Profesorica Amela Isanović rođena je u Zvorniku 1973. godine. Ratni vihor zatekao je na studiju u Tuzli, gdje je ostala do kraja agresije. Na Pedagoškoj akademiji u Tuzli diplomirala je na odsjeku za bosanski jezik i književnost, da bi 2011. godine na Filozofskom fakultetu u Tuzli stekla zvanje profesorice bosanskog jezika i književnosti. Master rad koji se bavi bosaničnim natpisima i stečcima u okolini Bijeljine uspješno je odbranila 2014. godine. Tokom radnog vijeka prolazi obuku za RWCT trenera nako čega dobija i certifikat RWCT trenera ( američki sistem interaktivnih metoda rada ). Od 2003.godine, aktivno se bavim lutkarstvom, pravi lutke, lutkarske predstave, piše lutkarske scenarije, te aktivno radi na promoviranju lutkarstva kao kreativnog pristupa nastavi. Objavila i dvije stručne knjige za nastavnike, pedagoge i terapeute o primjeni lutkarstva. U Tuzli i BiH aktivno radila na osposobljavanju odgajatelja i učitelja na primjeni lutke u nastavi i vannasatavi. Održala desetine radionica i seminara na kantonalnom, federalnom i evropskom nivou. Vrlo zapažena predavanja imala je u regiji, naročito u Sandžaku gdje je dala svoj doprinos u unapređenju i promociji nastave bosanskog jezika, te primjeni lutke u nastavi. Isanović od 2016. godine živi u Goteborgu gdje u osnovnim i srednjim školama predaje bosanski jezik, kao maternji ali i kao moderni odnosno izborni predmet.
ntelektualno: Koliko je bitna uloga Švedskog obrazovnog sistema generalno, ali i u mogućnostima koje ste i Vi dobili u podučavanju bosanskog jezika u kraljevini?
Isanović: Švedski obrazovni sistem, kao i svaki drugi ima svoje vrline i nedostatke. Ono što je najbitnije je da je školovanje besplatno. Nekad mi se čini da je dijete centar švedskog društva. Uslovi obrazovanja, sigurnost i zaštita djeteta u svakom segmentu je na visokom nivou. Ponekad vam se učini da taj odnos ide do granice gdje bi se mogao stvoriti neki kontra efekat, ali kada razgovarate ili slušate stručnjake iz ove branše, shvatite da je sve s ciljem da se kod djece razvija odgovornost, kritičnost, analitičnost. Stvari su postavljene tako da dijete ”ne mora” nego da ono pokaže odgovornost prema svojim obavezama, drugim članovima zajednice, prema vrijednostima švedskog društva koje je bazirano na demokratskim principima. Ono što je veoma važno, što je postavljeno na visokom mjestu vrijednosti je svijest o identitetu. I to je ono što ustvari otvara prostor za nastavu maternjih i stranih jezika. Kroz ove vidove nastave kod djeteta se razvija svijest o vlastitoj, ali i vrijednostima drugih ljudi.
Isto je i kada je je riječ o obrazovanju odraslih, različitim kursevima koje odrasla osoba želi pohađati radi usavršavanja. Vrlo često su i oni finansirani od strane poslodavca. Naravno, ne uvijek. Ali ono što je najvažnija osobina i razlika u odnosu na naše društvo je da je obrazovanje na cijeni. Čak i kada ulažete vlastiti novac u svoje usavršavanje vi ste sigurni da će se to na neki način vratiti. Ja to osjetim, to da je znanje, sposobnost na cijeni. A s druge strane, uživam u slobodi, povjerenju koje mi je ukazano. U okviru svakog predmeta postoji centrali plan, ali i sloboda za nastavnika da bira sadržaje, metode, tehnike koje će dovesti do očekivanog rezultata.
Inteletualno: Kakav je historijat i koliko je značaj jezičkog centra u Goteborgu, posebno za bosansku djecu?
