Nakon masakra i devastracije kakvi do sada nisu viđeni u svijetu, sa 45.658 ubijenih, 108.583 ranjenih i osakaćenih, preko 7.000 zatrpanih u ruševinama, u pojas Gaze – u grad duhova, od 19. Januara 2025.g. vraća se dah života.
Život se vraća u pojas Gaze. Ako krvavi agresori misle da će duhovi zauvijek ostati zatrpani u ruševinama varaju se. Gdje god se nalazili, ma gdje se skrivali, tražiće ih i proganjati kao krža savjesti koja se ničim nikad ne može oprati.
Primirje u Gazi
Gaza 19, januara 2025, Gaza nakon 7.oktobra 2023, Gaza nakon 77 godina zatiranja i agonije. Ne pripada ni zemlji ni mjesecu. Iz smrtne agonije u agoniju života.
Povratak u zemlju duhova
Nakon 15 mjeseci smrtne agonije Palestinci iz pojasa Gaze izranjaju iz ruševina smrti i vraćaju se u zemlju duhova. S bolom u srcu i grčem na licu vraćaju se u svoj grad, traže svoj kvart, svoju ulicu, svoju kuću, kojih više nema. Kako prepoznati mjesto na kom je bio rodni dom, jer njihov stari i novi dom je sada samo polje ruševina. Mjesto zvano dom ne postoji. Postoje samo ruševine.
Hiljade prognanih krenulo je domovima kojih više nema. Ponovo će da grade život na ruševinama života, kao proteklih 8 desetljeća.
Sa Gazom još vladaju duhovi smrti. Kada bi smrtna agonija imala drugo ime, zvala bi se Gaza.
Zemlja u Gazi ne liči na život, više liči površini mjeseca, i to onoj kada zatamni.
Jedini znaci života skriveni ispod ruševina su vjera, nada i prkos koji im daju snagu da nastave život na ruševinama života pod kojima je svako od njih izgubio ne samo nekog svog već veliki dio sebe.
Tenkovi, buldožeri, bombarderi i dronovi sravnili su sa zemljom cijela naselja i ostavili iza seba 42 miliona tona ruševina, ispod kojih će se još danima, mjesecima i godinama tražiti tijela i barem nešto od onog sa čime se gradio život, što ponovo daje nadu i produžava život.
Na jugu pojasa Gaze, u Rafahu kompletna naselja su porušena…I Rafah je avetinjski grad. Jedini tragovi života su razoreni putevi i nepregledna polja ruševina, po kojima čopori izgladnjelih pasa traže hranu, koje tu već mjesecima nema. Avetinski grad je i Khan Younis, u kojem prvi povratnici, koje su izraelske snage protjerale iz njihovih skloništa, traže utočište na ledini i improvizuju šatorska naselja, u kojima nema ni vode nii higijenskih uslova. Izraelske snage su ih istjerale iz kampova, u kojima su do tada boravili.
Razmjere razaranja su zapanjujuće. Dok traže svoju kuću, bolje reći mjesto gdje je nekad bila, ne postoje riječi koje mogu opisati prizor pred njihovim očima, koji ih u nedogled okružuje. Samo da prestane rat! Bila je to želja sa kojom se smrkavalo i sa kojom se rađao svaki dan.
Ljudi su očajni. Kako naći izlaz iz agonije, a agonija je surova realnost, i juče i danas, ali i sutra.
A ondje gdje su bili domovi, škole, bolnice ostale su samo zgarišta i ruševine. Svaki preživjeli izgubio je skoro sve ili baš sve. Da li u takvim okolnostima preživjeti znači živjeti?
Nakon 15 mjeseci života u paklu izbjegli i prognani vraćaju se kućama u nadi da će naći svoj dom. Njihov dom su ostaci cigle, betona, zemlje i kamena. Tu će zanoćiti, tu će pokušati obnoviti izgubljeni život. Da li da budu tužni ili sretni što nisu među onih 45.658 ubijenih?…
Je li to sada život naroda Palestine, njihov život, nakon 77 godina u ropstvu Izraela, koji im otima komad po komad životnog prostora?
