Godišnjica smrti Džemala Bijedića: Mnoge su kontroverze vezane za ovu nesreću

Na današnji dan 1977. godine u avionskoj nesreći kod Sarajeva, poginuo je Džemal Bijedić, njegova supruga Razija i još šest putnika i članova posade.

Avion je bio na putu za Sarajevo iz Beograda, jer je taj dan Bijedić prisustvovao ispraćaju Josipa Broza Tita u Libiju. Zbog navodnih loših vremenskih uvjeta, avion je udario u sami vrh planine Inač, prepolovio se i eksplodirao. U izvještaju o nesreći, Tanjug je prvi javio da su svi putnici u avionu poginuli. Čim je saznao za tragediju, Tito se vratio u zemlju da bi prisustvovao njegovoj sahrani u Sarajevu.

Mnoge su kontroverze vezane za ovu nesreću, od umiješanosti Titove supruge Jovanke Broz, do toga kako su neki krugovi u Beogradu i JNA, Bijedića vidjeli kao mogućeg nasljednika maršala Tita, što im nikako nije odgovaralo.

Službena verzija nesreće glasila je da je avion letio 300km/h brže od dozvoljenog, te kako je pri slijetanju napravio neočekivano veliku “osmicu” koja ga je odvela na vrh brda Inač, gdje se i srušio. Tadašnji šef tehnike u bazi JNA, koji je prvi stigao na mjesto nesreće, rekao je kako je visinomjer namjerno bio namješten da pokazuje visinu 20 metara veću od stvarne.

Rezultati većine istraga nikad nisu objavljeni, a kada je porodica pokušala doći do dokumenata o nesreći, koji se nalaze u Beogradu, tamošnje vlasti, bez ikakvog objašnjenja, to nikad nisu dozvolile, što još više produbljuje sumnju da se radilo o sabotaži.

Džemal Bijedić je rođen 12. aprila 1917. godine u Mostaru, gdje je i odrastao kao potomak ugledne trgovačke porodice. Kao gimnazijalac se simpatiše sa pokretom komunista, kome se tokom studija u Beogradu i priključuje. Oktobra 1939. godine u Beogradu biva primljen u SKOJ, a decembra 1939. u mostarskoj organizaciji u KPJ. Četiri puta biva zatvaran, svaki put u Mostaru. Za vrijeme Drugog svjetskog rata aktivno kao član Partije učestvuje u NOB-i. Nakon rata postaje pomoćnik ministra unutrašnjih poslova vlade Bosne i Hercegovine, potom 1948. godine, načelnik Uprave za agitaciju i propagandu Centralnog komiteta KPBiH. Lista njegovih funkcija je duga i vodi ka gore na hijerarhijskoj ljestvici: osim dvije navedene funkcije bio je i sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu, član Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine, predsjednik Republičkog vijeća, predsjednik Skupštine SRBiH i na kraju predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV) 1971 godine. Potpisnik letaka za borbu za autonomiju Bosne i Hercegovine u međuratnom periodu do 1941. godine do svoje pogibije se zalaže za razvitak privrede, primjenu principa samoupravljanja, promociju Jugoslavije u inostranstvu i jačanje Pakta nesvrstanih. Bijedić je bio i organizator nove bosanske privredne reforme i infrastrukture, posebno izgradnje moderne putne mreže, regionalnih vodovoda, gradskih kanalizacija i telekomunikacija, te 80-tih godina djelimično ostvarenog kulturnog projekta “hiljadu škola”. Za kratko vrijeme susreo je sve važnije svjetske državnike tog vremena, Mao Ce Tunga (Mao Tse-Tung), Džeralda Forda (Gerald Ford), Leonida Brežnjeva (Leonid Brežnjev). Uvijek je bio uz Tita, špekulisan je kao njegov mogući nasljednik, što je otvorilo sumnje u slučajnost avionske nesreće. Priče o umješanosti Titove supruge Jovanke Broz u ovoj avionskoj nesreći i do dan danas su ostale žive. Naime, Tito koji je do tada stalno putovao sa Jovankom širom svijeta, je poslije ove avionske nesreće stavio sopstvenu suprugu u kućni pritvor.

