Postoje oni svijetli primjeri Bošnjaka, koji su čitav svoj život posvetili kulturi i bogastvu svog Bošnjačkog naroda ljepoti (bosanskog) jezika, proze, poezije, etnosa. Faruk Dizdarević je za svoga dosadašnjeg života ispisao ne samo slavna nego i zlatna slova svoje biografije. Ako su Bošnjaci na svojim kultrološkim poljima imali i još dalje (imaju) jednog od najzaslužnjih i najznačajnjih Bošnjaka savremene današnjice onda je to Faruk Dizdarević. Filozof Ciceron jednom je zapisao: ,,Nema velikog cilja bez velike žrtve ” upravo ovaj citat ide savršeno uz život ovog neimara. Rođenjem u Bijelom Polju, on je u sebi utkao najljepše vrijednosti epičara, pjesnika i prozaista po kojima se danas ovaj grad i prepoznaje kao jedna od najljepših destinacija kulture ne samo u Crnoj Gori nego i šire. Mnogobrojni mladi pisci iz bošnjačkog kulturnog establišmenta su zahvaljujući njegovim radom izdali svoje prve knjige i postali prepoznati širom Sandžaka ali i na prostorima Evrope. Pored toga on je često i mnoge zaboravljene bošnjačke pisce i pjesnike prezentovao javnosti čemu mu pripada posebna zasluga za očuvanje kulturne baštine. Faruk Dizdarević predstavlje jednu od najmarkantjih ličnosti, aktuelnog trenutka. Opseg ovog svestranog stvaraoca: pripovjedač, esejista, istoričar kulture, književnik, publicista, esejist, književni, likovni i pozorišni kritičar. I danas kada se bliži gotovo osmoj deceniji svoga života sa istim žarom, harizmom i upornošću posvećen je mnogim generacijama stvaralaca kako onih koji tek nastaju tako i onih koji su zahvaljujući njegovom doprinosu postali dio reprezentativne scene Bošnjaka. Kao književni kritičar uspio je da sačuva magične prostore, pisane riječi Bošnjaka, i čuvara bosanskoga jezika oplemenjenog primjesama orijenta i bazom evropske civilizacije uzdignuvši ih na najveći intelektualni nivo. Sa druge strane, Dizdarević je široj čitalačkoj i naučnoj javnosti i publici predstavio mnoga autore i djela koja su neopravdano bila zaboravljena ili zapostavljena iz prostog razloga što se kroz noviju kulturološku istoriju Bošnjaka, niko nije imao u dovoljnoj mjeri osjećaja, sluha i pažnje da ih grupiše u jednoj cjelini, te su tako mnogobrojna književna dostignuća bila na marginama kulture.
Zahvaljujući s jedne strane grandioznosti, a sa druge strane neumornosti kulturologa Dizdarevića književna kritika, publicistika i esejistika je najsadržajnji i najreprezenatativnji dio Farukovog stvaralaštva. Impozantna je bibliografija svega onog što je on objavio i predstavio u svojoj višedecenijskoj karijeri. Ogroman je i gotovo nemjerljiv doprinos kulturi svog (Bošnjačkog) naroda. Mnoge velike ideje su se kroz istoriju prvo začele u kulturi. Bez prosvetiteljstva ne bi bilo ni demokratskih revolucija. Pomijerajući granice ljudskog stvaralaštva, slobode i vrijednosti, kultura često podrazumijeva i adekvatnu kritiku kakvu praktikuje Dizdarević. Od pozicije potpune marginalizacije, zanemarenosti i prepuštenosti zaboravu kulture Bošnjaka sa početkom nažalost i ratnih devedesetih, kultura koju je Faruk Dizdarević postavio sebi kao jedan od ciljeva – u novijem periodu, doživjela je svoj potpuni medijski i javni nastup i procvat.