Isanović: U Språkcentrumu (Jezički centar) je zaposleno oko 300 nastavnika materinjeg jezika, porijeklom iz cijelog svijeta, koji zajedno predaju više od 70 jezika. Mi pružamo podršku maternjem jeziku, podučavanje maternjeg jezika, ali i usmjeravanje učenja za približno 14 000 djece i učenika od predškolske do srednje škole diljem Göteborga, a i u okolnim općinama. Kada kažem podršku i usmjeravanje to znači da svako dijete, useljenik, prvih godina po useljenju ima pravo na pomoć u nastavi, odnosno ima nastavnika koji će uz njega pratiti nastavu, prevoditi mu sadržaje na maternji jezik, objašnjavati – biti podrška u procesu učenja i prilagođavanja. Naravno ova usluga je besplatna za dijete i roditelje. Centar je pod ingerencijama Minisatrstva obrazovanja, a Geteborg grad je finansijer i osnivač.
Intelektualno: Koliko je centar bitan za očuvanje spone između dijaspore u Švedskoj i matice Bosne i Hercegovine?
Isanović: Centar kao centar nema te ingerencije, niti mu je to cilj. Nastava maternjeg jezika je uvedena jer istraživanja pokazuju da dvojezična djeca pokazuju bolje rezultate i iz drugih predmeta, lakše se uključuju u društvo, lakše se upoznaju i upoređuju vrijednosti švedskog i društva iz kojeg dolaze. Spona učenika s domovinom smo mi nastavnici koji u naše podučavanje (a u skladu s centralnim planom) uvrštavamo sadržaje u okviru kojih će oni upoznati BiH kao domovinu, kao maticu. Ono što je važno i interesantno je činjenica da je zakonom vrlo jasno definisano ko ima pravo na maternji jezik, a ima ga samo ono dijete koje u kući već govori maternji, koje može da komunicira- razumije i govori. Dešava se da nam se prijave djeca koja ne poznaju bosanski na ovoj razini i mi moramo da ih odbijemo. To je ustvari i odgovor na Vaše pitanje – spona je porodica, roditelj, i ja kao onaj ko bira nastavne sadržaje, a ne centar.
Itelektualno: Da li se pored jezika izučava kultura i historija Bosne i Hercegovine?
Isanović: Da, mi kroz sadržaje, nastavne jedinice učimo s djecom o domovini, njenoj kulturi, tradiciji, historiji. Učimo sve ono što će kod djeteta podići svijest o vlastitoj vrijednosti. Npr. mi imamo zadatak da dijete uči o putovanjima, turizmu…da se može izraziti i u toj sferi života. Mi naše sadržaje prilagodimo tako što kroz tu temu učimo o bh.turizmu, našim destinacijama, važnim spomenicima i sl. ili ako želimo da dijete piše činjenični tekst (a to nam jeste jedan od zadataka) mi biramo teme u kojima će učenici istraživati o BiH, njenoj kulturi i običajima, događjima. I dalje prikupljamo činjenice, samo smo ih vezali za domovinu i to je ono što je u skladu sa zahtjevima nastave maternjeg (pa i modernog jezika).
Intelektualno: Smatram da se na način na koji Vi radite može osigurati u budućnosti uspješna generacija na svim boljima, a svakako da će kao takvi moći doprinjeti i Bosni i Hercegovini. Da li razmišljate u tom pravcu i da li je tako nešto moguće?
