TUŽNO SJEĆANJE (23.07.1992. – 23.07.2022.): Danas u Bosanskom Novom obilježena 30-godišnjica najvećeg egzodusa i progona Novljana u gotovo 7,5 vijekova njegovog postojanja
U organizaciji bosanskonovskog Udruženja logoraša danas je obilježena 30-godišnjica najvećeg egzodusa i progona Bošnjaka u gotovo 7,5 vijekova postojanja grada na utoku Sane u Unu.
Šaka jada, tek 30-tak osoba, okupilo se u haremu gradske džamije u Vidoriji. Na sramotu vjerskih autoriteta (hodža i hadžija), političkih predstavnika Bošnjaka, nevladinih organizacija, ali i svakog ponaosob Novljanina. Vidorijski imam održao je kratki vaz o tragediji Bošnjaka u na ovim prostorima u posljednjoj agresiji na Bosnu, egzodusu nesrpskog stanovništva i napomenuo značaj podsjećanja na sve šehide i na sve datume, a posebice ovaj današnji 23. juli. Prisutni su zatim proučili ja´sin-i-šerif za duše bosanskonovskih šehida, a na šehidsku spomen-ploču, tradicionalno, položeno je svježe cvijeće. Kako je istakao vidorijski imam takvih obilježja na području bosanskonovske komune je sedam. Nažalost, s ovakvim načinom i s ovako malo ljudi, nikad se otkloniti neće bošnjačkog felera: sklonost brzom zaboravu tuđeg zla i svojih muka.
Podsjetimo da jedan od najljepših krajiških gradova, smješten na obalama ljepotica Une i Sane, u svojoj gotovo 7,5 stoljeća dugoj historiji, mada rušen do temelja nekoliko puta, nije doživio veći egzodus i progon nesrpskog stanovništva nego što se to zbilo 23. jula 1992. godine. Tog vrelog ljetnog dana formirana je nepregledna kolona vozila nakrcanih tugom i suzama. Bosanski Novi napuštalo je, ne svojom voljom, preko 10,5 hiljada, uglavnom Bošnjaka, nešto Hrvata i pokoji Srbin. Tog dana ubijen je Bosanski Novi, njegova bosanska duša, mahale i sokaci, čaršija, zamućene rijeke, utihnuli ezani s 18 bijelih, vitkih munara…
Košmar i haos od života, u Bosanskom Novom krenuo je mnogo prije nego u drugim dijelovima BiH, jer je u susjedstvu buktao rat više od godinu dana. Naime, Bosanski Novi graničio je s Dvorom na Uni (Hrvatska). Nasilnim preuzimanjem vlasti Srbi su provodili svoju fašistoidnu politiku, koja je asocirala na prve nacističke progone Židova: šikaniranje, rušenje vjerskih objekata, radnji, kuća… zavođenjem strogo ograničenja kretanja i policijskog sata za nesrbe, likvidiranjem muslimanske elite… A da će krvavi scenarij – potpunog zatiranja svega što nije srpsko, sačinjen u havarisanim srpskim umovima, biti proveden u djelo, bilo je jasno kada je iz snajperskog hica ubijen Hamdija Ekić, bivši načelnik općine, pozvan u hotel „Una“, navodno na međuetnički dogovor.
No, srpski genocidni teror počeo je prvo u Dolini Japre, u selima u kojima je muslimanski živalj: Blagaj Rijeka, Blagaj Japra, Maslovare, Suhača, Hozići, Donji i Gornji Agići. Mnogi će datumi po zlu biti upamćeni u vremenu 1992./95. godina. Posebice početak i završetak ubijanja grada-ljepotana. Prvi je upisan 10/11. maj 1992. godine. Bio je to isplanirani scenariji kako bi se počelo s granatiranjem Doline Japre i bošnjačkih mahala Prekosanje i Urije. Izveden je tako što je napadnut vojno-policijski kombi (sami sebe napali), na magistralnom putu Bosanski Novi – Prijedor, u mjestu Blagaj Rijeka. A onda je uslijedio žestok odgovor. Šta nije uništeno granatiranjem sela u Dolini Japre, progutao je plamen ili su opljačkali srpski ratnici. Tog 11. maja u plamenu su bila i bosanskonovska naselja Urije i Prekosanje. Desetak dana kasnije, točnije 24. maja, sve stanovništvo Doline Japre, njih preko 5.000 stjerani su u Blagaj Japru, u prostore tamošnjeg rudnika. Potom su prevezeni u Srednjoškolski centar u Bosanskom Novom, a nakon tri dana, 14. juna, vraćeni u Blagaj. Nakon svakodnevnih tortura, mučenja, ubijanja… 09. juna smješteni su u teretni voz, s vagonima za stoku, bez hrane i vode i odvezeni u selo Ostružna blizu Doboja. Tu su srpski zlotvori razdvojili sposobne muškarce u jedan, a djecu, žene i nesposobne starce u drugi voz. Muškarce su, njih oko 750, vratili u Bosanski Novi. U zatvorenim, prljavim, teretnim vagonima, ostavljaju ih dva dana, a onda ih odvode na stadion „Slobode“, prvi koncentracioni logor u Bosni i Hercegovini. Na njemu su do tada bili zarobljeni svi muškarci-nesrbi iz tog grada. Oni su pokupljeni iz svojih kuća i stanova i smješteni 01. juna na teren igrališta, kako bi bili poubijani mitraljezima iz voza koji bi tud prolazio. Ipak, neko je od Srba spriječio taj inscenirani masakr? Da svi Srbi nisu četnici, ratni zločinci i zli momci, potvrdit će se i 15. jula kada je iz Bosanskog Novog, nakon neuspjelih pregovora da se pređe na hrvatsku teritoriju, konvoj s oko 5,5 hiljada Novljana-nesrba krenuo u pravcu Bosanske