, ali malo znači.
Jer sloboda medija kod nas često postoji samo na papiru.
U praksi, novinari rade pod pritiskom koji je postao svakodnevnica. Politički uticaji, ekonomske ucjene, prijetnje, pa čak i fizički napadi – sve su to realnosti koje prate one koji se usude postaviti nezgodno pitanje. U zemlji gdje je istina često nepoželjna, novinarstvo postaje hrabrost, a ne profesija.
Poseban problem predstavlja ekonomska nesigurnost. Mnogi novinari rade za minimalne plate, bez stabilnih ugovora i bez zaštite. U takvom sistemu, teško je očekivati potpunu slobodu. Jer gladan novinar nije slobodan novinar. On postaje ranjiv, podložan pritiscima i ucjenama, često prisiljen da bira između istine i egzistencije.
S druge strane, vlasnici medija često balansiraju između opstanka i nezavisnosti. U okruženju gdje su oglasi i finansije vezani za političke i interesne centre moći, nezavisno novinarstvo postaje luksuz. A luksuz si rijetki mogu priuštiti.
Ipak, uprkos svemu, postoje oni koji ne odustaju.
Postoje novinari koji i dalje istražuju, pišu i govore, svjesni rizika, ali vođeni uvjerenjem da javnost ima pravo znati. Oni su posljednja linija odbrane između istine i manipulacije. Njihov rad često ostaje nevidljiv, ali je od presudnog značaja za društvo koje želi biti demokratsko.
Zato 3. maj ne bi smio biti samo dan čestitki.
To mora biti dan pitanja.
Koliko su naši mediji zaista slobodni?
Koliko novinari mogu raditi bez straha?
I koliko smo kao društvo spremni stati iza onih koji govore istinu?
Jer sloboda medija nije samo problem novinara. To je problem svih nas. Bez slobodnih medija nema ni slobodnog društva. Bez istine nema ni pravde.
Zato danas, osim čestitki, treba reći i ono što često prešućujemo – sloboda medija u Bosni i Hercegovini nije ugrožena samo spolja. Ona slabi i iznutra, kroz šutnju, kompromis i odustajanje.
A sloboda koja se ne brani, polako nestaje.
Možda je zato najvažnije pitanje koje danas trebamo postaviti:
Ne da li imamo slobodne medije – nego da li imamo hrabrosti da ih sačuvamo.
Vildana Stanišić