Kultura je jedno vezivno tkivo, najvažniji materijal od kojeg se gradi identitet jedne (Bošnjačke) nacije. U sociološkoj teoriji postoji puno tipologija i definicija kojima se određuje predmet i značenje kulture, ali jedna od najopštijih kaže – pod kulturom se obično podrazumijeva skup svih materijalnih i duhovnih vrijednosti čovjekovog rada u prirodi, društvu i mišljenju. Kultura jeste nadasve složen kulturni fenomen, ali u principu, ona izražava kompletno duhovno-materijalno stvaralaštvo čovjeka. Kultura kao takva, jeste i onaj najznačajniji element u samom identitetu (Bošnjačkog) jednog naroda. Takvu definiciju kulture je Faruk Dizdarević filigranskim nitima velikih stvaralaca i pregalaca utkao u biće svog naroda. No pored toga doprinos Dizdarevića, Crnoj Gori je segment na koji moramo obratiti posebnu pažnju. Iako je dobitnik brojnih nagrada i priznanja (van Crne Gore) njegova rodna Crna Gora mu se nikada nije odužila na pravi način pa to ne čini ni dan danas, kada bi svaka država bila ponosna da ga ima. A mi u Crnoj Gori nažalost njegujemo ,,kult zaborava” i sjetimo se nekoga tek kada ga nema, a Dizadrevića ima sa svom svojom širinom i snagom drevnog Sarajeva u kome provodi svoje dane. Zato želim ovim mojim ličnim esejom da se makar na skroman način odužim velikanu koji to sa punim pravom zaslužuje. Dizdarević je kao kulturolog svojom skromnošću i vrlinama koje ga krase bio i ostao ono što se sa punim i pravim imenom može nazvati ČOVJEKOM (INSANOM). Dizdarević je čovjek, (insan) takve kosmopolitske i eruditske kulture, fotografske memorije, njegova djela, su fascinantna a posebno predstavlja uzor nesebičnoga društveno angažovanog intelektualca, makar nesklonog da bude u prvom planu, pokazujući svagdašnju borbenost i aktivizam na različitim stranama, od pedagoškog do građanskog ulaganja u druge, u stvari od šireg značaja kojima se gradi lični kultorološki integritet i identitet. Dizdarević kao intelektualac i pisac do dana današnjeg nije pristajao na nametnutu ulogu, kao ni na pojednostavljenu šemu bošnjačke književnosti. On je, iznad svega, čovjek (insan) ravnoteže. To karakterna crta, koju bismo mogli nazvati i otvorenošću ili pomirljivošću. O ovim komplikovanim, ozbiljnim i važnim temama za kulturu Bošnjaka, Dizdarević umije da govori na jednostavan svima razumljiv i prijemčiv način, a takve su i njegove kritike, eseji, knjige, publikacije. U svakom nacionalnom bastionu, ukoliko taj bastion (bošnjačke) nacije ima izgrađenu jaku svijest o sebi, rodi se i javno djeluje neko kome se, prema snažnom unutrašnjem uvjerenju da je to ispravno, poklanja gotovo bezrezervno povjerenje i poštovanje. Tako se, tom jedinstvenom putu uzajamnog uvažavanja, vremenom i sticajem društvenih (ne)prilika odnjeguje nesporno uvažavanje jednog naroda prema njegovim izdvojenim pojedincima koji potom na najširoj javnoj sceni predstavljaju kolose i velike nacionalne autoritete, moralne, intelektualne, naučne, a iznad svega kulturne. Oni najređi među tim autoritetima postanu, jednovremeno, i sve to, ali i još više. Faruk Dizdarević je (p)ostao, autoritet u kulturi od te najređe vrste, autoritet koji se uvažava, sluša, i što je možda najvažnije i najdragocjenije poštuje i voli. Zato i stoje činjenice i u ovim (i u prošlim teškim vremenima) da je kulturolog Dizdarević posvećen ne samo svojoj nauci ( u kojoj pripada najvišim krugovima vanserijskih intelektualaca) već bezrezervno, i odvažno, posvećen i sudbini svog nacionalnog preporoda Bošnjaka i razumijevanju složenih kulturoloških, istorijskih, geopolitičkih, i antropoloških okolnosti (vrijednosti) koje su odlučivale i uticale na tu sudbinu. On je kulturolog sposoban da svojim mudrim i cjelovitim uvidima razgoni tamu i nespoznatljivost društvene stvarnosti i pomenutih datih prilika. Njegova riječ je, kao malo koja druga iz redova pripadnika njegove profesije, bila i ostala riječ hrabrog, časnog i duhom sposobnog za sveobuhvativu sintezu, nadmoćnog intelektualca. Na samom kraju prije imresivne biografije završiću esej o Faruku Dizdareviću riječima američkog pjesnika, esejiste i filozofa Ralfa Emersona (1803-1882): ,, Veliki dio smjelosti je smjelost da se nešto uradi prije drugih.”
Faruk Dizdarević (1943. Bijelo Polje), istoričar kulture, književnik, publicista, esejist, književni, likovni i pozorišni kritičar, kulturni djeletnik. Osmogodišnju školu i gimnaziju završio je u Bijelom Polju, a Filozofski fakultet u Beogradu. Nakon studija radio je izvjesno vrijeme u prosvjeti, a potom je od 1973. do 2008. godine obavljao funkciju direktora Doma kulture u Priboju na Limu. Inicijator je i organizatora mnogih kulturnih akcija i pothvata u pribojskoj sredini i šire. Dizdarević je, između ostaloga, utemeljitelj Limskih večeri poezije, osnivač Limskih večeri dečje poezije, Festivala dečjeg dramskog stvaralaštva, Serijala Put ka slici, pokretač izdavačke djelatnosti u ovoj sredini (Biblioteka Limske večeri poezije, Edicije Limes, Manualis Labor i Testudo). Posjeduje širok spektar zanimanja i suverenu erudiciju. Žanrovski je raznovrstan. Pored publicističkog, naučno-istraživačkog i književnog rada desetinama godina bavi se književnom i likovnom kritikom. Tekstovi su mu objavljivani u dnevnim novinama, časopisima, zbornicima i katalozima. Učestvovao je na više naučnih skupova, simpozijuma i okruglih stolova (Podgorica, Bijelo Polje, Sarajevo, Priboj, Petnjica, Gradačac, Beograd, Plav, Užice, Tešanj…). Uvršten je u više izbora i panorama, među kojima su i: Ваза от пјаск – Антологија на Черногорскатa проза (Antologija kratke priče objavljena na bugarskom jeziku. Zastupljeni: Ćamil Sijarić, Vojislav Minić, Zaim Azemović, Isak Kalpačina, Radovan Vujadinović, Faruk Dizdarević, Božur Hajduković, Vesna Egerić, Petar Arbutina, Igor Simatović); priređivač mr. Isak Kalpačina, Pernik (Bugarska), 1997; Multikulturalnost i književnost (po izboru Ilje Sijarića zastupljeni): Željko Rutović, Jovo Knežević, Zuvdija Hodžić, Marko Vešović, Blaga Žurić, Ilja Sijarić, Faruk Dizdarević, Faiz Softić, Gajo Gora, Kemal Musić, Radomir Perišić, Safet Sijarić, Vukoman Batko Kljajević, Žarko Ćorović, Radojica Bošković, Darko Jovović, Fehim Kajević, Nada D. Pavićević, Braho Adrović, Radosav Rašo Nišavić, Borko Smolović, Zaim Spahić, Murat Ćorović, Ruždija Krupa), Bijelo Polje, 2008; Leksikon pisaca prosvetnih radnika, priredili dr Miodrag Ignjatović i Milivoje Trnavac, Beograd, 2001. i dr. O njegovim knjigama i radu na kulturnom planu objavljeno je nekoliko stotina tekstova informativne, književnokritičke, esejističke i naučne naravi.
Zastupljen je u: Leksikonu znamenitih Bošnjaka, priređivač dr. Nazif Veledar; Leksikonu Bošnjaka/Muslimana Crne Gore, priređivači akademik prof. dr. Šerbo Rastoder i mr Sait Kačapor; Biografskom leksikonu Zlatiborskog okruga, glavni i odgovorni urednik Milija J. Knežević; Poznati Bošnjaci Sandžaka i Crne Gore priredio dr. Mustafa Memić; Leksikon pisaca prosvetnih radnika, priredili dr Miodrag Ignjatović i Milivoje Trnavac; Ko je ko u Bošnjaka, Vijeće Kongresa Bošnjačkih intelektualaca; Enciklopediji Bošnjaka, priređivač, Dr Nazif Veledar.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoje književno i viševrsno, istrajno i nadasve djelatno angažovanje u kulturnom i društvenom životu. Među njima su: Pero Ćamila Sijarića, Nagrada Blažo Šćepanović, Zlatna Plaketa sa Poveljom Opštine Priboj, Zlatna značka Kulturno-prosvetne zajednice Srbije za nesebičan, predan i dugotrajan rad i stvaralački doprinos u širenju kulture naroda i narodnosti SR Srbije, Nagrada za naročiti doprinos i afirmaciju kulture Priboja, Nagrada Kemal Šećerkadić, Plaketa Muzičke omladine Srbije, Zlatna Plaketa sa Poveljom Međurepubličke zajednice za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, Plaketa Omladinske organizacije Priboj, jugoslovenski Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima, Priznanje gr. Kudowa Zdroj za doprinos razvoju kulture između Poljske i Jugoslavije, Zlatna Plaketa Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka sa sjedištem u Sarajevu, Bihorski kazivar za misionarski doprinos bošnjačkoj kulturnoj baštini (kako stoji u obrazloženju), itd. Tekstovi su mu prevođeni na njemački, češki, poljski, rumunski, ruski, bugarski i engleski jezik. Član je Udruženja književnika Srbije, Društva književnika Bosne I Hercegovine, Vijeća Kongresa Bošnjačkih intelektualaca, član (inostrani) Dukljanske akademije nauka i umjetnosti sa sjedištem u Podgorici. Oženjen je, otac troje djece. Živi u Sarajevu.
