30-TO GODIŠNJICA PRETUŽNOG SJEĆANJA: Danas proučen kelimei-tewhid i hatma-dova kostajničkim šehidima monstruozno ubijenim 13. februara 1993. godine
U povodu 30-godišnjice monstruoznog zločina nad nedužnim civilima, u bosanskokostajničkom Mejtefu danas, 13. februara 2023. godine, upriličen kelimei-tewhid i hatma-dova za krvnički ubijene Kulenoviće: Abdulah, Alema, Hava i Muharema, te Fadila i Nanu Ometlić. Današnji tewhid predvodio i dove učio, te vaz održao Haris ef. Ahmić, glavni imam bosanskokostajničke Islamske zajednice.
Bio je petak, 13. febrar 1993. godine. Najcrnji u novijoj historiji kostajničkog kraja. U tom vaktu nije se znalo šta nosi noć, a šta dan. Preostale Kostajničane, Bošnjake i Hrvate, koji nisu napustili svoj rodni grad, zloduh straha nije ih napuštao, ni po danu, a kamo li noću. Na zlo je zaudarala ta duga, hladna, februarska noć. Inače, grad je bio zakovan visokim snijegom i ledom. U porodičnoj kući familije Kulenović, smještenoj na domak kostajničke (baš)čaršije, prvi put, otkako je belaj krenuo u Bosni, na okupu su bili gotovo svi. Uz domaćina Avdu (47), zvanog Buco, bila je njegova supruga Mujesira (43), kći Alema (21), sestra Hava (57), teški invalid i Muharema (50), koja je stigla taj dan iz Banja Luke. Ubrzo nakon toga pridružili su im se i prvi susjedi, bračni par Nana (46) i Fadil Ometlić (54). Samo je njegov sin Belmir (tada imao 24 godine) sa suprugom Jasnom, u konvoju tuge, zajedno s Novljanima, preko 10,5 hiljada, protjeranih u jednom danu, već bio u Njemačkoj. Avdina sestra Sevla i njen suprug Fadil Korajac, kuća im bila na glavnoj ulici u Gornjem gradu, zvanom Užice, otkazali su dolazak u zadnjem trenutku, i tako izbjegli sigurnu i stravičnu smrt.
Kada su se i Ometlići smjestili, jedno vrijeme sedmorka je utonula u teške misli. Prva je progovorila Nana, više za sebe nego za prisutne, rekavši: “Dabogda ih kuga pomorila”, misleći na one što su povremeno pucali. A potom se razgovor nastavio potpuno tiho, gotovo šapućući. Usput se osluškivali povremeni pucnji, pojedinačni i rafalni. Bio je to uobičajeni, provjereni scenarij bezdušnih ljudi. Strah i tjeskoba uvukli su se u duboko među Bošnjake i nekolicinu Hrvata, koji su ostali na svojim ognjištima. No, nitko od Kulenovića i prisutnog bračnog para Ometlić, nije ni slutio da će njihov život na taj Crni petak biti nasilno oduzet. U kući izgrađenoj od mukotrpnog rada u inozemstvu, prvi susjedi Avdo i Fadil “zalutali” su pričom u Njemačku, gdje su proveli dobre godine života, stekli imanje i vratili se u domovinu, kako bi ugodnije živjeli na preostalom ovodunjalučkom životu. Bili su u dilemi šta je točnije: otići i ostaviti sve teško stečeno ili čekati, pa šta im dragi Allah i sudbina odrede. Vrijeme je prolazilo u pričama bez posebnog značenja. Ponoć se bližila …
“Sutra je Valentinovo” – rekla je zanosna ljepotica Alema, miljenica Kulenovića, ali i većine Kostajničana. Potajno je očekivala da će je ujutro nazvati momak iz Njemačke i još jednom je zamoliti da što prije izađe iz kostajničkog pakla, kako bi se mogli vjenčati.
Iz dubokih, slatkih, misli Alemu je trgnulo oštro kucanje na vrata i prodoran, zapovjednički glas: “Buco, otvori”. Glas je bio sve jači i ustrajniji. Prikovani za fotelje i kauč, bez daha, prisutni u kući su samo kolutali očima. Mujesira, gledajući tupo i izbezumljeno s jednog na drugoga, nesvjesno je ustala, krećući se prema ulaznim vratima. Drhtavom rukom okreće ključ i polagahno, sa zebnjom, otvara vrata. Čim je provirila, odjeknuo je pucanj. Pogođena je u glavu iz neposredne blizine. Pada poput pokošenog klasja žita. Samo frenetični krikovi puni bola i straha odjekivali su u mračnoj i smrzloj zimskoj noći. A onda je sve je utonulo u mrtvu tišinu… Sve do svanuća prohladnog i maglovitog jutra, koje je na smrt mirisalo. Crna vijest se proširila za tili čas. Znali su odmah svi ko su ubijeni, ali ko su ubojice? Na ovo pitanje nema odgovora ni nakon 28 godina. A zlikovci su zasigurno poznavali žrtve!?