Isanović: Naravno. U tome i jeste smisao našeg djelovanja. Već sad imamo takvu situaciju. Nastavnici koji su bili na ovim pozicijama proteklih 30 godina već vide rezultate takvog djelovanja. Bosanci i Hercegovci su, prema istraživanju koje je provela švedska vlada 2016.godine, najuspješnija useljenička grupa, najbolje su etablirani u društvu. Desetine profesora na univerzitetima, direktori škola, direktor poreznih uprava, goteborške luke, migracijskog odjela, desetine ljekara, aktivnih političara, nagrađivanih bankara …potvrđuju ovu tezu. Zaista je tako. Imamo izuzetno dobar rejting, utjecajne pozicije. Pogledajte samo prošlogodišnju dodjelu Nobelove nagrade Peteru Hendkeu, danima i danima se pričalo o tome. Naši intelektualci su digli glas. To je rezultiralo time da smo danima širili istinu o razmjerima zločina. Ponovo je na državnim medijima emitiran film o Mladiću kojeg nazivaju ”balkanskim mesarom”. Pogledajte Jasenka Selimovića, kao švedski europarlamentarac borio se za BiH i svoja obraćanja parlamentu i novinarima je često vodio na bosanskom jeziku. Ovakvih je desetine i sigurna sam da će i u budućnosti, ova naša mladost koja sad sjedi u našim klupama činiti to isto. Sigurna sam da više nikada, niko neće moći plasirati dezifinformacije zapadu, jer i mi smo sada ”Zapad”. Uostalom, vjerujte da ja sad imam učenika koji kažu da žele biti pravnici, političari, vlasnici firmi koje će pomagati i ulagati u BiH.
Intelektualno: Bosanski jezik je historijska nepobitna činjenica, kako gledate na to da u određenim dijelovima Bosne i Hercegovine djeca nemaju pravo na učenje i izučavanja svog maternjeg jezika?
Isanović: Jezik, pravo čovjeka na maternji jezik u Bosni i Hercegovini je ispolitizovano na najprljaviji način. Jezik se koristi kao političko sredstvo da se završi etničko čišćenje, da se jedan narod obezvrijedi u vlastitim očima, da se ospori identitet i tradicija jednog naroda. Plus što se korist da se jedan narod favorizuje, postavi iznad drugoga ili da se iskrive činjenice, čak najbrutalnije ”pokrade” jedan narod u smislu prisvajanja kulturno-historijskog naslijeđa. Osporavanjem imena, jezika, osporavate narod. To je toliko prljavo i nemoralno da se nikakvim argumentom ne može ublažiti.
Intelektualno: Koji su eventualni recepti i načini za borbu protiv takvih anomalija u društvu i obrazovanju?
Isanović: Jedini recept je obrazovanje, učenje, istraživanje, pisanje. To je jedini put i to nam se upravo i dešava. Mnogi negatori bosanskog jezika su ustuknuli pred činjenicama. Utihnuli su. Desilo se ono što su najmanje očekivali a to je da smo konačno postavili stvari na pravo mjesto. Svoje argumente temeljimo na činjenicama da je bosanski iznjedrio i utemeljio jezike koji nam se nameću kao kolijevka, naravno tu mislim na srpski i hrvatski jezik. Kako izbjeći, osporiti, otkloniti anomalije? Činjenicama,,naučnim radovima, proučavanjima…I upornošću. Njegovanje vlastitog izraza, njegovanjem jezičkih tradicija, književnosti, sevdaha…
(Vidimo da bosanski jezik u Švedskoj nije problematičan i da ga izučavaju i Šveđani, kao strani jezik. U ovom kontekstu, možete mi napisati da li Šveđani imaju priliku i interes da saznaju nešto u bosanskoj historiji i kulturu, općenito o Bosni i Hercegovini? ) U ovom dijelu možete pojasniti i projekat “Bosnoljublje”.
