Iz obiteljske trgovačke firme dubičanca Sulejmana Tabakovića – Suljage nastalo je dubičko društveno preduzeće za otkup i preradu poljoprivrednih proizvoda “Kozara COP”, u narodu poznato kao Jajara, koje je zapošljavalo blizu 1000 radnika, od kojih najviše žena koje su nakon rata ostale bez svojih muževa. Najveća zasluga za takav uspjeh pripada Cerić Hasanu, jednom od najuspješnijih dubičkih privrednika, kojeg su zbog njegove poslovne pokretljivosti zvali Letibeg. Naravno, za svoje veliko djelo nije nagrađen, već osumnjačen i optužen, pa je bijegom u Austriju morao spasavati glavu. Umro je u Beču. Ovaj tekst pišem u znak sjećanja i zahvalnosti u ime dubičke sirotinje, kojoj je Jajara nakon ratnih stradanja dala kruh, bila im spas i mnogima otvorila put u dalji život.
Kao što su ovih mjeseci i dana zbog pandemije Coronavirusa avetinski puste ulice u gradovima i državama širom svijeta, tako je nakon Drugog svjetskog rata bilo pusto područje opštine i grada Bosanska Dubica. Pet godina rata praćenog zaraznim bolestima i epidemijom tifusa razorilo je grad i opustošilo sela. U Kozarskoj ofanzivi, koja je izvršena u proljeće 1942. godine, izgubilo je život 17.691, a slobodu dočekalo samo 15.859 stanovnika, što je bilo manje od polovine ukupnog stanovništva opštine. Tokom Kozarske ofanzive poginula su 3.404 borca, a 14.287 palo kao žrtve fašističkog terora. Od 68.000 koji su nakon ofanzive odvedeni s Kozare i susjednih gradova u logore, najviše zloglasni logor Jasenovac, bilo je 21.037 dubičkih građana, od kojih je 11.194 ubijeno, a 10.328 preživjelo.
Dan oslobođenja 27. April 1945.godine Bosanska Dubica je dočekala u bijedi i neimaštini. Nasljeđe drugog svjetskog rata bilo je fatalno. Stanovništvo prepolovljeno, privreda uništena, stambeni fond razoren.
Nastanak dubičke Jajare
Pretežan broj stanovnika Bosanske Dubice do tada je živio od zemlje i zanatstva. Jedini privredni objekti bili su Pilana, Ciglana, mlin “Pobjeda”, građevinsko preduzeće i trgovina…Odmah po oslobođenju iz dubičkih sela u grad je sišao jedan broj seljana, prije svega učesnika NOR-a, i veliki broj djece koja su ostala bez jednog ili oba roditelja. Djeca su smještena u Internat, a jedan broj su primile imućnije gradske porodice, ako je takvih još bilo. U tako teškom ratnom nasljeđu nastalo je preduzeće “Kozara COP”, koje se bavilo otkupom i preradom poljoprivrednih proizvoda, koje je izvozilo u susjedne zemlje. Alfa i omega u “Kozari COP” ( koju je narod nazvao Jajara) bio je direktor Cerić Hasan, poznatiji kao Letibeg.
“Kozara COP” je nastala podruštvljavanjem obiteljske trgovačke firme Sulejmana Tabakovića – Suljage ( djeda poznatog zagrebačkog pravnika Sulejmana Tabakovića), koja se duže vrijeme bavila trgovanjem, otkupom, preradom i izvozom poljoprivrednih proizvoda, štavljenjem i izvozom kože u Austriju. Aktivnu ulogu i uticaj u porodici Tabaković imala je Zinaida- Ica Eisisinger, supruga Sulejmana Tabakovića – Suljage. Ica je bila Jevrejka iz Beča. U sadejstvu sa njenom obitelji Tabakovići i Cerići su i u Beču imali svoje poslovne ispostave. Njena porodica, zajedno sa porodicama Weber i Wagner imala je u posjedu pokretnu i nepokretnu imovinu širom Jugoslavije, više stambenih zgrada u Zagrebu, poslovne objekte i mlinove Banovoj Jarugi. Kroz njihove posjede od Ivanić Grada do Nove Gradiške voz je vozio pun sat vremena. Njene dvije sestre živjele su u Banovoj Jarugi, a posjedovale su i mlinove, u kojima su i ljudi i sa našeg područja mljeli žito. Završile su u logorima NDH, a njihova imovina uništena ili konfiskovana.
