Piše: Sead HambiralovIć
Na vijest da je preminula zvornička učiteljica Velinka Popović
”Veliki, pošteni ljudi polako nas napuštaju. Učili ste nas do samog kraja kako se živi i to zajedno. Faliće nam svima Vaše nježnosti, tople riječi pretočene u pismo ili zapis. Nikada niste dijelili ljude, pravednost do bola, zato ovaj opraštaj ovoliko boli. Neka Vam je vječna slava i hvala! Želim da se probudite na nekom ljepšem i poštenijem mjestu”, piše iz Kanade Alma Nikolić Jelkić.
„…Ne osjećam glad. Ostao je komadić ribe. Dva dana ranije kod Namahdžaha zastao sam sa Mališom. U ruci je imao štap i punu kesu ribe. Uvijek kad bi se sreli, znao je podbosti. Ovaj put sasvim je ozbiljno:
– Žurnalist, kako je krenulo, imaćeš šta pisati…
Slegao sam ramenima. Ponudio mi je ribu. Nije mi se dalo čistiti i nevoljno sam odabrao dva škobalja. Pripremiću i podijeiti sa Velinkom i Ratkom. Bili smo na istom stubištu.
Dočekala su me njihova zabrinuta lica.
– Ne ide na dobro, komšija… – Velinka će.
– Nikako!… – Ratko će.
To je svakome jasno.
– Ja predlažem ovako: Ako ”moji” navale – vi kod mene. Ako ”vaši” – ja kod vas.
Klimaju i kao malo nam je lakše…“ (roman Bijeli cvijet iznad puta, S.H.)
I bi što bi- gore nema!
Mnogo godina kasnije Velinka zove. Majka kod njih “prenijela” zidni sat, dvije slike i u plastičnoj kanti za veš nešto porculanskog posudja, novu deku… Dogovorili da mi predaju na entiteskoj granici. Uzalud “utrpavam” novac za gorivo- jedva pristali da se počastimo u montažnoj kafani.
VELINKINA KNJIGA: Preko desetljeća kasnije opet Velinka zove. Štampala knjigu, želi pokloniti. Doću kad mognem. Nihad Ćatić maksuz stigao iz Austrije. Ponjeo dva reketa- imao “ah” da odigra par setova sa nekadašnjim “asom”. Sportska dvorana zatvorena, taman da kod Velinke nenajvljeno svratimo, razmijenimo knjige napravimo par fotosa.
Opet sam na 4. spratu zgrade Z- 14. Jedva stišavao uznemirenost. Lijevo od lifta su nekadašnja vrata moga stana. Stoji pločica sa nekim imenom, na desnim poznati natpis – Velinka i Ratko Popović…
Ostao sam do kasno u noć sa njenom knjigom. A sve vrijeme provejavao naslov “Dobri ljudi u vremenu zla“ dr. Svetlane Broz i kako sam započinjao sa najavom promocija u švedskim gradovima. Neke sam pomenuo. Na prvom mjestu komšiju Dragana Stefanovića, a prije neki dan Fb je ponovio moj tekst vezano za inicijativu da se posthumno oda priznanje Nadi Ostojić koja je ubijena zato što je u Zamlazu pokušala zaštititi svoje komšije druge nacionalnosti.
Onda opisano kako je prisjeo ručak kod Dragoljuba Stojanovića koji je preblijedio nakon glasova sa ulice da me “traže”. A poduže je o komšiji Sveti Ćećariću- na stranu što je “po zadatku pazio” na mene. Mnogo godina nakon njegove poruke da je sačuvao moju filmsku arhivu uslijedio je pljaf! Sveto u medjuvremenu preminuo, u vikendici zatekli nekoliko praznih koturova i devet primjeraka zadnje prijeratne knjige “Prava domovina”. Smučilo mi se kasnije kada sam naslutio da se “tvrdio pazar”. Ma, ne trebaju mi- snimio i mnogo bolje! A bez navodjenja imena pisano ko je kod mosta iskreno da se “stidi šta su njegovi uradili…”, a jedan kojeg sam kao momčića onomad metnuo u novine, pamtio kao neki “dug” povjerio “da je samo dvaput zapjevao one pjesme i nikad više..!”
U svojim sjećanjima Velinka piše:
“…Sa komšijom Seadom, koji je bio novinar, dogovorila sam da me obaveštava o situaciji, neće me valjda zaboraviti. Nisam ni završila misao, trže me zvono. Na vratima je stajao Sead, razočaran, tužan i zabrinut.
“Od dogovora u hotelu u Malom Zvorniku- ništa. Zapjenili su, ne interesuje ih ni “Glinica”, ni Hidroelektrana, ni narod. Hoće rat. Bježi prijeko ili kod moje majke ili kod Selmine. Garantujem da ćeš bit berbjedna, a ja odoh na Glinicu…”
(…)
KAO RUŽAN SAN: “Izadji i dodji brzo da vidiš- čula se komšinica iz hodnika. Usred tamne noći gori džamija. Kupola je bila od drveta i vidi se cela usijana konstrukcija. Oko džamije sa uzdignutim rukama igraju piromani i trče u krug uzvikujući kao Indijanci. Zgranjivali smo se želeći da je sve ovo samo ružan san.
Dva dana su rušilu džamiju Riječansku kod pijace. Kad se utišalo Ratko i ja odšetamo da vidimo. Na ulici nikoga. Džamija srušena, okolo malter i cigle. Na ulici otvorena knjiga, slova zlatna, verovatno na arapskom jeziku. Sageh se da je uzmem, ali me Ratko povuče za ruku.
-Ne diraj je, možda neko posmatra, zar da te neko zbog knjige ubije…” (Zvornik, jedno vreme i ja u njemu, Velinka Popović)
Tužna, pretužna i neispričana priča je moj rodni grad. U kratkom vremenu teško je bilo u obilnoj foto- dokumentaciji naći fotos kada smo razmijenili knjige. Lako sam pronašao Velinkinu sa posvetom, a podugo je o sačuvanoj slici iznad naslova. Nastala 71., predstavljena na prvoj samostalnoj izložbi u Zvorniku, potom u Tuzli, onda u okviru Medjurepubličke zajednice kulture “Sava”. Sa još dvije objavljena u katalogu (što je trebalo značiti tri najzapaženije), obišla brojne gradove nekadašnjih bratskih republika. “Preživjela” rat u stanu prvih komšija i nakon spomenute “primopredaje” prenesena u Švedsku; prije dvije godine šleperom prevezena u Bosnu sa svom umjetničkom i mirovnom zaostavštinom za buduću muzejsku postavku “Bijeli golub”.
Naravno, naravno- ispod ovog eksponata pisaće: Hvala komšijama Velinki i Ratku Popoviću koji su sliku sačuvali…
_____________
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobođenja, Moja BiH i šalje na preko 200 adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com