Ovdje smo živjeli. Ovdje smo se rađali. A sada samo umiremo. Bez vrata i prozora, samo pakleno nebo i ruševine.
Većina od njih morat će da svoj život grade od početka. Izgradit će ga na ruševinama.
Dječaci i djevojčice…kopaju po ruševinama i traže svoje davno zatrpane igračke. Evo moje lutke… Ah evo i one druge, samo nema nogu.
Njenoj lutki su oteli njenu zemlju u kojoj je rođena, u kojoj joj je obukla prvu haljinicu…i ona hoće svoju zemlju nazad.. Samo da u njoj mirno živi.
A kopanje po ruševinama je kopanje po ostacijma života koji ih je nekad činio sretnim.
Svuda susreti uz plač, zagrljaji u suzama. Ali i poneki istrgnuti smiješak. Ponovo se čuje ezan sa porušenih džamija, prvi znak života koji se vraća…
Nije bilo moguće izbrojati sve mrtve niti zbrinuti ranjene, jer su bolnice bile meta i razorene. Mnogi od ranjenih nisu preživjeli, jer nije bilo nikog da im pruži pomoć.
Svaka noć je bila tako duga, da su mislili da joj nikad nema kraja. Bombe su padale svaka 2 minuta i razarale sve što se može nazvati životom.
Molim te Bože? Pomozi mi da se vratim. Svakom ko se vrati ostaje komad ruševine. Ali i to je za Palestince dom.
Smrt je još uvijek vlastita imenica Palestine
Godinu i pol dana u Gazi nije bilo sigurnog mjesta od paklene Izraelske mašinerije. A ubijali su ne samo ljude, djecu i žene, ubijali škole, bolnice, domove, šatorska naselja, ubijali život i sve gdje se život mogao skrivati.
Na Gazu je bačeno 87.000 tona eksploziva. Zar je iko na tom uskom prostoru, na kojem se sve prepoznaje i vidi, mogao ostati živ ispod 87.000 tona smrtonosnog gorućeg tereta ? Ono što je ostalo, što se i danas vidi je 42 miliona tona ruševina i zgarišta.
Pa čak i toga dana, 19. Januara 2025.godine, kada je nakon 15 mjeseci rata na snagu stupilo dogovoreno primirje, ubijeno je 10 a ranjeno 37 nevinih palestinskih građana. Avioni su nadletali i spustili svoj smrtonosni teret i tog dana. I na dan primirja Izrael demonstrira svoju moć i nadmoć.
Nije se to samo dogodilo, već je svjesno počinjeno da se još jednom ubije već bezbroj puta ubijena nada i pokaže da smrt a ne život dominira ovim prostorima, u nastojanju da zatre svaki trag života Palestinskog naroda.
Avion je nadletio i nad Al-Shaaf u četvrti Al -Shejaiya i ostavio nekoliko nepomičnih tijela.. Artiljerija je gađala centar…Tenkovi bombardovali Khan Yunis.. a ratni brodovi pucali na ribarske čamce.
Prvi dani primirja
Mirovni sporazum je stupio na snagu 19.1. a prva faza trajaće 42 dana. Sporazum uključuje razmjenu zarobljenika i povećanje humanitarne pomoći, koja je nakon tri mjeseca zastoja počela pristizati već prvog dana primirja. U narednih 6 mjeseci primirja, ako primirje opstane, za 33 oslobođena taoca koje drži Hamas biće iz izraelskih zatvora pušteno 1.890 Palestinaca, ali će jedan dio već ovih dana biti namirit novim hapšenjima koja se vrše na Zapadnoj obali.
Prekid vatre neće vratiti živote. Ali će vratiti nadu u život.
Nakon što je Hamas po dogovoru oslobodio 3 taoca Izrael je oslobodio 90 zarobljenih žena i maloljetnika iz zatvora u kojima su tretirani kao životinje…Izašli su iz Izraelskog pakla u kojem se 77 godina životi gase i nestaju. Ulazili su im u ćelije, tukli ih, vrijeđali, bacali suzavac na njih, držali ih bez hrane, vode…
Nakon razmjene taoca za zarobljene radost i olakšanje osjetili su se u Gazi.