Prije dvije godine sam uz pomoć naše Islamske zajednice, Udruženja logoraša, uz pomoć naše zajednice sam uspjela da dovedemo djecu iz Potočara. Priredili smo promociju njihove zbirke radova, ugostili ih. Za moje kolege iz centra i škole, za direktoricu škole u kojoj smo ugostili učenike je bilo neshvatljivo, nevjerovatno i vrlo tužno kada sam im rekla da ta djeca u domovini nemaju parvo na maternji jezik i da im neko drugi određuje naziv jezika. U najmanju ruku su bili šokirani. “Zašto? Ali, zašto? To nema nikakvog smisla” bio je komentar koji su nastavnice iz Srebrenice i Potočara mogle čuti. Ovo iznenađenje između ostalog dolazi i zbog toga što se u Švedskoj izdvajaju milijarde kruna na godišnjem nivou da bi djeca učila jezike, I svoj maternji, ali i druge strane jezike (uz švedski naravno) jer je naučno dokazano da to ima ogromne prednosti. Ako vam kažem da je u obrazovnom švedskom sistemu uključeno oko 200 jezika, sve će vam biti jasno, Među tim jezicima je i bosanski i to sasvim ravnopravan. Da, istina je da je bosanski jezik nešto što Šveđani mogu izučavati kao moderni jezik (moderna spårk), ali ga ne uče, bar ja nemam takvih učenika, a imam ove godine njih 120 koji su uglavnom našeg porijekla, uključujući djecu s područja Crne Gore, Srbije i Makedonije, uči bosanski kao moderni jezik. Kroz projek koji pomenuh, ali i projekte koje radim, a tiču se razmjne, putovanja i povezivanja učenika kroz zajedničke časove npr. radimo na „bosnoljublju“. Otida i taj naziv. Sve ove aktivnosti imaju za cilj da istrajemo na povezanosti djece s korijenima a da u isto vrijeme poštujemo to da oni imaju dvije domovine, da su bilingvisti i da i Švedsku i BiH vole kao svoje zemlje.
Intelektualno: Napisali ste knjigu Pamti stope kao i priručnik Lutka u nastavi.
Isanović: Pamti stope je nastala s istim ciljem kao i sve drugo što radim, a to je da na činjenicama i kulturi gradimo temelje za budućnost. Zbirka priča Pamti stope je rezultat višegodišnjeg istraživanja historijske građe, ali i moj doprinos kulturi sjećanja. Priče govore o poznatim bosanskim ličnostima alii z perspektive prvog lica (Ja, Tvrtko Kotromanić…). Ono što mi je bilo važno jeste to da sam u želji da izbjegnem mitomaniju i falcificirane (a i falcificiranje) činjenica, yamolima Ibrahima Habila, magistra historije, da knjigu prije štampe pročita i eventualno sugeriše ispravku nekih podataka. Knjiga je, hajdemo reći „romanizirana historija“ u smislu da su historijski fakti prezentirani književnim jezikom, izrazom, uz naglašene emocije. To je bila namjera, i čini mi se po reakcijama čitatelja da sam i uspjela. Osim tih historijskih priča, zbirka sadrži i nagrađene priča s nekih književnih konkursa.
Što se tiče projekta lutkarstva, ta priča je započela prije skoro 20 godina. Sasvim slučajno sam nakon nekoliko godina pisanja i pripremanja dramskih tekstova, osjetila izazov da osvježim rad s djecom i primjenom lutke. To se pokazalo odličnim u smislu da sam uz pomoć lutke uspjela da otkravim i najstidniju djecu, i onu koja su noosila ratne traume ili imala poteškoće da se izraze. Uočila sam da je lutka stala u zaštitu djeteta, djeca su često strah od pogreške ili neuspjeha, reflektirala na lutku, što ih je u konačnici oslobodilo okova. Godinama sam s učenicima učestvovala na Međunarodnom festivalu lutkarstva u Novom Sadu, za lutke i tekstove na različitim takmičenjima smo i nagrađivani. Odgovorni ljudi iz Pedagoškog zavoda Tuzla, prije svega Ramiz Nurkić, je uočio koliko je taj segment zahvalan za odgajatelje i učitelje pa je Pedagoški zavod organizirao niz seminara na tu temu. Upravo tada sam shvatila da imamo ogromnu potrebu da se sva taiskustva i ideje nađu u jednom priručniku, na jednom mjestu. Tako je nastala knjiga Lutka u nastavi koja evo i danas, nakon nekoliko godina, ima svoje mjesto u učionicama ali i tržištu.
Razgovarao:.Amir Nesimović / Profesorica Isanović za Intelektualno: Negatori bosanskog jezika su ustuknuli pred činjenicama, utihnuli su – Intelektualno