Naravno, da je novljanin Hasan Cerić uživao povjerenje porodice Tabaković i pri formiranju “Kozare COP” imao njihovu punu podršku. Prvi uposlenici u “Kozara COP” uz direktora Cerića bili su komercijalni direktor Enver Tabaković i Abid Tabaković, koji je vodio skladišno knjigovodstvo. Desna Hasanova operativna ruka bio je Ejub Hodžić, koji je ispekao sve zanate. Za šefa računovodstva postavljena je Rada Macura, koja je u Dubicu došla iz Beograda ili Skoplja, a u administraciji su radili Mehmedalija Bećirević, EmirJahić, a jedno vrijeme Čamka Pazić… Kako se preduzeće širilo u njemu je povećavan broj zaposlenih. Za kratko vrijeme “Kozara COP” je postala jedno od najvećih preduzeća na Banjalučkoj regiji.
“Kozara COP” uhljebila gradsku sirotinju
Preduzeće za otkup i preradu poljoprivrednih proizvoda “Kozara COP”, u narodu poznato kao Jajara, imalo je poseban značaj za dubičku sirotinju, teško pogođenu ratom i njegovim posljedicama, U njoj se zaposlio najveći broj siromašnih građana, prvenstvno žena, koje su tokom rata ostale bez muževa i postale jedini hranilac porodice. Do tada nisu bile zaposlene. Bavile se domaćinstvom i radile u poljoprivredi u okviru vlastitog domaćinstva. Nakon ove, nova prilika za masovnije zapošljavanje žena na dubičkom području pružila se tek 1958. godine kada je s radom počela novoizgrađena tekstilna fabrika TI “Knežopoljka”, i 1975.g. kada je uz nju izgrađena predionica pređe, te 80-tih godina kada su u Dubici, Knežici i Slabinji otvorene konfekcije.
Jajara je bila od velikog značaja ne samo gradsku sirotinju, već i za seoska domaćinstva, od kojih su otkupljivani viškovi njihovih proizvoda, koje tada nisu mogli nikom prodati, jer nije postojalo organizirano tršište. Jajara je imala otkupne stanice u gradu i skoro svim dubičkim selima. Otkupljivala je jaja, šljivu, orahe, lješnike, puževe i druge poljoprivredne proizvode i izvozila ih u Hrvatsku, Italiju i Austriju. U vrijeme najvećeg uspona imala je veliki broj kooperanata i zapošljava blizu 1000 stalnih i sezonskih radnika. Imala je svoje poslovne jedinice u Prijedoru, Bos. Novom, Kostajnici, Hrvatskoj (Pačva). U njenom posjedu bila su značajna poslovna sredstva, sa 12 kamiona, koje su vozili Selim Seferović, Muhamed Seferović, Ibro Babić…U “Kozari COP” mladi Dubičani su izučavali zanate i sticali stručne kvalifikacije. Jedan od njih bio je Mehmed Lelić, koji se obučavao uz Danu Pilipovića.
Jedan od najvažnijih pogona, u kojem su radile pretežno žene, bila je lampiraona, u kojoj se na posebnom stroju vršilo lampiranje i kalibriranje jaja. Jaja je trebalo prvo dezinficirati, jer se na površini ljuske nalaze milioni raznih mikroorganizama, a zatim pod jakim svjetlom provjeriti njihovu ispravnost, utvrditi da li je jaje zdravo ili je mućak. Jaja su otkupljivana od seoskih ali i nekih gradskih domaćinstava, dok im je bilo dozvoljeno držati kokoši u dvorištima.
Sjećam se kad sam kao školarac prolazio pored upravne zgrade i dvorišta “Kozara COP”, u dvorištu se vidjelo na desetine žena koje su žustro i u vedrom raspoloženju sortirale otkupljene proizvode i pripremale ih za transport. Ko zna koliko je miliona jaja, koliko tona šljive, oraha i drugih poljoprivrednih proizvoda tu dovezeno i odatle otpremljeno u Italiju i Austriju.
