Kostajnički zubar/stomatolog Faruk Kahvić (82) pola stoljeća se brinuo o ljepoti osmijeha svojih sugrađana. I dan-danas intervenira u hitnim slučajevima i u sitnim satima, kada drugi nisu dostupni
FARKO – IKONA NAŠE (BAŠ)ČARŠIJE
Iz ugledne je, priznate i poznate kostajničke familije, Hamdije i Fahre Kahvić. Kuća, lijepa i velika, smještena je na pročelju naše (baš)čaršije kada se dolazi s unskog mosta koji spaja Hrvatsku i Bosansku Kostajnicu, odnosno dvije države, Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Inače, Hamdija Kahvić došao je po dekretu tadašnje vlasti (Kraljevina Jugoslavije) iz Tešnja, kako bi u gradiću na desnoj obali Une uspostavio sud i sudstvo. Bilo je to davne 1929. godine. S njim je stigla i njegova lijepa supruga Fahra, iz bogate begovske familije Ibrahimpašića. Taj skladni bračni par u potomstvo je ostavio četiri sina, koji su izrasli u vrijedne poštovanja, veoma cijenjene, visoko obrazovane i moralne ljude. Rahmetli Nedžad, zvani Neđo, bio je komercijalista, a jedno vrijeme i generalni direktor najveće kostajničke firme: Tvornice poljoprivrednih alatki i strojeva, r. Mirza je bio vrhunski i svjetski poznat ljekar, doktor medicinskih nauka, a 30 godina proveo je u Kataru, r. Enes – Enco, pedagog i književnik, te najmlađi Faruk – Farko, kostajnički stomatolog punih 50 godina. Jedino ga u radnom stažu nadmašila pokojna Asunta Lešnik, ljekar u kostajničkom Domu zdravlja, provela 56 godina.
Farko, kako ga zovu sugrađani, osim školovanja; gimnazije u Bosanskom Novom i stomatologije u Sarajevu, svo vrijeme proveo je u rodnoj Kostajnici. Stvarno i stalno, neprolazno, zaljubljenik je u zavičaj. U jedinsvenu i jedinu modrozelenu Unu, brdo Balj, puno pitomog kestena, po kojem je Kostajnici ime nadjenuto, u njenu Smaragdnu dolinu… Jedan je od osnivača Sportskog ribolovnog udruženja „Mrena“ i aktivni član Lovačkog društva „Balj“. Najveći ulov mu je unska mladica od 27 kilograma i štuka od 11 kg. Njegovu posebnu prostoriju, u kojoj su lični trofeji, krase između ostalog preparirani baljski orao, glave ulovljenih najvećih riba, rogovi najboljih kapitalaca, a tu je i zmijska koža indijske kobre, poklon Farukovog prijatelja dr. Pavla Plamenca. U tu „rezidenciju“ navraćaju prijatelji, oni kojima treba stručna ili hitna pomoć preiskusnog zubara, ali i slučajni prolaznici. I za sve njih Farko ima toplu riječ, a bogami i „pravi“ lijek, čašicu šljivovice i ponešto za zameziti. I u vrijeme posljednjeg belaja u BiH (1992.-1995.) Faruk je radio kao zubar. Ni pomisliti nije mogao da napusti, kao mnogi, rodni grad i radno mjesto. O tom vaktu, svoju misao, nesvjesno pozajmljenu, zadržao je za sebe. No, ostao je dosljedan u dostojanstvu, poštujući Hipokratovu zakletvu, mada ga to moglo koštati života. Ni u tim trenucima nije se osjećao napušten od ljudi, ni iznevjeren. Misleći o svemu tome posebno se osvrnuo na jedan od najtežih njemu trenutaka u životu. U aprilu te 1992. godine, njegova predivna supruga, prosvetna radnica, Ljerka, izgubila je bitku s opakom bolešću. A imala je tek 44 godine. Iza nje su ostala dva sina, Igor (1971.) i Damir (1977.). Od tad Faruk je njima bio, i otac, i mati.
Otkako je Faruk otišao u (pre)zasluženu mirovinu, vrijedno je zabilježiti, prešlo mu u naviku, svako jutro u 7 sati i 30 minuta je ispred kuće, gdje mu se pruža predivan pogled na kompletnu našu (baš)čaršiju. Taj pogled uglavnom ga izbaci iz struje života, a vraćaju mu pokopane slike iz negdašnjeg vakta. Na trenutak, kao da izlaze iz bistre ljepotice Une i onda nestaju u magli što se digla nad tom rijekom.
Faruku dug i lijep život želimo!
Ferhat KORAJAC