Izraelske snage su i dalje ostale u određenim područjima u Pojasu Gaze…Zabranile su približavanje tampon zoni i izraelskoj teritoriji. One određuju područja u koja se protjerani i izbjeglice mogu vraćat. Za sada je to sjeverni dio pojasa Gaze.
Dogovori o primirju između Hamasa i Izraela vode se već 6 mjeseci, uz posredovanje SAD, Kuvajta u Egipta. A od kada je dogovor postignut, zasluge za mirovni sporazum, za prvi zračak svjetla u tunelu Palestine, pripisuju sebi i odlazeći i dolazeći američki predsjednik, Biden i Trump.
Hamas je prživio, preživjela Palestina
Glavni cilj Izraela bio je uništiti Hamas. Opkoljen sa svih strana u pojasu Gaze, na udaru iz zemlje, sa vode iz neba, Hamas je preživio teških 18 godina, a od 7.oktobra 2023. i 15 mjeseci ratnog terora i smrtne agonije.
Hamas je ostao, Hamas je opstao, ne samo kao oružana sila, već kao otpor naroda koji se 77 godina goloruk, kamenicama bori protiv najsavremenije armije svijeta.
Izael vodi rat istrebljenja u kojem je od 7.10. 2023. ubijeno 45.658, ranjeno 108.583, a preko 7.000 Palestinaca ostalo pod ruševinama. Za njima se i danas traga.
Sukob Hamasa i Izraela počeo je nakon napada Hamasa na Izrael, u kojem je ubijeno 1.139 a zarobljeno 250 talaca. Taj napad je osuđen kao teroristički.
Za 470 dana vojska Izraela prekopala je zemlju, a nije našla taoce. Ostaje pitanje gdje su bili sakriveni, kako nisu otkriveni, kad Izrael zna za svaku kuću ko je u njoj živio i kome je pripadala?…
Genocid nad Palestincima
Genocid je počinjen nad Palestincima u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. Zbog neuspjeha u Gazi Izael nastavio sa nasiljem na Zapadnoj obali. Žrtve genocida nisu samo ljudi, žene, djeca, starci…Genocid je pokušao ubiti svaku vrstu života i onu koja će se sutra roditi, ali nije uspio i nikad neće uspjeti…
Izrael je odgovoran pred Međunarodnim sudom pravde za genocid počinjen nad Palestincima. Međunarodni krivični sud je izdao nalog za hapšenje premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg ministara odbrane Yoava Gallanta zbog zločina protiv čovječnosti.
Međunarodna zajednica je iznevjerila Palestince ne samo sada već od 1948.g. Ostavila ih na cjedilu i prepustila osionoj bahatoj Jevrejskoj državi instaliranoj na njihovoj zemlji da ih ko mrave gazi i tamani.
Ubijanje, prisilno raseljavanje, prisvajanje i naseljavanje arapske zemlje je strategija koju Izrael provodi u nastojanju da se proširi na teritoriju Palestine, što mu i uspijeva.
Od kada je 1948. zaposjeo palestinsku teritoriju Izrael nikad nije ostao bez podrške. Zaklonjen iza holokausta mogao je da radi šta hoće. Za sve što je činio i što čini ima punu podršku SAD, a od 7.10. 2023.g. ima i podršku skoro svih zemalja Evrope, osim Bosne i Hercegovine. SAD i Evropa su u proteklih 15 mjeseci svojim novcem i oružjem hranili smrt umjesto da udahnu život…što je nedopustivo, neoprostivo.
Od 2,2 miliona stanovnika u pojasu Gaze Izrael je preko polovinu protjerao, raselio, pobio i zatvorio. Godinama su Palestinci na topovske i tenkovske salve odgovarali samo kamenicama, jer im nije bilo dozvoljeno da se brane, kao ni Bošnjacima u Bosni 90-tih godina.