Siromaštvo je skrivano kao mana
U to vrijeme skromnost i poštenje su bili toliki da je i za naugroženije građane, bez ikakvih sredstava za život, (a takvih je bilio mnogo), bilo sramota ići u opštinu tražiti socijalnu pomoć, a oni rijetki koji su uz pomoć nekog pomoć ostvarili, to su krili. Sramota ih je bilo da komšije znaju da oni primaju socijalu. A socijalna pomoć je bila tako mala, da nije bila dovoljna ni za osnovne životne potrepštine. Živjelo se onako kako se živjelo, od povrća iz bašte ili sa njive, ko je baštu ili njivu imao. Najteže je bilo ženama sa puno djece, koje su tokom rata ostale bez muževa. Ne samo da niko skoro niko od tih udovica nije primao penziju, već nisu znale ni nazvati je pravim imenom. Umjesto peNzija sa N mnogi su govorili peMzija sa M. A rijetki su bili i oni koji su mogli i znali napisati najobičniju molbu za ostvarivanje socijalne pomoći ili bilo kojih drugih prava. Iako je moj otac bio dugogodišnji zanatlija, kod kojeg je desetine mladih izučilo zanat, moja majka nakon njegove smrti nije mogla ostvariti pravo na penziju. Poznavao sam ženu, čiji je muž imao do rata tri dućana, koja su zapaljena i izgorjela prilikom pokušaja oslobađanja grada, pa je ostala sa sa tri male kćerke u siromaštvu bez izkakvih prihoda. U Jajari je našla spas i utjehu. A takvih je žena udovica bilo u svim dubičkim mahalama. Lakše su preživljavale porodice koje su imale kravu i držale kokoši. Krava je obezbjeđivala mljeko djeci, nešto se i prodalo, a jaja od kokoški, ako ih je bilo više, mogla su se prodati u otkupnoj stanici, da se dođe do neophodnog novca. Ali to je išlo dok nije nacionalizovano zemljište i zabranjeno držanje krava i kokošiju. To je pogodilo mnoge i još više ih gurnulo u bijedu i siromaštvo.
Direktor “Kozara COP” Hasan Cerić- Letibeg
Direktor “Kozare COP” bio je Hasan Cerić zvani Letibeg. Porijeklom je iz Bos.Novog i potiče iz poznate novljanske porodice Cerića. Neosporno je jedan od najsposobnijih poslovnih ljudi koje je Dubica ikad imala. Bio je uvijek u pokretu, uvijek u žurbi. Možda zbog toga nije uspijevao ni kaput obući, već ga je često nosio nabacit preko ramena. Njegov mozak je radio nemjerljivom brzinom. Mislim da je uvijek bio pun brojki. U to vrijeme, kada mnogi nisu znali ni da postoji telefon, služio se istovremeno sa tri telefona i govorio sa poslovnim partnerima u Njemačkoj i Italiji na njihovom jeziku. Svi su ga cijenili i uvažavali, ne samo na području opštine, u regiji Banja Luke, već i van granica BiH. Njegova firma je prva u Dubici imala putnički auto, i to Bjuik i vozača.
Hasan je bio oženjnen sa kćerkom Suljage i Ice – Mejrom. S njom je stekao kćerku Asimu- Mimu. Bio je desna ruka Suljagi, koji je bio oronulog zdravlja i pri hodu se pomagao štapom. Njegov, možda prvi posao u kojem je okušao svoje sposobnosti, bio je kod Suljage i Ice Tabakovića u njihovoj otkupnoj stanici. Tako je ušao u brak sa njihovom kćerkom. Još kao mlad, možda sa 25 godina, išao je u Beč, gdje je naučio njemački jezik.
Hasan Cerić je živio u prizemnoj kući, koja je bila među prvih par kuća s desne strane ul. Maršala Tita. Na jednom od kućnih prozora pored saksija sa cvijećem uvijek se mogla vidjeti glava Hasanove majke, zavijena šamijom. Kada je Hasanova porodica napustila Dubicu, njegovu kuću je kupio dubički automehaničar Seferović Husein. U prostranom dvorištu iza kuće otvorio je automehaničarsku radnju, u kojoj je desetinu godina vršio opravku automobila. Tokom agresije na BiH Husina porodica je, kao druge
bošnjačke prognana, a na mjestu njegove kuće podignut trgovački poslovni objekat.