Džemal Bijedić bio je čovjek kojeg su svi voljeli i sigurno je jedan od najomiljenijih političara iz komunističkog vremena, pogotovo u našoj zemlji za koju se oduvijek borio. Potpisnik je letaka za borbu za autonomiju BiH u međuratnom periodu do 1941. godine.

Iste godine kada je i poginuo, u Mostaru je osnovan Univerzitet koji nosi njegovo ime.

N.A./BHDINFODESK

POGIBIJA PREDSJEDNIKA SIV-a Džemala Bijedića 18.01.1977.-Šta se radilo nakon udesa?

Sjećanje na Džemala Bijedića: Nekoliko crtica o čovjeku Bosne i Hercegovine

Piše: Senadin Lavić

Mostar je u 20. stoljeću dao mnogo važnih i vrijednih ljudi za bosanskohercegovački djelatni političko-kulturni okvir, ali i za širi jugoslavenski kontekst. Ovdje bih posebno naglasio mostarsku grupu intelektualca: Husaga Ćišić, Avdo Humo i Džemal Bijedić. Objedinjava ih činjenica da su svi idejno orijentirani na očuvanje povijesnog, kulturnog, političkog i spacijalnog identiteta Bosne i Hercegovine.

Posebno imponiraju njihovi jasni i precizno iskazani stavovi, ideje, zamisli i praktički pothvati u povijesnoj stvarnosti Bosne. I danas bi se moglo učiti o bosanskohercegovačkom identitetu od njih. I dalje njihove ideje stoje superiorno u odnosu na aktualne antibosanske i pseudo-bosanske naracije koje nas skreću u ćorsokak povijesti. Smatram da bi bilo važno, posebno u idejom smislu, ponovo proći kroz tekstove i životne događaje ovih ljudi, analitičko-interpretacijskim umom, te izvući korisne spoznaje. To bi bio nužan posao na reafirmaciji našeg političko-idejnog nasljeđa koje uglavnom ne poznajemo  dovoljno, a ni kvalitetno, pa naše današnje djelovanje u politici izgleda kao izgubljeno bauljanje u magli koje ne zna zašto bi se uhvatilo i koje ne uspijeva ostvariti kontinuitet s svojim istrajnim prethodnicima.

Zbog pokušaja razumijevanja povijesnih političkih linija nužno je naglasiti nekoliko osnovnih stavova o figuri Džemala Bijedića kao aktivnog sudionika bosanske povijesti i političkog djelatnika, pripadnika ljevičarske bosanske inteligencije, komuniste, antifašiste, sljedbenika ideje o ravnopravnosti među ljudima i bosanskohercegovačkog patriote.

Šta je posebno prepoznatljivo u političkom djelovanju Džemala Bijedića? Prije svega, otvorena politička tendencija u djelovanju da se ostvari potpuna afirmacija Republike Bosne i Hercegovine u okviru jugoslavenske federacije. Državljanski stav kojim se BiH posmatra kao cjelovitu političku jedinicu ravnopravnu ostalim članicama jugoslavenske federacije. To je cilj bosanskohercegovačkih komunista koji su direktni učesnici NOP, intelektualci, ratnici, heroji, svjedoci vremena. Bijedić je po obrazovanju bio pravnik, studirao je u Beogradu, i učestvovao je u svim bitnim pitanjima ustavnog oblikovanja postratne Bosne i Hercegovine. On je nezaobilazan dio postratne generacije bosanskih političara koji su 1950-ih, 1960-ih i 1970-ih poduzimali važne aktivnosti na jačanju Bosne i Hercegovine u kontekstu SFRJ i njenom izjednačavanju s drugim razvijenim republikama. Ravnopravnost Republike u sklopu jugoslavenske federacije bila je pretpostavka i jake Jugoslavije, smatrao je Bijedić.