Tokom proteklih 15 mjeseci u sukobu sa Hamasom glavna meta su im bila mjesta gdje se išlo u potragu za vodom i hranom, kampovi, škole i bolnice…ili mjesta koja im je Izrael odredio kao boravište, a poslije ih tu napadao i ubijao.
SAD i Europska unija su stali na pogrešnu stranu. Nisu ni pokušali stati na pravu stranu ili naći sredinu….
Ubijanje nije počelo 7.10. 2023. Tada je dobilo na dinamici, a traje u ciklusima od 2008, 2012, 2014, 2021..Kopnom, morem i zrakom sije se smrt…Smrt je u ruševinama Palestine postala najjeftinije sjeme života.
Svaki dan mediji su kao o prognozi vremena izvještavali o broju ubijenih, ranjenih, srušenih i spaljenih kuća. Ubijeno 33, ranjeno 52..i tako redom. A da se prikrije istina o zločinima, Al Jazeeri je zabranjeno izvještavanje sa okupiranog palestinskog teritorija. Od 7. oktobra 2023. kada se počelo sa odmazdom broj ubijenih Palestinaca nadmašio je 45.658, broj ranjenih 105.583, a ko zna koliko još leži pod ruševinama…
Niko nije pošteđen, ni humanitarci, ni misionari UN-a, ni izvještači, ni novinari. Do sada je ubijen 281 humanitarac, 195 novinara…
A kada je Hamas napao Izrael 7.10. 2023. ubijeno je 1.139 Izraelaca, a 240 zarobljeno i odvedeno kao taoci.
Prema podacima Ureda za medije Vlade Gaze Izraelske snage su ubile: sve članove od 2.092 porodice, ubijeno je 1.155 članova medicinskog osoblja, 214 beba rođenih nakon 7.1.2023., 205 novinara, amputacije izvršene nad 4.500 osoba, 12.700 je ranjenih koji liječenje trebaju nastaviti u inostranstvu i 3.000 je bolesnih, a 60.000 trudnica je u teškom stanju, a većina ljudi je traumatizirana i bolesna.
Uništeno je 88% Gaze, a direktni gubici procjenjuju se na 38 milijardi dolara.
Izraelski gubitci su 702 ubijena i 4.387 ranjenih.
Prema podacima UN 70% ubijenih su žene i djeca. Ubijeno je preko 13.430 djece, 8.900 žena, a sudbina preko 7.000 nepoznata.
Nije bilo moguće izbrojati sve mrtve niti zbrinuti sve ranjene, jer su sve bolnice uništene. Mnogi od ranjenih nisu preživjeli jer su bolnice ostale bez sredstava za rad ili su bile pod udarom i uništene.
Izrael nije ubijao samo oružjem. Palestinci u pojasu Gaze bili su bez hrane i vode mjesecima. Tokom 15 mjeseci rata nedostatak hrane, vode, higijenski uslovi, bolesti i epidemije..uzimali su dnevno svoj danak. Izrael je sprečavao ulaz humanitarne pomoći. Izgladnjivanje koristio kao oružje. Ni jedan kamion sa hranom nije ušao u Gazu od oktobra 2024.g. Glad je ubijala kao i metak. Prvi dan po stupanju primirja u Gazu je ušlo 630 kamiona hrane, vode, gasa, lijekova i drugih potrepština, a do sada 3.250.
Zloupotreba primirja
O uslovima primirja još će se razgovarati, jer za predstojeće dvije faze treba protok vremena i ispunjenje uslova. Primirje je za palestinski narod slamka spasa, za Izrael predah ali i platforma sa kojom će pokušati legalizirati zauzeto i ojačati pozicije sa kojih će u uslovima nesigurnog mira moći ostvariti ciljeve započete ranijim i ovim ratom. A jedan od ciljeva je već dobro isproban; širenje teritorija i izgradnja novih naselja na otetoj zemlji od Palestine i drugih i stvaranje Velikog Izraela.
