Povodom 21. februara, Međunarodnog dana maternjeg jezika, Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori priredilo je u Podgorici, promotivno-eduktivnu tribinu “JEZIČKA TRADICIJA BOŠNJAKA”, sa koje je ukazano na značaj poštovanja osnovnog ljudskog prava koje nam obezbjeđuje mogućnost da se u svim prilikama koristimo svojim maternjim jezikom i njegujemo jezičku kulturu naroda kome pripadamo , kao važan dio opšte kulture različitosti u Crnoj Gori.
Maternji jezik je temelj kulturnog identiteta, tačka prepoznavanja i postojanja jednog naroda, osnov za uvažavanje i razumijevanje različitosti. Pripada onima koji se služe njime i njihovo je pravo da ga imenuju onako kako oni misle da je najbolje. Uprkos stoljetnjim osporavanjima, negacijama i “savjetima”, Bošnjaci su istrajali da svoj jezik nazivaju bosanski, čuvajući njegove osobenosti, standardizuju ga i ostvare značajan napredak u vidu međunarodnog priznanja, izrade udžbenika i uvođenja u obrazovanje i školski sistem.
U tom kontekstu, ovaj dan je signal da kontinuirano promovišemo ne samo jezik, već i kulturu, duhovnost i tako utemeljujemo čvrste osnove za savremeno uvažavanje prava svih koji čine zajednicu različitosti u Crnoj Gori. Među stručnjacima nema dileme da je jezik Bošnjaka, „po svim suštinskim karakteristikama isti sa jezicima ostalih Južnih Slovena, naročito,Crnogoraca, Hrvata i Srba, naravno uz sve lokalne i regionalne razlike jednako zaokružen i osoben koliko i bilo koji od jezika pomenutih i ostalih južnoslovenskih naroda.”
Polazeći od činjenice da je Ustavom Crne Gore i Zakonom o manjinskim pravima i slobodama, ustanovljen savremeni okvir za ostvarivanje manjinskih prava, Bošnjačko vijeće upozorava da i dalje ne postoji adekvatan program implementacije važeće legislative u obrazovnom procesu, službenom i medijskom prostoru.
Sva istraživanja i analize predmetnih programa i udžbenika za CSBH jezik i književnost, historiju, likovnu i muzičku kulturu pokazuju da Bošnjaci samo djelimično ostvaruju Zakonom zagarantovano pravo. Ne postoje udžbenici sa sadržajima iz bosanskog jezika, niti školska praksa – nastava koja adekvatno protežira jezik, kulturu i duhovno nasljeđe jednog od autohtonih naroda u Crnoj Gori. Recimo, u srednjoškolskim udžbenicima se ne spominje bosanski jezik, niti pisani spomenici pisani tim jezikom, iako je poznato da je bosanski jezik pisan na pet pisama: glagoljici, bosančici, arebici, ćirilici i latinici. Nema riječi o alhamijado i divanskoj književnosti, pa ni sevdalinki, koja zauzima posebno mjesto u kulturološkom prepoznavanju Bošnjaka. Stoga od nadležnih u prosvjetnom sistemu Crne Gore očekujemo da uvaže inicijative profesora iz redova bošnjačkog naroda koje se tiču: sadržajnije zastupljenosti bošnjačke književnosti i jezičkih specifičnosti u standardnom obrazovnom programu.
Smatramo da treba naći i definisati adekvatan model kojim bi, kroz obrazovni proces, učenici usvajali potrebna znanja o posebnostima bosanskog jezika i djelima bošnjačke književnosti .
Vrijeme je da se na nekom od fakulteta u Crnoj Gori obrazuju vaspitači i nastavnici koji će stručno podržavati njegovanje jezičke tradicije ovog naroda.
Smatramo da je, takođe, sazrelo vrijeme da se zajamčena ustavna i zakonska prava, bosanskog jezika u službenoj upotrebi, primjene i u javnom medjijskom prostoru, kroz adekvatne novinarske redakcije i produkciju sadržaja vaznih za kulturne osobenosti Bošnjaka, kao jednog od naroda u multikulturnom crnogorskom društvu.
Bošnjačko vijeće u potpunosti slijedi evropsku-civilizacijsku tekovinu ljudskih i manjinskih prava i zdušno podržava stav da je raznolikost jezika važan činilac kulturnog i etnološkog mozaika naše drzave Crne Gore, vrijednost koju treba poštovati i njegovati u razumijevanju sa drugima, kroz obrazovni proces, stvaralaštvo i javnu prezentaciju.
Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori
