Ne bih voljela biti na njihovom mjestu, ne bih nikome poželjela biti na njihovom mjestu
Vjerovatno nema muškarca ili žene koji imaju dijete, makar ono bilo i novorođenče, a da se nisu zapitali kako biti dobar roditelj i na koji način pripremiti dijete na sve ono što nosi društvo u kojem živimo.
Tačnog i pravog odgovora nema. Formule nema, ma koliko svi mi iščitavali literaturu o odgoju, paralelno s onom o pravilnom vođenju trudnoće. Mi smo individue, naša djeca također. Na njihov odgoj utječe sve što nas i njih prati kroz život.
U stalnoj nekoj potrazi za najboljim načinima, protkanoj brigom i strepnjom stalno me pogađaju brige drugih.
U zadnjih nekoliko godina svjedoci smo raznih dešavanja i tragedija koje roditelji proživljavaju sa djecom i zbog djece, počev od onog najgoreg, od čega se svi ukočimo pri samoj pomisli na to, a to je ne daj Bože gubitak djeteta, do problema u koje samo dijete upadne ili ih prouzrokuje drugima. O prvom je nepotrebno bilo šta reći, sve je jasno, život više nije isti, drugo i treće tjeraju roditelje u nesanicu, beznađe i očaj. Dječak je na saslušanju rekao da su za njegov monstruozan čin krivi njegovi roditelji, a samo mu je četrnaest godina. Imam sina od četrnaest godina, pomisao na ovakvo nešto zaustavlja mi dah.
Ima evo nekoliko sedmica u gradu smo žrtve, zajedno sa svojom djecom i njihovim nastavnicima, izvjesnog terora, svakodnevnih dojava o bombama u srednjim školama. Djeca svakodnevno idu u školu pa se vraćaju, pa ih prebacuju na online nastavu (šta bismo da ne bi pandemije), njihovi nastavnici ne mogu raditi svoj posao, roditelji stalno u brizi gdje su, šta su, dokle su… Svi bihuzur, djeca koja bi trebala biti u školama, hodaju gradom, koriste to kao dodatni odmor, vikend, šta li. Desila su se i izvjesna privođenja, ali nakon svakog, opet sutra dojava, asli cijela mreža. Kažu uglavnom su to učenici… Treba kazniti roditelje, oni su maloljetni, treba njih kazniti…
Pijem kafu u Radićevoj i na neko komešanje koje nam je privuklo pažnju okrećemo glavu i vidimo “privođenje” maloljetnika. Vjerovatno “dojavljivač”. Po mojoj procjeni, petnaestogodišnjak, u pratnji nekoliko osoba u civilu, pretpostavljam roditelji i još neko, ne znam nisam dalje razmišljala, misao i pogled su mi stali na roditeljima. Bože, kako li im je u ovom momentu, sigurno lude? Jesu li u nevjerici da je to njihovo čedo, evlad, ono malo biće kojem su ljubili bucmaste obraščiće, ručice, učili da hoda, do jučer bili njegov centar svemira…
Ne bih voljela biti na njihovom mjestu, ne bih nikome poželjela biti na njihovom mjestu.
Bože, čuvaj nam i spasi našu djecu!