Džemal Bijedić je akter jedne epohe i jedne političke ideje u njoj. On je rođen 1917. godine, godinu dana prije stvaranja Kraljevine SHS 1918., u kojoj Bosna i Bošnjaci nisu prepoznati kao politička činjenica, i političkog projekta u kojem je uspostavljena strateška hegemonija nad Bosnom. U toj Kraljevini govori se samo o Srbima, Hrvatima i Slovencima! Tu je i neka muslimanska grupa, koja navodno nema narodni identitet i koju treba postepeno “nacionalizirati”. B. Mikulić je priznao u jednom momentu da je bilo besmisleno tjerati muslimane da se opredjeljuju za Srbe ili Hrvate! Tek 1968. godine, na dvije značajne sjednice bh komunista, počinje konkretno “priznavanje” Muslimana kao političke činjenice, ne samo puke vjerske grupe između srpstva i hrvatstva. Ali, tada je identitet starog bosanskog naroda stavljen na pogrešan kolosijek i tako falsifikovan. U tome je prebivao jedan paradoks: stari bosanski narod je reduciran na religijsku grupu!

Situacija u Jugoslaviji 1960-ih godina bila je prilično dinamična i kompleksna. Tokom 1967. godine dolazi do razgraničavanja i razdvajanja srpskog i hrvatskog jezika na zasebne jezike i oslobađanje od naziva srpskohrvatski ili hrvatskosrpski što pokazuje  o dubokom razlazu između srpskog i hrvatskog naroda ili kulturno-političkih elita tih naroda u Jugoslaviji. Dobrica Ćosić je na 14. sjednici CK SK Srbije 29.-30. maja 1968. godine rekao: “Ako u Jugoslaviji potraju i pobede tradicionalne, odnosno nacionalističko-etatističke orijentacije, ako demokratske snage socijalizma ne odnesu konačnu pobedu nad birokratskim i malograđanskim silama i stihijama, mogao bi se i u srpskom narodu razgoreti stari istorijski cilj i nacionalni ideal – ujedinjenje srpskog naroda u jedinstvenu državu”. (Dobrica Ćosić, Promene, 1992) Poslije ovoga je isključen iz Komunističke partije. Ova prijetnja je prilično jasan pokazatelj kamufliranih procesa nacionalne integracije srpskog naroda u okviru jugoslavenske države. Jugoslovensko društvo je 1968. doživjelo studentske nemire, činilo se da studenti iznova mijenjaju svijet…

U Sarajevu je 16. marta 1966. godine održana sjednica Komisije za međunacionalne  odnose CK SK BiH na kojoj je bilo govora o afirmaciji bosansko-muslimanskog naroda. Diskusija s ove sjednice je kasnije objavljena u časopisu Odjek (maj 1966) i Bijedićevoj knjizi Samoupravljanje kao zahtjev i praksa. U Muzeju Hercegovine u Mostaru, u fond Džemal Bijedić, postoji sačuvano nekoliko verzija Bijedićevog izlaganja na sjednici ove Komisije.

Govoreći o nacionalnosti i afirmiranju nacionalnog identiteta bosanskih muslimana Bijedić je rekao: “Nacionalnost je, prije svega, društveno-historijski i socijalno-ekonomski fenomen. Ona ima materijalne pretpostavke i sadržine, a onda i elemente svijesti, jezika i kulture – čime je dijelom uslovljena i oblikovana”. (Bijedić, Džemal (1976). Samoupravljanje kao zahtjev i praksa, Sarajevo, str. 63-64.) Bijedić govori o nacionalnosti u okviru koncepata Kulturnation, odnosno ideje etničke nacije i etniciteta, što je u okviru komunističke teorije nacije. Pritom, nacionalno ime je svedeno samo na jednu od bitnih oznaka etniciteta naroda Bošnjaka, to jeste na vjersku crtu etničkog identiteta. Bijedić ne govori o državi naciji ili nacionalnoj državi. Vidljivo je da on razumije da je nacija, kao i država, proizašla iz povijesnog razvoja i da nisu, ni država ni nacija, “prirodni” preduslov ljudskog zajedničkog života. Prema zamislima oblikovanja nacionalne države, nacionalne države trebale bi ujediniti bitne dijelove naroda koji podržava državu i uglavnom istoimenog naroda (titularna nacija), a u Bosni je tokom 20. stoljeća proizvedena ideologijska fantazmagorija ili strateški paradoks koji kazuje da Bosna nema svoj narod ili da ne postoji narod Bosne, nego je to zemlja “bez matičnog naroda” što znači da Bosna nikada ne može biti bosanska i da je njezino suštinsko određenje izvanbosansko.

