„Dan zahvalnosti je doba godine u kojem američke familije stvaraju uspomene i dijele ukusan tradicionalni obrok, usredsređen na puretinu.
Svake godine na ovaj dan okuplja se i moja bosanska porodica. Uz hranu, muziku i druženje, gradimo prisnije veze u ovoj stranoj zemlji, spajajući tradiciju i običaje donijete iz Bosne sa običajima i tradicijom zemlje u kojoj sada živimo.
Spontano i nenametljivo, Dan zahvalnosti postao je i naš praznik. Svake godine u naš đerdan uspomena, nižemo nove radosti, susrete i razgovore…“, riječi su kojim devetnaestogodišnja Bosanka, rođena u Americi, Ella Čolić, započinje svoj prvjenac – roman „Drveće bez korijena“ – izdat u Americi, a koji je već preveden na bosanski jezik.
Rođena je u Mountain View u Kaliforniji, i ponosno napominje da ima četrnaestogodišnjeg brata i desetogodišnju sestru.
„Moji roditelji su izbjeglice iz Bosne – otac je iz Teslića, a majka iz Aleksandrovca. U SAD su doselili 1998. godine. Otac je došao kroz izbjeglički program spajanja porodica, kako bi se ponovo spojio sa sestrom i roditeljima.
Cijelo njegovo izbjegličko putovanje, opisala sam u svojoj knjizi, kao i put moje mame i moje tetke kroz težak imigracijski proces“, priča Ella zahvalna svojim roditeljima što su joj pružili mogućnosti za upoznavanje svijeta, različitih kultura i ljudi različitih vjerskih i nacionalnih identiteta, a što ni malo nije učinilo da joj se negdje „zagubi“ njen bosanski identitet. Naprotiv.
Prisjeća se kako joj je za Dan zahvalnosti 2018. godine, njena tetka dala kovertu punu pisama koje su članovi njene porodice jedni drugima pisali tokom rata u BiH.
Nije, kaže, u to vrijeme bila previše upoznata sa svojom porodičnom historijom, prosto što ju je porodica pokušavala zaštititi od traume do koje je doveo rat.
„Nakon čitanja ovih pisama dobila sam jasniji osjećaj o tome ko sam i kako je moja porodica dospjela u Sjedinjene Države.
Htjela sam napisati knjigu o tome jer sam sigurna da ima i drugih mladih ljudi u sličnoj situaciji kao ja. Pogotovo što je moja porodica mješovite etničke i religijske pripadnosti.
Bilo mi je teško govoriti o ratu, ali mislim da su ovi teški razgovori neophodni za povezivanje ljudi. Priče su moćno oruđe za ujedinjavanje i to se trebalo iskoristiti kako bi smo pomogli da se narod u Bosni ujedini“.
Kaže da većina njenih prijatelja u Americi nije znala da je iz Bosne, sve dok ih nije počela ispravljati u izgovoru njenog prezimena i dok nije objavila svoju knjigu.
Zanimalo ih je, kaže, njeno porijeklo pa ih je polako počela uvoditi u našu kulturu.
„Sada, znam da, uz ostalo, vole našu bosansku hranu, posebno pitu. Družimo se, pričam im o Bosni“.
Ella Čolić pripada generaciji bosanske mladosti koja po svijetu na najbolji i najljepši način, kulturom ponašanja, iskrenošću, znanjem, i beskomplomisnim činjenjem dobra prema ljudima, bez obzira ko su i kako se zovu, odaju sliku najljepšeg lica Bosne koga pokazuju gdje god i u kakvim god situacijama da se nađu.
Opet, kao Amerikanka, ne razlikuje se od svojih američkih vršnjaka – slobodna, otvorena, zaljubljenica u golf, skijanje, uzima časove letenja kako bi jednog dana stekla dozvolu privatnog pilota, čita knjige poznatih filozova, a sve u želji da istraži svoja interesovanja izvan književnosti i medicine.
Njena knjiga „Dreće bez korijena“, koja je ratna, ali i poratna hronika njene porodice, objavljena, najprije, na engleskom, a potom i na bosanskom jeziku, postala je promotor i sreće i tuge Bosne, trpljenja njenih ljudi, ali i snage kojom, bez obzira kroz šta su prolazili, uvijek znaju pokazati toplinu i dobro koje u sebi nose.
„Knjiga sam naslovila „Drveće bez korijena“ upravo što su neki Amerikanci koristili taj izraz, nazivajući bosanske izbjeglice koji su dolazili iz etnički mješanih porodica i koji nisu mogli da se odluče za „jednu stranu“ svog identiteta.
Moja porodica, moji roditelji, kao i očevi roditelji su imali mješani brak. U knjizi sam baš govorila o tom fenomenu pucanja vjerski i etnički mješanih brakova u prošlom ratu, te kidanja međusobnih veza“.
Iako rođena u Americi, Ella Čolić je ponosna na svoj bosanski identitet. Pokušava, kaže, svakog ljeta doći u Bosnu u posjetu rodbini, prijateljima.
„Imam dosta prijatelja u Americi koji imaju bosansko porijeklo, kao i prijatelje u Bosni. Baš na promociji moje knjige u Bosni, radila sam na jednoj manjoj kolaboraciji sa Eminom Pelja.
Zaista uživam u posjetama Bosni jer mi daju priliku, da, osim što uživam sa svojom rodbinom i prijateljima, vježbam govor i poboljšam svoje govorne vještine. To je i prilika da istražujem i više saznam o vlastitoj kulturi kako bi se to, opet, prenosilo s jedne generacije na drugu.
Moj otac redovno prati političke prilike i stanje u Bosni. Često nakon gledanja vijesti razgovaramo o trenutnim događjima. Rekla bih da imam jedan opći uvid u političku situaciju u Bosni i brine me ekonomska situacija koja je nerjetko razlog da mladi odlaze iz zemlje“.
Da je neko ko odlučuje o stanju u BiH, kaže Ella, dobro bi se zamislila zašto mladi sve više odlaze iz ove zemlje.
Smatra da je frustrirajuće za mlade ljude, da, nakon što ulože svoje godine u obrazovanje, zatim diplomiraju iz određenih oblasti, nemaju mogućnosti da se zaposle, a nerjetko su „prisiljeni raditi izvan svojih profesija“.
Izvor: Ella Čolić: Bez obzira gdje živim, svoj bosanski identitet ne gubim (politicki.ba)