Prirodne nedaće i političke krize
Veliku teškoću u radu eksportno – Importnih preduzeća, kakva je bila “Kozara COP”, predstavljale su prirodne nedaće i političke krize kroz koje je prolazila Jugoslavija. Kratko nakon Informbiroa i raskola sa Sovjetskim savezom, 1953.g. nastala je Tršćanska kriza, a godine 1951- 52 veći dio Jugoslavije, uključujući i dubičku opštinu, pogodile su velike suše i zavladala velika glad. Naredne 1953 i 1954.g. dubičko područje zahvaćeno je velikim poplavama, koje su vrhunac (VVV) dosegle 10.oktobra 1955.g.
U vrijeme Tršćanske krize, kada je zatvorena granica između Jugoslavije i Italije, Jajari je propao furgon pun jaja, koji se tada zatekao u graničnom području. I pored takvih nedaća, firma je uspješno poslovala, što nije odgovaralo nekim političkim moćnicima tog vremena.
Eliminacija direktora Cerića
Svojim izuzetnim poslovnim ugledom i uspjesima u stalnom usponu Letibeg je izazvao zavist oko sebe, pa su ga počeli sumnjačiti i optuživati. Prvo su pokušali firmu pripojiti preduzeću “Sana” u Prijedoru (kasnije “Impro”), za koje se znalo da je u velikim gubitcima. A kada to nije uspjelo, pojačan je politčki pritisak. Politički moćnici iskoristili su priliku koja im se pružila kada je na zahtjev direktora smijenjen šef računovodstva, da pokrenu hajku protiv direktora Cerića. U firmu su poslane finansijska i druge inspekcije i počele istragu koja je trajala mjesecima. To je promjenilo klimu u cijelom gradu i nanijelo veliku štetu ugledu firme, i kako se kasnije ispostavilo dovelo do njenog raspada. Shvativiš da mu se radi o glavi, Letibeg je morao napustiti preduzeće kome je bio otac i majka i zaposlio se u zagrebačkoj “Gori”, koja se bavila uvozom i izvozom drveta. Nisu ga ni tu ostavili namiru, pa je morao poreseliti u Austriju, gdje je postao privati biznismen. Na funkciji direktora nasljedio ga je Pačetović Branko, a Branka Miro Balaban. Kao posljedica svega firma je 1959.g. propala ( jer su joj pripisali velike gubitke), a dubička sirotinja ponovo ostala bez posla.
Nakon raspada “Kozare COP” u Dubici je formirana poljoprivredna organizacija PD “Ravan”, koja se bavila poljoprivrednom proizvodnjom, ali sa drugačijom strukturom zaposlenih i sa drugačijom proizvodnom osnovom.
Malo je pisanih tragova o preduzeću “Kozara COP”, o dubičkoj Jajari i njenom direktoru Hasanu Ceriću Letibegu. Ako ih i ima pohranjene su u nekim dobro čuvanim ili zaboravljenim arhivima. Sve je manje starijih Dubičana koji pamte to vrijeme i iz njega nose uspomene. Novije generacije o tome znaju malo ili nimalo. Ovaj moj tekst je skroman pokušaj da istrgnem iz zaborava i sačuvam uspomenu na preduzeće koje je u presudnim vremenima održalo u životu nekoliko stotina dubičkih porodica i nahranilo hiljade gladnih usta. Siguran sam da nisam prvi, ali ne posljednji, koji makar posmrtno želim u ime dubičkih žena, dubičke sirotinje tog vremena, izraziti dužnu zahvalnost svima koji su radili i vodili poslovanje u dubičkoj Jajari, posebno njenom velikom direktoru Hasanu Ceriću Letibegu.
********************
Kada je napustio Dubicu i nastanio se u Beču, Hasan je tamo pokrenuo i sve do svoje smrti uspješno vodio vlastiti biznis. Volio je svoju Dubicu i čeznuo za njom. Vjerovao je da će se nekad u nju vratiti, pa je 80-tih godina prošlog vijeka na zemljištu iza Tabakovića kuća, u naselju Puhalo, izgradio dvije kuće, u koje nikad nije uselio niti u njima duže boravio. Hasan i njegova supruga Mejra umrli su u Beču.
Pozivam i molim sve one koji u ovom tekstu žele nešto što je netačno promijeniti ili nešto što nije rečeno dodati da mi se jave preko FB ili na neki drugi način.
Burlington, 12.4. 20120 Zijad Bećirević