Bibliografija radova; Orfej među mašinama, Zbornik radničke poezije (sa Ruždijom Krupom), Priboj, 1974; Sto godina Čitališta u Priboju (1898-1998), Istorijski pregled, Zavičajni muzej Priboj, Dom kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj 1998; Ćamil, gora razgovora/ Savremenici o Ćamilu Sijariću, Međurepublička zajednica za kulturno prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, Pljevlja 2001. (Drugo izdanje Unireks, Podgorica 2006. u okviru Izabranih djela Ćamila Sijarića); Vaza od peska, Priče, Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, Pljevlja, 1995; Odsjaj snažne reke (zajedno sa Zoranom Bognarom), Hrestomatija pobednika Limskih večeri poezije, Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, Dom kulture „Pivo Karamatijević“ Priboj, Pljevlja-Priboj 1997. (drugo izdanja isti izdavači, 1997; treće dopunjeno izadanje: isti izdavači, 2002); Talija u Priboju, Hronika o sto godina pozorišne umjetnosti u Priboju, Zavičajni muzej Priboj, Priboj, 1993. (Drugo dopunjeno izdanje od istog izdavača štampano 2000); Pesme Limom umivene, Kulturno-prosvetna zajednica, Užice, 1996; Između Lima i neba, Zbornik poezije (sa Milivojem Lalićem i Rasimom Ćelahmetovićem), MRZ Pljevlja-KPZ Priboj, Priboj 1976; Göteborg: mali noćni razgovori, Izbor iz poezije Mehe Barakovića, Broarna-Mostovi, Göteborg 2011; Alkatmeri u bašči sudbine, Izbor iz poezije Rasima Ćelahmetovića, Centar za bošnjačke studije, Novi Pazar 2007; To davno bješe sjećam se ja, (276 tekstova najpopularnijih zabavnih i narodnih pjesama od 1947. do 1972. godine na prostoru Jugoslavije. Zabilježio Asim Brković), Incognito, Priboj, 2011; Ilijas Dobardžić: Lirika, Izbor poezije Ilijasa Dobardžića (sa Ismetom Rebronjom), Centar za kulturu, Bijelo Polje, 2001; Pod cvijetom vješala, Izbor iz poezije Safeta Hadrovića Vrbičkog, Almanah, Podgorica, 2009; Izabrane pjesme, Izbor iz poezije Braha Adrovića, Pegaz, Berane, 2015; Šetnje po Šipovicama, Izbor iz poezije Ćamila Sijarića, Centar za kulturu “Bihor”,Petnjica, 2013; Milan Konjović, čovek koji se nije bojao života, Razgovori, Ars Longa- Narodna knjiga, Beograd, 1998; Sa slikarom Radomirom Vergovićem, neobavezno, Monografija, Narodni muzej Užice, Užice 1997; Holujački Dizdarevići, Monografija, AI, Bijelo Polje, 1999; O Hasan-agi i njegovoj vakufnami, Istorijska monografija, Zavičajni muzej Priboj, Priboj 2000; Gajret u Priboju, Monografija, Zavičajni muzej Priboj, Priboj 2004; Samo je prošlost večna, Monografija, Zavičajni muzej Priboj, Priboj 2009; Knjižara i papirnica Vasilija M. Jelića od 1929. do 1944. godine, Zavičajni muzej Priboj, Dom kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj 1999; Katalog knjiga pribojskih autora i izdavača, Dom kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj 2005; U vrtu razgranatih staza, Etnomuzikologija, Zavičajni muzej Priboj, Priboj 1996; Dubrovnik i uskoci krajem XVI i početkom XVII veka u međunarodnim odnosima, Istorijska studija, Incognito, Priboj, 2011; Ogledi, Književni i likovni tekstovi, Centar za djelatnosti kulture, Bijelo Polje 2010; U potrazi za smislom /Ogledi Zapisi Sjećanja/, Grafičar, Užice, 2015; Druga obala, Grafokarton, Prijepolje, 2022.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