Zar je to istinito određenje jedne tisućljetne političko-kulturne forme koja se zove Bosna? Posljedice takve paradoksalne obmane još uvijek nismo razumjeli u cjelosti, odnosno ni do danas ne shvatamo evropsku epohu nacionalizma. Jasno je, nažalost, da se do danas niječe mogućnost oblikovanja bosanske nacije! Većina evropskih demokratskih država nacija je multietnička. U njima su provedeni putevi oblikovanja nacija u dva smjera, u prvom se iz države oblikuje nacija (francuska republika), a u drugom se iz ideje nacije oblikuje država (njemački koncept i put oblikovanja nacije).

Tek iz ovog ugla posmatrana afirmacija Bošnjaka – pod imenom Muslimani – koja se odvijala u kontekstu izgradnje socijalističkog društva, modernizacije zemlje, ideje bratstva i jedinstva i komunističke ideologije, pokazuje koliko je taj proces bio vođen u ambivalentnim okolnostima ometajućih faktora koji su vodili u stranputicu. (Redžić, Enver (2000). Sto godina muslimanske politike. U tezama i kontraverzama istorijske nauke, Sarajevo: ANUBiH, Institut za istoriju.) Djelatna velikosrbijanska i svesrpska politika je od 1918. godine pokrenula organiziranu anihilaciju Bosne i eutanaziranje njezinog naroda pretvarajući stari bošnjački narod u vjersku skupinu koja se našla između Srba i Hrvata u destruktivnom procesu “nacionaliziranja”.

Gotovo cijelo 20. stoljeće taj narod se planski i kontrolirano naziva Muslimani, bez obzira što to nije ime za narod ili adekvatna povijesna etnička oznaka. Proglasiti jedan stari narod Bosne “nacijom Muslimani” jeste ambivalentan, ciničan i paradoksalan pothvat. Prvo, time se skriva njihovo staro etničko ime poznato stoljećima, u Bosni i izvan Bosne, koje je korišteno također i u 20. stoljeću. Drugo, time se ispunjava pozadinska postavka velikodržavnog hegemonizma da ne postoji bosanski narod nego je Bosna zemlja dva naroda, Srba i Hrvata i jedne islamizirane slavenske grupe koju treba “nacionalizirati”.  Zbog toga onda ne može postojati nikakva bosanska nacija država! Svjesni smo, naravno, da u tom povijesnom času ne postoji mogućnost da se pojavi u opticaju staro ime za narod – Bošnjani / Bošnjaci / Bosanci – jer bi time bila dezavuirana hegemonijska namjera srpstva i hrvatstva da totalno ovladaju Bosnom pod plaštom desupstancijalizirane “beznarodne zemlje”.

Tako se odvija prikrivena igra između hegemonije i volje za oslobođenjem od potčinjenosti koja traje do danas. U svemu tome, pitanje nacije zamagljeno je i svedeno na isprazne rasprave o religijskom identitetu i specifičnosti, jer pitanje nacije jeste, ustvari, pitanje o državi naciji ili nacionalnoj državi. (Voigt, Rüdiger (Hrsg.) (2018). Handbuch Staat, Wiesbaden: Springer.) Do danas je ostalo superiorno načelo da je nacija zajednica slobodnih i ravnopravnih građana koji odlučuju o sebi na osnovu vladavine prava i zakona.

Paradoksalno je da su dijelovi bosanskog naroda, koji su postali muslimani po vjeri, od početka 20. stoljeća “zaboravili” ili “potisnuli” svoje narodno ime Bošnjani / Bošnjaci / Bosanci i reducirali se na religijsku grupu koju su svi počeli zvati “Muslimani” i koju su od 1968. godine, vidi čuda, proglasili i nazivali nacijom, kao da ta društveno-kulturna i politička grupa do tada nije postojala. S druge strane, ako pogledamo samo neka prezimena (rodove) katoličkog i pravoslavnog dijela današnjeg bosanskohercegovačkog naroda (stanovništva), naprimjer, Balorde, Banjani, Bilbije, Bjelice, Bjelopavlići, Bobani, Cuce, Ćećezi, Đeklići, Dodici, Drljani/Drljače, Drobnjaci, Ekmečići (Pribilovići), Furtule, Kapori, Kožuli, Kuci (kod Nevesinja), Krivokapići, Mirilovići, Nikšići, Njeguši, Palavestre, Pešorde, Pivljani, Riđani, Rkmani, Šagolji, Šešelji, Šikmani, Šolaje, Šuputi (iskrivljeno od Sopot), Šteduli, Šurlani, Tintori, Varvili, Vasojevići, Vlahovići, Vlaisavljevići, Vukoje, Žunguli, Žurovići, Žuže, Žužuli i drugi, iz etnoloških istraživanja znamo da su do početka 20. stoljeća ta prezimena bila jasan znak pripadanja etničkoj grupi Vlaha, dakle, jednom balkanskom narodu.