Naime, dječak koji je svako jutro donosio mlijeko Kulenovićima naišao je na užasan prizor. Mujesira i Fadil pokazivali su još znakove života. Prebačeni su u banjalučku bolnicu. Fadil je sutradan preminuo od teških i opasnih rana, a Mujesira je, uz pomoć Crvenog križa, prebačena na liječenje u Njemačku. Ostala je živa, reklo bi se, bez života. Te iste noći zvjerski su ubijene Hrvatice, Branka Saftić (44) i njezina svekrva Milka (73). Prvo je u kuću bačena bomba, a zatim je zapaljena, gdje su ove dvije jadne žene izgorjele u najtežim mukama. Ante (49), suprug Brankin, uspio je pobjeći kroz vrt, iako je bio ranjen, spašavajući sebi život.
Zlikovci su zasigurno poznavali žrtve. Jer, jedino Kostajničani i poznanici znali su da su Avdu zvali Buco. Monstrumima nije smetalo, tražeći novac i druge dragocjenosti, što su ih tada promatrale mrtve oči ubijene Have iz prevrnuti invalidskih kolica. Na podu, potpuno gola, ležalo je ljepotica Alema, ubijena na najsvirepiji i zvjerki način. Njezine su biserne oči, iako ugašene, sjale poput bistrog planinskog izvora prelijevanoga jutarnjim zubatim suncem. U svom posljednjem pismu svojoj prijateljici u Njemačkoj napisala je i to da ju je dečko zaprosio, ali da se neće udati dok ne izađe iz kostajničkog pakla. Lijepa i zanosna Alema, radila za članove tadašnjeg UNPROFOR-a u Hrvatskoj Kostajnici, ni slutila nije da zaruka i vjenčanja za nju nikad neće biti.
Bošnjaci, njih oko 450 i desetak hrvatskih obitelji, koji nisu uspjeli pobjeći od kostajničkih strahota, preživjeli su neviđena zlostavljanja, mučenja i ubojstva. Najteži zločin počinjen je nad četveročlanom obitelji Šabana Alihodžića, koja je prvo ugušena u cisterni za gnojivo, a potom bačena u Unu. Adem Ikanović, Ismet Ometlić, Sakib Mujčić, Meho Bosnić, zvani Buša, Emin Bosnić… ubijeni su na prisilnoj radnoj obavezi, koju su propisale tadašnje vlasti, a za trojicu nestalih: Abdulah Tatić, zvani Poskok, Sulejman Vakufac, zvani Popak i Šerife Muzaferović suprug Šaban Huseinović, još uvijek se traga. Salko Golić ubijen je sjekirom na pragu, a bračni par Mina i Ale Mujkanović, koji ih se mnogi još uvijek sjećaju po vedrini i zabavi, poginuli su od bačene bombe kroz prozor njihove kuće. Meho Ćurt (43) nije podnio svakodnevno maltretiranje i mučenje komšija Srba, pa se odlučio na najgore. Kad mu je na kućni prag stigla takozvana vojna policija, popio je otrov za uništavanje korova. Prevezen je u prijedorsku bolnicu, gdje mu se gubi svaki trag. Tek nakon mnogo godina pronađene su mu kosti i obavljena džennaza i ukop.
Najveći ljudski ološ – ratni zločinci, ubojice, silovatelji, pljačkaši i ratni profiteri – i dalje su neprocesuirani i nekažnjeni. Dok krvnici ne budu izvedeni pred lice pravde, mnogi ogorčeni i razočarani Kostajničani neće se osjećati sigurni i spokojni u svom rodnom i voljenom gradu. No, svi će, sigurno je to, zauvijek će pamtiti tu noć u februaru i prokleti Crni petak, 13-ti, poput vječne tuge i vječnog upozorenja …
Svim kostajničkim šehidima i nevino ubijenim civilima neka dragi Bog/Allah podari lahku zemlju i smiraj duše!
Rahmetullahi alejhim rahmeten vasiah!
Ferhat KORAJAC
