(Edicija SENT, Novi Pazar, 2023)
Piše: Boždar PROROČIĆ, književnik i publicista
U poetici Izudina Ašćerića ogleda se neprestana borba između neizrecivog i onoga što se riječima može uobličiti, između ništavila i postojanja, između slučaja i namjere. Njegova zbirka Sirovo perje, objavljena 2023. godine, nosi u sebi grč stvaranja, onu prvobitnu iskru koja se opire utvrđenim normama i ukalupljenim oblicima. Pjesma PRVO SAČUVANO otvara prostor metafizičkog promišljanja svijeta, đe granice realnog i imaginarnog postaju tek obojene linije koje pjesnik iscrtava vlastitom percepcijom. Poezija Ašćerića u ovoj pjesmi polazi od apsolutne praznine, od ničega koje u pjesnikovoj svijesti dobija oblik, konturu i značenje. On stvara univerzum na osnovu dualnosti – tamnog i svijetlog, pozitivnog i negativnog, greške i ispravnosti. Ta suprotnost ne nastaje iz neobičnog dijalektičkog odnosa, već iz potrebe da se pronađe ravnoteža u svijetu koji pjesnik oblikuje. Na taj način, on ne samo da postavlja granice postojanja, već i preispituje njihovu svrhu: ako je ništa oivičeno, ako postane nešto, da li je ono uistinu samo proizvod naše percepcije? Ova pjesma odiše egzistencijalnim nemirom, ali i umjetničkom promišljenošću. Metafora slikarskog procesa, boja i četkica, neizbežno vodi do pitanja o prirodi kreacije: da li umjetnik zaista stvara ili samo otkriva već postojeće oblike u haosu postojanja? Duša, koja se u pjesmi pojavljuje kao slučajnost, simbolizuje krhkost čovjekove egzistencije ona luta među svjetovima, osjeća njihove granice, ali ih ne može dodirnuti. Time Ašćerić naglašava paradoks ljudskog iskustva svijest o beskonačnosti, ali i nemogućnost njenog dosezanja.
PRVO, SAČUVANO
Najpre sam zamislio nešto, nešto se smestilo na ništa
Zatim, ništa je dobilo vidljivost, na pola, stavio sam vertikalnu crtu
Levu stranu, obojio sam u tamu, predstavljala je loš potez,
negativno
Zatim, desnu stranu, obojio sam svetlo, predstavljala je
dobar potez, pozitivno
Zatim sam oblikovao ivice, i povezao ih linijama utvrđene boje
Ništa je bilo nešto, oivičeno
To nešto, nazvao sam život
Duša kročila je njime, koju sam stvorio slučajno
Prosula se boja
Dok sam birao četkice
I da ne bude sama, dodao sam još jednu
Da bi opstala, hranila se sa obe strane
I tu se razmnožila, zamišljala svet
Videla je ivice drugih svetova, ali nikada nije mogla da ih dodirne
A iza tih ivica bile su druge ivice, i samo su se nizale, i nizale
16. novembar 2017.
Pjesma IZA STEPSKIH TIŠINA Izudina Ašćerića donosi snažnu lirsko-egzistencijalnu refleksiju kroz niz slika koje stapaju unutrašnje doživljaje i spoljašnje pejzaže. Autor koristi fragmentarnost i slobodne asocijacije da bi uveo čitaoca u poetski prostor đe se prošlost, sadašnjost i snovi prepliću u nedefinisanom vremenskom kontinuumu. Već prvi stihovi pjesme otvaraju prostor između sjećanja i sadašnjeg trenutka. „Kriška martovskog žira priseća kiše“ u sebi nosi simboliku prolaznosti, dok mart kao mjesec nagovještava preobražaj i buđenje, ali i nostalgiju za nečim što je već prošlo. Kiša, kao učestali simbol u poeziji, ovđe postaje most između unutrašnjeg osjećanja i spoljašnjeg svijeta. Pjesnik kroz slike „zalutalog putarka“ i „belog krzna“ stvara atmosferu izgubljenosti i traženja identiteta. Ove slike ne ukazuju samo na fizičko kretanje već i na unutrašnje tumaranje pjesničkog subjekta. „Tumaraljke u tački spoznaje rupčasto crne“ oslikavaju trenutak introspektivne spoznaje, đe se svjetlost i tama dodiruju, a tišina postaje aktivni činilac poetske misli.
Vrhunac pjesničkog izraza dolazi u stihovima „Mrvica sećanja utkana u vene mladosti“ i „Skrivam mrvicu“. Ove slike simbolizuju pokušaj čuvanja uspomena koje su istovremeno i bolne i nežne. Pjesnik se bavi suštinskim pitanjem postojanja – može li se nešto sačuvati u svom izvornom obliku ili je sve osuđeno na preobražaj i nestanak? Metafora leptira i noćnog cvijeta dodatno podvlači ovu dilemu, aludirajući na prolaznost i neuhvatljivost lepote. Poslednji stih „Otvori prozore, znam da nisi tu“ nosi u sebi osjećaj napuštenosti, ne samo u fizičkom, već i u metafizičkom smislu. Ovaj stih odražava nemogućnost povezivanja sa onim što je izgubljeno i završava pjesmu u tonu melanholične samoće i tišine. Ašćerićeva pjesma Iza stepskih tišina izdvaja se po introspektivnoj dubini i vizuelnoj snazi. Kroz delikatne slike i suptilne asocijacije, pjesnik gradi prostor đe se granice realnog i imaginarnog brišu, ostavljajući čitaoca u neizvjesnosti između prošlog i sadašnjeg, između tišine i izgovorenog.
IZA STEPSKIH TIŠINA
I zato sada
Kriška martovskog žira priseća kiše
Putarak je zalutao i sabrao strane, išle su belom krznu i naručju
Sađene su vlasi tumaraljke u tački spoznaje rupčasto crne
tišine što će roditi
Stidljiva ramena
Nastaju
Topli tragovi neznanaca na krajevima
Dignuta ruka umrljanih stakala
Odlazi i postaje
Mrvica sećanja utkana u vene mladosti
Skrivam mrvicu
Leptir i noćni cvet
Otvori prozore, znam da nisi tu
Pjesma NARCIS istražuje refleksivni odnos pjesničkog subjekta prema svijetu i samom sebi. Već u prvom stihu, „Mene su one odavno dotakle“, pjesnik uvodi neodređenost prisustva – šta su „one“ koje dotiču? Ova višeznačnost ostavlja čitaoca da interpretira da li su u pitanju uspomene, bol, inspiracija ili prošli susreti koji oblikuju njegovu poetsku svijest. Kroz stih „Slovo moje, nisi moranje“, pjesnik tematizuje svoj odnos prema pisanju i izrazu. Ovo je značajan trenutak pjesme, jer pjesnik naglašava da poezija nije nužnost već izbor, ali i nešto što ne može biti zanemareno. Ovim stihom Ašćerić preispituje samu suštinu umjetničkog izraza – da li je pjesnik rob svoje poezije ili njen slobodni tvorac? Stihovi „Dišem, a kad mi je hladno / Dah je vidljiv“ nose slojevitu simboliku. Dah, nevidljiv i prolazan, postaje opipljiv u hladnoći, što može ukazivati na trenutke kada emocije postaju intenzivnije i jasnije. Međutim, pesnik dodaje „I nije to samo stud“, ukazujući da ova hladnoća nije samo fizička, već i unutrašnja, metafizička.
Posebno upečatljiv stih „Piše te i ono što te razdire“ sugeriše da pjesnička inspiracija ne dolazi samo iz ljepote već i iz bola i unutrašnjih sukoba. Ova misao je u skladu sa velikom poetskom tradicijom u kojoj bol često postaje gorivo umjetničkog izraza. Završni stih „Nek, i ja tebi budem put u poljima“ donosi pomirenost i spremnost na prepuštanje. Pjesnik iz pasivne introspekcije prelazi u aktivnu ulogu, želeći da i on bude smjernica, oslonac, trag u životima drugih. Pjesma Narcis time postaje snažan poetski iskaz o identitetu, prolaznosti i potrebi za ostavljanjem tragova, dok Ašćerić kroz suptilne slike i asocijacije osvjetljava složeni unutrašnji svijet pjesničkog subjekta.
NARCIS
Mene su one odavno dotakle
Slovo moje, nisi moranje
Dišem, a kad mi je hladno
Dah je vidljiv
I nije to samo stud
Piše te i ono što te razdire
I dim seče prstima
Ne zaboravljam
Nek, i ja tebi budem put u poljima
Pjesma VEST Izudina Ašćerića djeluje kao poetski manifest lične i univerzalne egzistencijalne istine. Sažetost izraza i dubina misli čine ovu pjesmu istovremeno filozofskom, introspektivnom i univerzalnom. „Vek vukova sreo je vek slomljenih krila“. Pjesnik suprotstavlja simbole snage i krhkosti, postojanosti i gubitka. Vukovi kao arhetipski simbol divlje, instinktivne moći nailaze na epohu u kojoj dominiraju oni čija su „krila slomljena“, oni koji više nemaju snagu ni mogućnost da lete. Ova slika može predstavljati sukob između borbenosti i ranjivosti, između epohe dominacije i epohe potlačenosti, između nagona za opstankom i osjećaja poraza. Može se čitati i kao susret u kojem su moć i hrabrost bili vrline, naspram savremenog društva koje često klone pred sopstvenim slabostima.
„I naivno gledište da sve dolazi iz nas samih“. Ovim stihom pjesnik preispituje ideju individualne odgovornosti i uticaja spoljnog svijeta. Savremeno društvo često nameće misao da je čovjek sam odgovoran za sve što mu se događa, da je tvorac svoje sreće i sudbine. Međutim, Ašćerić ovđe sugeriše da je takvo razmišljanje naivno – čovjek nije samo proizvod sopstvene volje, već i okolnosti, sudbine, društva i vremena u kojem živi. Ovaj stih postavlja fundamentalno pitanje – koliko smo zaista gospodari svojih života?
„I glavna vest:“ Ovaj prelomni momenat u pjesmi ima funkciju poetskog sažimanja. Kao da pjesnik sada otkriva važnu istinu, najvažniju informaciju onu koja bi se u nekoj drugoj formi mogla pronaći u medijima, ali koju ovđe donosi kao konačni, lični iskaz. Ovim uvodom Ašćerić nagoveštava završni momenat pjesme – momenat spoznaje.
„Biti stvaran, biti srećan, biti konačan, što i jesam“. Ova pjesma kulminira jednostavnom, ali moćnom izjavom. Pjesnik ne traži više odgovore on ih pronalazi u prihvatanju sopstvene egzistencije. Biti stvaran znači postojati u punom smislu, biti autentičan, svjestan svog postojanja. Biti srećan ne znači neophodno posjedovati apsolutnu sreću, već pronaći spokoj u sopstvenoj realnosti. Biti konačan označava prihvatanje ljudske prolaznosti – ne kao tragedije, već kao neizbježne istine. Ašćerić ovim stihom ne izražava strah od kraja, već pomirenost sa sopstvenim mjestom u svijetu.
Pjesma Vest je minimalistička, ali bogata značenjem. Njen izraz je jasan, sažet i direktan, dok istovremeno nosi slojevite refleksije o vremenu, ljudskoj sudbini i ličnom postojanju. Ašćerić u svega nekoliko stihova otvara duboka filozofska pitanja i nudi vlastiti odgovor – pomirenost sa postojanjem i prihvatanje suštine života. Ova pjesma može se čitati kao pjesnikov lični iskaz, ali i kao univerzalna istina koja se može primijeniti na svakog pojedinca. Ašćerićeva poezija u Vest pokazuje zrelost i misaonu dubinu, istovremeno donoseći smirenost i konačno razumijevanje – on nije pjesnik koji očajava nad sudbinom, već onaj koji je u potpunosti prihvata. Ova pjesma, iako kratka, ostavlja snažan emotivni i intelektualni odjek kod čitaoca.
VEST
Vek vukova sreo je vek slomljenih krila
I naivno gledište da sve dolazi iz nas samih
I glavna vest:
Biti stvaran, biti srećan, biti konačan, što i jesam
Pjesma RUDNIK Izudina Ašćerića evocira osjećaj izgubljenosti, prolaznosti i dezintegracije identiteta u svijetu đe su ideologije i kolektivne sile jače od pojedinca. Pjesnik pjesmu otvara mislima o vremenu koje nije „ugašeno“, već traje u sjećanjima, dok u isto vrijeme pjesnički subjekt ostaje dječak – figura nevinosti, ali i zbunjenosti u svijetu u kojem dominiraju nepoznate sile. „Ugašena svetla“ i „mračni putevi“ sugerišu nesigurnost, nesnalažljivost i atmosferu izgubljenosti. Centralni dio pjesme donosi upečatljivu metaforu: „Ova zemlja je nečiji papir, a mi slova po njemu.“ Pesnik ovđe sugeriše da pojedinci nemaju apsolutnu moć nad sopstvenim životima, već su dio šire priče – pasivne figure na tuđem pergamentu istorije. Ovo dalje podržavaju stihovi o uzajamnom uništenju, đe se jedno slovo gubi u drugome, čime se aludira na to kako pojedinci često nestaju u sudbinama drugih, ili bivaju izbrisani ideologijama i društvenim tokovima. Pjesma se nastavlja prikazom đeteta koje „ne zna čije je“ – snažan simbol generacija koje su ostale bez pripadnosti i korijena, izgubljene između prošlosti i sadašnjosti. Ovaj stih može se interpretirati kao metafora za ljude koji su odvojeni od sopstvenog identiteta, bilo kroz društvene, političke ili istorijske okolnosti. Važna rečenica pjesme – „Ideologija kao ubica ideje“ – otkriva glavni konflikt. Ašćerić ovđe ukazuje na to kako velike ideologije često guše individualne misli i kreativnost, brišući razliku između sopstvene propagande i istinske ideje. Na ovaj način, pjesnik istražuje pitanje manipulacije i kontrole u savremenom društvu.
Završni dio pjesme donosi dvosmislenu završnicu. „Ostati posmatrač“ može značiti ili distanciranje od svijeta, ili nemogućnost učestvovanja u njegovim procesima. Poslednji stih, „Možda si to ti“, otvara pjesmu za lično čitanje – da li se čitalac prepoznaje u izgubljenosti subjekta, u njegovom pokušaju da pronađe smisao u svijetu koji se stalno transformiše i briše prošlo? Pjesma Rudnik je duboko refleksivna, ona preispituje kolektivnu i ličnu istoriju, postavljajući pitanje da li smo tvorci sopstvenih sudbina, ili smo tek nečitka slova na nečijem rukopisu? Ašćerić kroz mračne slike i otvorene stihove ostavlja prostor za interpretaciju, pozivajući čitaoca da prepozna sopstvenu borbu unutar pjesničkog subjekta.
Analizirane pjesme iz zbirke Sirovo perje osvjetljavaju različite aspekte Ašćerićeve poetike – od metafizičkih promišljanja, preko refleksija o prolaznosti, pa sve do suštine individualnog postojanja. Njegova lirika se oslanja na dualnosti svijetla i tame, postojanja i ništavila, uz stalnu potragu za smislom u svijetu ograničenih granica. Izudin Ašćerić je mladi pjesnik koji je tek na početku svoje književne karijere, ali njegova poezija već pokazuje dubinu misli i izraza. Njegovo pjesničko stvaralaštvo nosi obrise zrelosti, dok istovremeno odiše svježinom i introspektivnim preispitivanjem. Ukoliko nastavi ovim putem, možemo očekivati da će njegovo ime zauzeti značajno mjesto u savremenoj poeziji.
RUDNIK
Nisam ugasio svoje
Stare godine i lica, a opet
Dečak
Ugašena svetla su
Mračni putevi
Ova zemlja je nečiji papir, a mi
Slova po njemu
Jedno je pojelo prvog, a drugo
Rastvorilo drugog
Ostavili su dete koje ne zna čije je
Ideologija kao ubica ideje
Ostati posmatrač
Počelo je, ili prošlo
Dođi i odlazi
Možda si to ti
Biografija Izudina Ašćerića:
Izudin Ašćerić, rođen 4. decembra 1995. godine u Novom Pazaru. Od rođenja živi u Gluhavici, u Tutinu. Osnovnu školu „Aleksa Šantić“ u Crkvinama završio je kao đak pešak i učenik generacije. Upisao je Gimnaziju u Tutinu, ali kroz planinu nije smeo sam, te se prebacio u Tehničku školu da bi išao sa komšijskom decom. Diplomirao je na Prirodno-matematičkom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici. Na istom Univerzitetu je 2019. završio master studije. Danas predaje geografiju u tutinskoj Gimnaziji i Osnovnoj školi „Aleksa Šantić“. Član je Planinarskog društva „Beleg“, član „Ekološkog pokreta Sačuvajmo“, član „KUD Tutin“.
BHDINFODESK