Dubice. Zasluga pripada bosanskodubičkom načelniku Nikoli Karanu, koji je spriječio izvršenje planiranoga masakra. Tog časnog čovjeka ubrzo su smijenili s funkcije i poslali na ratište gdje je po nerazjašnjenim okolnostima poginuo. Na sličan način nastradao je i Lazo Kovačević, na Željezničkoj stanici u Bosanskom Novom, pokušavajući zaštiti komšije Bošnjake. I dok su bosanskonovski muškarci bili zatočeni na stadionu, srpski ratnici izvode takva zlodjela koja nisu zabilježena u historiji tog grada. Bosanski Novi te noći, prvog na drugi juni bio je u plamenu. Porušeni su mnogi objekti, radnje i kuće eksplozivom dignute u zrak, a među njima i četiri džamije, od kojih su Gradska i Vidorijska bile zaštićene kao raritetne vrijednosti kulturne baštine. Jedan od najtežih zločina na području bosanskonovske općine dogodio se 22. juna 1992. godine u zaseoku Ekići-Alići, kada je u stravičnom masakru poubijano 27 muškaraca. Zapravo svi oni koji su se tog dana zatekli kod svojih kuća, u avlijama ili na njivama. Oni su morali sami sebi iskopati kabur u koji su sahranjeni. Iako bez ijednog ispaljenog metka u Dolini Japre na najsvirepiji način ubijeno je 76 ljudi, a na području općine 295. Među ubijenima je gotovo svo rukovodstvo SDA: Džafer Kapetanović – potpredsjednik, Rešad Berberović – sekretar, Ismet Muslimović, član užeg rukovodstva, te Hasan Isaković, Abdulah Huzejrović, Mahmut Čehaić, Fadil Blagajčević, Besim Berberović, braća Hasan i Husein Salkić, Razim Grudić…
Ako je 24. maj 1992. godine označen kao početak umiranja Bosanskog Novog, 23. juli je zasigurno datum kada je sahranjen ovaj krajiški ljepotan. Tog dana Novljani-nesrbi oprostili su se od svog grada, svoje mahale, ulice, sokaka, svoje avlije, kuće… Izašli su u kamionima, autobusima, automobilima… pod pratnjom UNPROFOR-a, UNHCR-a i Crvenog krsta, u konvoju nakrcanom tugom i suzama, uz plač djece i žena, jecaje muškaraca… Nepregledna, kilometarska kolona krenula je preko unskog mosta prema Dvoru, pa nastavila do karlovačkog predgrađa Turnja, tada prve slobodne teritorije. U tom konvoju, u zagušljivom pretrpanom kamionu, rođena su dva dječaka, bez liječničke pomoći. I umjesto da prvi put udahnu ovodunjalučki zrak u svom Bosanskom Novom, oni nikad neće znati točno mjesto rođenja. Bilo je to između Velike Kladuše i Karlovca. Kolonu čemera i jada dočekali su mnogi rođaci, prijatelji, komšije… Zlo i smrt napokon su ostali iza njih. Potresne slike ovog pomiješanog žalosno-radosnog susreta zabilježili su foto-reporteri i snimatelji mnogih svjetskih redakcija. Konvoj pretrpan ljudima i zavežljajima završio je svoju misiju. A nakon dva dana provedena na ledini i sportskoj dvorani u Turnju, napaćena djeca, žene, muškarci, u dogovoru s njemačkom vladom, odvezeni su u vozovima, u Njemačku. Inače, Novljani su razasuti širom dunjaluka, u čak 135 zemalja.
Zadnji čin, zabijanje bašluka u mezar sahranjenog Bosanskog Novog, zbio se oktobra 1995. godine, pred potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma. Tada su grad morali napustiti i preostali nesrbi, oni koji su iz njima znanih razloga ostali u bosanskonovskom paklu. Svi su prvo bili zatvoreni nekoliko dana na autobusnoj stanici, a onda odvezeni na nepoznatu lokaciju. Tumarajući danima po bosanskim bespućima uspjeli su stići do teritorije pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Na tom putu nekoliko njih izgubilo je život, dvoje u rječici koju su morali pregaziti.
Osmišljena vrsta genocida potvrđena je i na Haškom sudu protiv optuženoga Radovana Karadžića. Visoki službenik UN Čarls Karuđa, potvrdio je da su nesrbi s ove općine nasilno iseljeni. Zvaničnici, na čelu s Radomirom Pašićem, načelnikom općine i predsjednikom SDS-a, maja 1992. godine tražili su od njega da organiziraju konvoj za iseljavanje muslimana. Već do tada dobrano je na tom prostoru učinjen elitocid, brzom i nemilosrdnom likvidacijom muslimanske elite, čime su potpuno obezglavi taj narod. A potom od grada napravili mučilište.
Veliku odgovornost za ratna stradanja, ubijenih 295 nevinih Novljana, nikad utvrđenoga broja silovanih, etničkog čišćenja, prvog koncentracionog logora u BiH na stadionu imena, kakve ironije – “Sloboda”, rušenja svih 18 džamija, uništavanja svega što srpsko nije… snosi i Radio Bosanski Novi. S talasa ove medijske kuće, u kojoj sam proveo gotovo dva desetljeća, bila je do 1990. među najboljim lokalnim stanicama u BiH, prostirale su se gnusne i bestijalne laži, poticala mržnja; nacionalna, vjerska, etička…
Prema sadašnjem gibanju i ulozi nefunkcionalne države teško je vjerovati da će ikad svi zločinci biti procesuiran ili kažnjeni.
Tekst i foto: Ferhat Korajac