Na kraju 19. stoljeća ovi su rodovi u okviru novih nacionalnih programa srpstva i hrvatstva pretvarani ili preimenovani u Srbe i Hrvate, a Bošnjacima je staro narodno ime nestalo i izgubilo se u smjenama epoha i činilo se kao da nikada nije ni postojalo. Tako smo ušli u dramu 20. stoljeća i epohu neznanja i zaborava sebe, tešku epohu koja je dominirala nad Bošnjacima.

Pitanje narodnog identiteta Bošnjaka 1960-ih i 1970-ih bilo je elaborirano na raznim nivoima  društveno-povijesne zbilje. Atif Purivatra, Enver Redžić, Muhamed Filipović, Rasim Muminović, Fuad Muhić, Muhamed Hadžijahić, Mustafa Imamović, Salem Ćerić, Fuad Saltaga, Avdo Humo, Džemal Bijedić, Kasim Suljević i mnogi drugi, pokušavali su riješiti ovo pitanje u okviru dominantne marksističko-komunističke ideologije. U tom idejnom sklopu i interpretacijskom okviru dominira shvatanje nacije koje polazi od Kautskog, Lenjina, preko Staljina, Kardelja, do Šuvara i drugih istraživača nacionalnog pitanja na ovim prostorima.

Džemal Bijedić je odbijao jugoslavenstvo i bošnjaštvo. I bosanskohercegovačko političko rukovodstvo je odbacilo ideju jugoslavenstva kao nacije. Tako je Hamdija Pozderac u Tuzli, septembra 1970. kazao da se mora odbaciti ideja jugoslavenstva kao nacionalna ideja, jer “nemamo nikakvih prava da proglašavamo svoju Republiku za Jugoslaviju u malom” (H. Pozderac, Državnost i nacionalnost BiH, 2008, str. 156.) Bijedić je pokušaj muslimana da se opredijele za jugoslavenstvo označio kao “muslimanski bijeg u jugoslavenstvo” kako bi spasili svoj individualitet i identitet u vrijeme dok nisu bili “priznati kao nacija”.

O tome skrivanju u jugoslavenstvo govorili i pisali su decenijama prije Ahmed Muradbegović, Suljaga Salihagić, Ibrahim Džafčić, Husaga Ćišić, Šukrija Kurtović, Skender Kulenović i  drugi. Važno bi bilo dubinski istražiti zašto je 1968. godine bilo moguće i kako je inicirano priznavanje narodne grupe pod imenom Muslimani, a ne, naprimjer, po starinski Bošnjani / Bošnjaci / Bosanci. Zašto je, naprimjer, od 1943. do 1968. jugoslavenski sistem “čekao” odgovor na pitanje identiteta i opredjeljenja bosanskih muslimana kao da oni nisu bili stari evropski narod? Na ova pitanja naravno ne možemo ovdje odgovoriti.

Ali, nije Bijedić bio samo za zaštitu i afirmaciju Bošnjaka i njihovo povijesno pozicioniranje u skladu s tokovima 20. stoljeća. Nikada ne smijemo zaboraviti da se Dž. Bijedić iskreno i odgovorno zalagao da hrvatsko-katolički narod iz zapadne Hercegovine bude oslobođen od etikete ustaštva i stigmatiziranja koje mu je nametnuto poslije Drugog svjetskog rata. Bijedić je vjerovao da je to dobar i radin narod kojem treba pomoći da se oslobodi pogrešne ideologije i da je nužno pomoći u obrazovanju i izgradnji životne infrastrukture, zdravstvenih ustanova, fabrika, škola i puteva. Osnovan škola u Grudama nosila je njegovo ime…