I dok povratnici u groblju stambenih blokova traže mjesto gdje da postave šator i improvizuju povratnička naselja na okupiranoj Zapadnoj obali Izraelska ratna mašinerija nastavlja etničko čišćenje sa namjerom da ta područja pripoji Izraelu. Treći dan primirja u gradu Jeninu, na Zapadnoj obali, ubijeno je 10 a ranjeno 40 Palestinaca. Napadi na izbjeglički kamp Jenin se nastavljaju, a snajperisti čekaju svoje žrtve i redovno uzimaju svoj danak.
Palestinska država
Na Bliskom istoku neće biti mira dok Palestinci ne dobiju svoju državu. Palestincima se mora vratiri njihova zemlja, njihova država. Uzalud se Izrael ograđuje zidovima. Zidovi nisu sigurnost već opasnost. Ko je ikad našao sreću između zidova?
Dok je trajala agresije Izraela, svaki dan smo se pitali do kada će trajati nemilosrdno ubijanje i istrebljivanje Palestinaca? Dokle će svijet sjediti ispred svojih TV slušati izvještaje o broju ubijenih, ranjenih, porušenih domova, a da ne preduzme ništa? Ovaj svijet je nemilosrdan, bez osjećaja,.. Nije ih pokazao. Pokazao je da mu ništa nije sveto.
Generalna skupština UN donijela je četiri rezolucije kojima se traži od Izraela da bez odlaganja prekine nezakonitu prisutnost i povuče se sa okupiranih teritorija. Ali rezolucije UN-a poštuju samo mali i nemoćni.
Sloboda nema cijenu. A cijena slobode za narod Palestine je drastično visoka i oni je plaćaju vlastitom krvlju već 77 godina. Njihovu dobrodošlicu su Jevreji zloupotrijebili. Pružili im prst, a oni im uzeli ruku, uzeli im državu, potčinili ih i drže ih u zarobljeništvu 77 godina, ali su uskraćivanjem slobode njima i sebe zatvorili u zidove, koje jednoga dana moraju sami srušiti ili će se obrušiti na nih. Palestincima se mora vratiti njihova država i i vratiti oduzeto pravo da žive u miru i slobodi. Samo dvije odvojene države, jedna pored druge, mogu donijeti mir sebi i svijetu.
O obimu razaranja i mogućnosti obnove Gaze suvišno je davati bilo kakve procjene. Jer ništa nije ostalo. Sve je uništeno. Prema jednoj od procjena datoj golim okom za obnovu Gaze potrebno 350 godina.
Izrael uporno demonstrira silu, izdiže se iznad svih zakona, ignoriše odluke UN-a i presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, koji je agresiju prepoznao i osudio kao genocid.
Američki predsjednik Trump je prvoig dana svog drugog mandata ukinuo sankcije izraelskim doseljenicima na okupiranoj Zapadnoj obali, koje je uvela Bidenova administracija, pokazujući time da i pravda može imati dvije različite strane.
U pjesmi “Stati pred Boga” pjesnik Šaban Šarenkapić poručuje- “Ustanite! Meka je u Gazi”, “Umijte se prahom Palestine”..jer “Kako drukčije stati pred Boga”.
Oni koji su preživjeli golgotu, koji su izašli iz pakla , zahvalni su Bogu. Traže mjesto gdje će biti njihov novi dom. Već prvi dan primirja šatorska naselja počela su da niču na ruševinama njihovih domova.
Neki viču- izašli smo iz pakla, sada smo u raju. Mada znaju da je njihov raj previše blizu pakla.
Surova realnost je pred njima. Ljudi su očajni, ali odlučni da se uhvate u koštac sa velikim teškim izazovima koji ih čekaju.
Da se radujemo ili da plačemo, da plačemo i radujemo se; nad tijelima ubijenih i ranjenih koja su svuda pored nas i oko nas? Sretni što smo još živi?
I sad kao da bježimo, padamo na ruševine od betonskih blokova, stakla, drveta, jer sve u nama i oko nas vraća nas u plamen, prašinu i dim, detonacije oko nas i kuršume u nas i iznad naših glava…Ali ne bježimo. Ostajemo jer hoćemo biti svoji na svome.
Gaza je grad duhova, ali se u njoj obnavlja i iznova rađa život.
Burlington 23.1.2025 Zijad Bećirević
