MUHADŽERKA ŠTO DUŠE NAŠE PERE
BOSANSKI NOVI – Tamo gdje se Grmeč s Kozarom spaja, a Una sa Sanom ljubi, tamo gdje je mirno plavetnilo neba i čudesna igra ljepote, tamo je rođena Šefika Mulazimović. Upoznah je, ne u Bosanskom Novom, nego u Sanskom Mostu, gradu na devet rijeka. Uz svu tu magičnu ljepotu tih krajolika, ide ružna sintagma – raseljeno lice – što je i naša Šefika. Preživjela je sve monstruozne muke etničkog čišćenja 1995. u gradu gdje se ljube Una i Sana. Gledala je kako je Prekosanje gorilo džehennemskim plamenom, a njene dojučerašnje komšije naslađivale se njenom patnjom i mukama. Unutrašnju prazninu, iščupanu dušu, gorčinu u grlu, čežnju za povratkom – liječila je pisajući poeziju.
Bila je godina 1997. Jesenje septembarsko jutro. U Podlugu, mahali naslonjenoj na Sanski Most, u kojoj su bili smješteni Novljani, na stol mi je hrpu hartije stavio Sead Mulalić, tadašnji predsjednik Ratnog predsjedništva bosanskonovske općine. Nije mi trebao ništa objašnjavati. Pogled spuštam na istrgnute listove iz neke zgužvane sveske. Čitam prve stihove i postajem zbunjen. Kako se samo s lahkoćom teške riječi nižu u đerdan ljepote. Što sam dalje listao stranice i čitao napisane pjesme, sve sam se više ibratio.
“Ovo je neko s prirodno usađenim talentom, bogate, stvaralačke vrednote” – s divljenjem kazujem, poluglasno, Samiru Šabiću, Licanu i Seji, koji su se nadvili nad moj hastal.
“Ništa pametno, novo i neobično, nisi nam rekao” – kroz zube procijedi Lican (Hasan Rasavac), koji je već bio poznat po tim svojim “uspjelim” duhovitostima.
Ni trena razmišljajući, odložio sam papire ustranu znajući kao i dosad bezbroj puta, jer to mi je neizlječiva i nepopravljiva bolest, da ću cijelu noć ostati nad tim hartijama. Iako je Šefika izuzetno tiha, mirna i šutljiva, stihovi su vulkanski, oslikavajući užase rata, muke prognanika, sav jad muhadžerski, podmuklost političara i vlasti… Pisala je i piše strpljivo o svemu onom što sluhom čuje ili okom vidi. Neobjašnjivo je to da još uvijek ova bogobojazna hanuma, u ibadetu je stalno, knjigu pjesama nije izdala, a ima ih za deset spremnih. Što je rekao veliki Albert Einstein – ljudska glupost je beskrajna, pa tako danas knjige pišu oni što pare imaju, a ne oni što znaju i od talenta pucaju! Za ovu tihu i skromnu Novljanku, personifikacija je za poštenu sirotinju, nema mjesta u ovoj zemlji hrsuza (lopova) i izgubljenih vrijednosti.
Htjedoh odabrati pjesmu-dvije iz prebogatog Šefikinog opusa. Osjećao sam se nekako nelagodno. Jednostavno nisam mogao reći ova je bolja, ova vrednija, ova radosnija, ova srcu mi prirasla, snažnija, dublja, toplija, tužnija, stilski dotjeranija… Odustao sam.
Nudim vam tek pokoji stih poetske umjetnice:
1.
SVE JE OVO DOMOVINA MOJA
Sve je ovo domovina moja,
ali samo jedan Bosanski je Novi,
u njemu me Majka rodi,
i uz žubor rijeka povi….
2.
TREĆA RIJEKA
I treća rijeka mojim gradom teče
kako li joj dati ime,
potekla je iz očiju mojih
kad su prognali me.
Koliko hiljada Bošnjaka,
pita ovih brda jeka,
iz ovoga grada ode
sa jednog kolosijeka.
Znaju brda da su teške
grede tuđeg krova,
da će grad bez Njih biti
k’o more bez galebova
Znaju brda, ali ćute,
svako tajnu krije,
znaju brda da ih niko
uzvisio nikad nije.
Prognanici, čujete li
mora šum u danima jula.
to grad zove jata svoja,
što tada su se osula.
3.
IMA BOSNE
Ima Bosne, ima, ima!
ne samo u poklicima,
u meni je i u Tebi,
i u nama svima…
4.
… Bila je jesen…i skoro će opet
izgubih noćas vjernoga druga,
pudlicu kojoj ni ime ne znah,
iz sanskog sela Podluga…
5.
…. I ja lutam kao pseto,
gdje ću naći stanka,
ja prognana Bosnom lutam
zato što sam Muslimanka…
6.
SUZE MI PALE
…Nisam htjela zaplakati,
svjedok sunce jesenje mi zlatno,
što da plačem, vratiću se ,
ne odlazim bespovratno…
Ferhat KORAJAC
