Profesorica razredne nastave Ismeta Handanović već devet godina živi i radi u Njemačkoj, u gradu Neu-Ulm. U ovaj grad odvela je ljubav prema mužu Senadu. I, nije se pokajala. Muž Senad je njena najveća podrška, a sinovi Daris (7) i jednoipogodišnji Lian daju im najveću snagu za uspjehom.
Profesorica Handanović od 2017. godine radi kao predavačica u bosanskoj dopunskoj školi u Ulmu i istaknuta je aktivistkinja Saveza dopunskih škola Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Stuttgartu.
– Rođena sam 5. marta 1985. godine, u Tuzli. Odrasla sam u selu Višća, općina Živinice. Završila sam Pedagoški fakultet, na Odsjeku razredna nastava.
Razlog dolaska u Njemačku bio je moj muž Senad, s kojim sam 2009. godine sklopila brak. Zajednički život smo ostvarili u gradu Neu-Ulm. Put nije bio jednostavan, pogotovo ne za jednu ženu koja je svoj život već bila formirala u Bosni. Morala sam krenuti ispočetka, učiti prve riječi, kao malo dijete. Nije to samo bio jezik, nego i običaji, zakoni i sve ostalo što prati život jednog naroda. U želji da se što brže integriram u novo društvo i sredinu, počela sam zaboravljati sopstveni jezik i običaje. Shvativši da idem pogrešnim putem, bila sam veoma ljuta na sebe. Zbog toga sam danas velika aktivistkinja na očuvanju maternjeg jezika. Sve je počelo odlaskom na jednu bosansku manifestaciju u Ulm na kojoj su nastupali i polaznici dopunske škole BiH. Bila sam oduševljena njihovim nastupom i sretna da i u Njemačkoj ima puno onih kojima je stalo da sačuvaju svoj jezik, običaje, kulturu i tradiciju. Tu sam upoznala tadašnjeg nastavnika u dopunskoj školi BiH u Ulmu, gospodina Jasmina Čauševića koji me je povezao sa Savezom dopunskih škola BiH i ubrzo je ispunjena moja želja da radim sa djecom iz Bosne i Hercegovine, na našem – bosanskom jeziku.
Prema riječima profesorice Handanović, u bosansku dopunsku školu u Ulmu, u ovoj školskoj godini upisano je viüe od 20 djevojčica i dječaka. Na nastavu redovno dolazi njih 15.
– Nažalost, dio upisanih je zbog drugih obaveza morao napustiti bosansku školu. Nastavu izvodimo u prostorijama Islamskog centra u Ulmu koji ima sve uslove za tu namjenu i koji je i naša velika podrška. Moji učenici u Ulmu su jako motivirani za rad i puni želje da nauče gramatiku i pravopis bosanskog jezika. Iskreno se nadam porastu interesovanja roditelja, kao i učenika za Bosansku školu u Ulmu. Našim dragim zemljacima u Ulmu i okolini bih poručila da nikad ne smiju zaboraviti svoje porijeklo. Taj osmijeh koji nose na licu, otvorenost, druželjubivost nije slučajna u našim bićima.To smo mi Bosanci, identični i nezamjenjivi. Zbog toga vas molim, dragi roditelji, probudite se, upišite i šaljite svoju djecu u Bosanske škole i njegujte sve što je naše. Vaša djeca će vam na tome biti zahvalna.
Profesorica Handanović kaže da je njen san od malih nogu bio rad sa djecom. Nakon iscrpnog učenja njemačkog jezika, 2013. godine, taj san joj se i ispunio u Njemačkoj. Te godine je počela raditi u školi Gustav-Werner u Ulmu, a prošle godine i u bosanskoj dopunskoj školi. Tu je pronašla sebe i želi tu da ostane.
Nije zaboravila ni rodnu Bosnu.
– U Bosni živi cijela moja familija i svi mi mnogo nedostaju. Posebno moji dragi roditelji koji su dali sve u životu da ja budem ono što sam danas. Bosni se uvijek rado vraćam i svaki raspust pokušavam provesti sa svojim najdražima i najbližima. Voljela BiH i da vlast u BiH bude iskrenija i otvorenija prema ljudima koji žive u inostranstvu, i naravno, prema mom mišljenju, najvažnije, da se mnogo više posveti očuvanju maternjeg jezika svojih građana u svijetu, posebno mladih i djece koja trebaju nastaviti graditi most s našom jedinom domovinom. U suprotnom, bojim se da ćemo se asimilirati u strana društva, a to nije naš interes – kaže Ismeta Handanović.
Haris Halilović
