U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” koja se ostvaruje u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava predstavljamo vam: Esmu Lukač Muratović je rođena 1961. godine u Rožajama, a u Prištini studirala istoriju. Prve stihove poezije objavila u svojoj sedmoj godini. Njena poezija je zastupljena u mnogim časopisima i antologijama. U rodnom mjestu učestvovala u poetskim i scenskim programima i kao mala postala član KUD „Vrelo Ibra“. Bavila se i slikarstvom. Uz poeziju piše prozu, prikaze i osvrte na knjige poezije i proze. Objavila je devet naslova sa različitom tematikom. Napisala je zbirke poezije: ,,Od rođenja pa do groba”, ,,Korijenje ne umire”, ,,Slika u suncu”, ,,Višegradska apokalipsa”, ,,Alinin svijet”, ,,Dječji snovi”, ,,Kušnja i kandže”. Napisala je prestižnu knjigu (porodičnu lozu) ,,Neraskidiva veza bratstva Lukač.“ Zastupljena je u više antologija poezije: ,,Izgubljene zvijezde“ – Bosanskohercegovačke pjesnjikinje od 1908-2008. (Izdavač HKD Napredak, Sarajevo), ,,Najljepše ljubavne pjesme“ – Međunarodna zbirka ljubavne poezije, (Izdavač – Kultura snova, Zagreb), ,,Sarajevo na dlanu“ – Međunarodna zbirka poezije, (Izdavač Kultura Snova, Zagreb), ,,More na dlanu“ -Međunarodna zbirka poezije, (Izdavač Kultura Snova, Zagreb), ,,Obale Bihora“ (zbirka priča) – Centar za kulturu Bihor, Petnjica, ,,Tokovi“- časopis, (JU Centar za kulturu Berane), ,,Svim na zemlji mir veselje“ – Međunarodna zbirka pjesama (Izdavač- Kultura Snova, Zagreb). Zastupljena je i u “Enciklopediji Bošnjaka“ autora Nazifa Veledara. Na VII i VIII festivalu „Mili dueli“ u Bosni i Hercegovini dobila je dva prestižna priznanja, a u organizaciji Udruženja za kulturu „Nova svjetlost“ Sarajevo, Balkanska pjesnička unija, „Poezija godine–2021“ dobila sertifikat. U organizaciji Udruženja za kulturu „Nova svjetlost“ Sarajevo na Međunarodnom festivalu „Most pjesnika – 2022“ dobila zahvalnicu, dok je na svjetskim festivalima poezije u Indiji i Rumuniji 2021. godine nagrađena diplomom. Esma živi i stvara u Sarajevu.
SUĐENO MI BILO DA SE RODIM
Kosmička prašina zapisana u daljini
Nježan osjećaj ljudskog oličenja,
Zaplet ispisan svuda oko mene
Čovjek, odgovornost, moja otadžbina.
Nisam zarobljenik sudbine i strasti
Jer moj se um vodio razumom,
Hrabra pred životom i sudbinom boljom
Sve što krojim, šijem čistom voljom svojom.
Nije me zaobišlo ni ono ružno doba
pomiješane karte, ja ih igram vješto,
sve što se desi sa razlogom dođe
Pred dobrom nam vazda ono ružno prođe.
Zahvalna sudbini što sam se rodila
Te shvatila vrijednost rađanja čovjeka
U samoći dolazim do svojega bila
Sudbinom sam putanju životnu otkrila.
STARIMO BEZ DA SMO SVJESNI
Kada vam se u starosti lice izbora,
na čelu napravi brazde,
nemojte žaliti za takvom starošću,
vaša duša blista,
život postaje uspomena,
gdje je živjela savjest čista.
Na malim stvarima se uči
da postaneš insan pravi
a “velike” zanemari,
kako čovjek stari
sve mu više sitnica fali.
Dok živiš u ljudima
postaješ sve više ljudina,
u ljudskim grudima.
Vatra ne bukti u kremenu
kao ni dobra duša u vremenu postojanja!
Ako te ne proguta crvena bobica
gorkog okusa, bez fokusa,
u lubenicu zdrave kore,
a truhlog sadržaja,
odijelo na čovjeku
tijelo bez preobražaja.
Sve dok kujete dobra djela
za ljude,
neće da se čude odakle ste došli.
Ne bojte se vatre i vode,
ne bojte!
Čovjek je zaista jak kao zemlja.
Drši ga savjest i čast,
dobrota jest dobar glas
u svome džematu.
Prostire se miruhom u svim dolinama
u sjaju, miru i ratu
dok slava grije vam srce,
pokličom časti i živite za ljude.
Ti kruno prirode,
hodajuće blago zvano insan,
koji nisi rođen za sebe,
već za druge pored sebe,
tu baš stojiš!
Nemoj kratiti pamet da bi ti jezik rastao,
u brlogu zarastao od bijesa!
I dok stariš,
sve dublje ulaziš u grijeh
ako nemaš u duši mir.
POD KOPITOM NEBA
Baulja uz visoke stijene pečene
na suncu prgavom pod kopitom neba,
umorne ruke pregaziše teške pute
barabar stopama dale snagu slijeda.
U svakom grmu krije se dubina mene
Naizgled sopstvenom danu se veselim,
A ono samo desetljeće mučno prođe
Ja se već pakujem, moram da se selim.
Vertikalni kamenovi, nebu se izvili
I svaki ponaosob ima ime svoje,
Na jednom se kamenu Ahmed ispisalo
Dok sudbine ostalih do danas se kroje.
Taj mrki vjetar, vid moj zamućuje
Meće šimšik, u koštac se hvata,
Daljina iz zemlje ljudskim progovara
Gladno zbori, gladno se pretvara.
NE DIRAJ MI DUŠU
Nisi ovlašćen da dušu mi gledaš
i ako te moje oko pomno prati,
kroz moje prodire tvoga srca strijela
moji sati putuju na jadvihte jade,
beskrajna mi želja da te jutrom budim.
Ti ostani ovdje i ako prohujiš
u daleke zemlje, ili pak pod zemljom,
ali nemoj zadirati u duše mi jatak
svako leti svome, a ti mome gnijezdu
ako si daleko budi uvijek blizu.
Zasićen vodom kojom ribe dišu
ti što zrakom sunca stižeš tu predame,
pokrećeš se koracima tamo gdje se gori
vatra plamen, šume, Rijeka, ode duša,
nad oblakom sunce s mjesecom se ljubi.
Kad otvorim oči, zora se pomalja
popijem je slatko kao čašu soka
od ruže iz duše, pa niz grlo bijelo
dok stvarnost mi bježi, ispred mene leti
za moju dobrotu nešto mi se sveti
što ne dam mu više da mi gleda dušu.
OGLEDALO BEZ MRLJA
Srcem se govori više nego riječju
tu pozlatu pitomo prenosim tiho,
bezimenim oblikom dodirujem nebo
i pišem po njemu odano i čitko.
A nije mi srce trnje za potpalu
ono je čisto ogledalo bez mrlja,
očima što gledam nebesko prostranstvo
idem pravim putem i nikuda ne srljam.
Prosvijetlim, osvijetlim svaku stazu svoju
lampe me ne mogu zabušiti puno
kad srcem govorim a riječi zanijeme
onda se prepozna da je znanje umno.
Ćutljivim mjesecom razgovaram sito
nebo se često probudi u meni
tihost se nekada isplati do bola,
svaku mrlju ogledalo srca zasjeni.
Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista
