Večeras, 11. jula 2025. godine, u organizaciji Mreže mladih Medžlisa Islamske zajednice Bosanska Kostajnica dostojanstveno i veličanstveno obilježena 30-godišnjica srebreničkog genocida
Ispred krasotice Azizija-džamije, intoniranjem himne Bosne i Hercegovine i izvedbom jedne od najljepših ilahija: Šehidi, miljenici gdje ste vi, sinoć ponosno i dostojanstveno započelo obilježavanje 30-godišnjice srebreničkog genocida nad Bošnjacima. Organizator ovog tužnog, ali veličanstvenog komemorativnog skupa bila je Mreža mladih Bosanske Kostajnice.
– Večeras stojim pred vama, ne samo kao koordinatorica Mreže mladih, već kao neko čije srce drhti pred količinom bola kojeg pamtimo. Kćerka sam ovog naroda, glas jedne generacije, koja nije preživjela Srebrenicu, ali je naučila da bez sjećanja nema budućnosti – uvodne su riječi Almedine Tihić, studentice Islamskih nauka i voditeljice Mreže mladih u Bosanskoj Kostajnici, a potom nastavila: Trideset godina, trideset ljeta i svaka kao rana. U julu 1995., pred očima svijeta ugašeni su životi 8.372 nevina čovjeka. Nisu bili vojnici, nisu prijetili nikome. Bili su sinovi, očevi, dječaci. Ubijeni su samo zato što su se zvali Muhamed, Jusuf, Hamza… Samo zato što su izgovarali: La ilahe illallah…
Mi koji smo ostali, nismo samo njihova sjena, mi smo njihovi glasnici. Mi ne zaboravljamo, mi ne šutimo, mi ne okrećemo glavu… Jer, istina o Srebrenici nije teret, nego emanet. Naša je dužnost da čuvamo sjećanje, naša misija je da gradimo kulturu mira, ali ne po cijenu zaborava.
Tamo gdje su se nekad djeca igrala, sada je nišan do nišana, tamo gdje su odjekivali ezani, sada je muk, tamo gdje su osmijesi se širili, sada su fotografije na zidovima uramljene i zaleđene u vremenu. Ako su ubijeni, nisu izbrisani, ako su pokopani nisu zaboravljeni, ako su nestali iz naših ruku, žive njihove priče, njihova imena i šehidska čast.
Zato, danas dok se sjećamo, nemojmo samo pustiti suzu, pustimo istinu neka teče iz naših jezika, knjiga, učenja i dova. Jer, zaborav je druga smrt, a mi nećemo dozvoliti da Srebrenica umre po drugi put. I zauvijek ćemo nositi cvijet Srebrenice ma grudima i istinu na jeziku.
Molimo Allaha dž.š. da podari najljepše mjesto u džennetu šehidima Srebrenice i svim šehidima što su za Bosnu pali, a majkama kako Srebrenice, tako i Bosne cijele, sabura, koji samo On može dati – riječi su Almedine, koordinatorice Mreže mladih Bosanske Kostajnice.
Nakon lijepe i pametne Almedine mikrofon je uzela njena rođena sestra Almira:
– Mi smo generacija koja nije bila rođena 1995. Nismo gledali kolone prognanih i izbjeglih ljudi. Nismo čuli pucnjeve. Nismo osjetili strah. Ali, osjećamo tugu. Gledamo slike majki koje još traže kosti svoje djece. Gledamo imena na bijelim nišanima. I pitamo se zašto? Zašto je svijet šutio? I zašto se u Bosni još uvijek šuti, negira zaboravlja??? Mi, mladi, nećemo šutjeti! Zato, učimo, čitajmo, slušajmo preživjele. Zato, nosimo bijeli cvijet, simbol nevinosti, čistote, bola, nezaborava… Jer, Srebrenica nije broj, Srebrenica je čovjek. Mi nećemo graditi zidove. Mi hoćemo da gradimo mostove. Za one koji su ubijeni, za one koji su ostali, za one koji dolaze poslije nas… Jer, Srebrenica nas je naučila da nijedna religija, nijedan narod , ni jedno ime, ne smije biti razlog za smrt. Naučila nas je da je šutnja opasna. I da se istina mora braniti, čak kada i svi drugi šute. Zato neka Srebrenica živi u nama, u našim riječima, djelima i sjećanjima. Zauvijek!
– Srebrenica je priča koju moramo pričati – kazala je članica Mreže mladih, Anesa Ikanović, i dodala:
– U bosanskoj kotlini, u istočnom dijelu države, okružena šumama i rijekama, smještena je Srebrenica, nekada miran i idiličan gradić. Ljudi živjeli jednostavno u slozi i prijateljstvu. Radili, klanjali u džamijama, slavili Bajrame… Djeca išla u škole, sanjala velike snove i maštala o budućnosti. A onda je došao rat. Srebrenica postala mjesto tuge, straha i borbe za goli život. Godine 1993. Ujedinjene nacije proglasile Srebrenicu „Zaštićenom, zonom“, s obećanjem da će biti sigurna za civile. Ljudi se nadali, povjerovali da će ih Svijet zaštititi. Ali, tog 11. jula, ta nada je izdana. I dogodio se zločin bez presedana, nešto što će historija zapamtiti kao genocid. Svijet je gledao, ali nije djelovao. I zato je Srebrenica postala simbol ne samo za tlo koje je učinjeno, već i šutnja onih koji su mogli spriječiti. Zato, govorimo istinu, da se pamti i ne zaboravi, ali i nikome ne ponovi!
– Danas, kada izgovaramo ime Srebrenice, ne mislimo samo na jedan grad, mislimo na hiljade imena, na bijele nišane, koji stoje u tišini, ali govore više nego bilo koje riječi – počela je svoj pogled na zbivanje u toj enklavi mlađahna Armina Tihić, i nastavila:
– Srebrenica nas uči da je zaborav opasan. Da šutnja može biti saučesnik. Da istinu moramo nositi makar nas boljela, jer samo tako čuvamo dostojanstvo žrtava. To nije samo priča Bošnjaka. To je priča čovječanstva. Zato nismo cvijet Srebrenice da nas podsjeća. Nosimo ga kao tihi zavjet da ćemo pamtiti, da ćemo učiti druge, da nikada nećemo dozvoliti da se takvo zlo ponovi, nikome i nigdje. Jer, ako zaboravimo Srebrenicu, zaboravili smo čovječnost, čovječanstvo, ljudskost…
Riječ je potom preuzeo Haris ef. Ahmić, glavni bosanskonovski i kostajnički imam, podsjećajući na dosadašnjih 11 genocida nad Bošnjacima, nadajući se da je ova mladost prisutna na ovom skupu, veliki zalog, snaga, nada i vjera da će kulturu sjećanja gajiti i ne zaboravljati sva zla što su se u prošlosti desila. Jer, samo tako zla im se neće ponavljati.
Na kraju je proučena dova za sve šehide Srebrenice i Bosne s nadom da se genocid više nikad ne dogodi, nikom i nigdje!
Ferhat KORAJAC
