Braća Faruk i Sulejman
U životu treba imati cilj i pratiti svoj cilj. Ne plaši se sporog hoda, već se plaši stajanja (Japanska)
Od kad se zna i pamti u dubičkoj ulici Puhalo uvijek su rađani i odrastali kršni mladi ljudi, koji su postajali i ostajali ponos ne samo svoje porodice, svoje ulice već i svoga grada. Kao po Božijem blagoslovu, odlikovali su ih posebni maniri, koje bi svaki roditelj poželio svome djetetu. Bili su dobrog porodičnog odgoja, uljudni, plemeniti, darežljivi, dobroćudni, pomirljivi, uslužni…Jedni od njih su braća Faruk i Sulejman, rođeni u porodici Tabaković. Svaki je čovjek stvoren sa jasno određenim ciljem i svrhom, što uvjerljivo potvrđuje i njihov životni put.
Tabakovići su bili preduzimljivi, radini, dobro stojeći. I u najtežim kriznim periodima, koji su nastajali ratom ili nastupali kao rezultat političkih ili ekonomskih promjena, opstajali su i brzo se uzdizali. Marljiv rad i duhovna snaga bili su njihov pokretački moto, koji ih je vodio i nosio.
Faruk bio uglađen, naočit i prefinjen, a Sulejman otvoren i srdačan…U izazovnim situacijama, u kojima se očekivala brza reakcija, stariji Faruk je ostajao tih i pomirljiv, a mlađi Sulejman temperamentan i buntovan…
Korijeni Tabakovića loze
Loza Tabakovića je duboko i široko rasprostranjena na bosanskoj zemlji. U Bosanskoj Dubici je samo jedan njen krak, koji je proširio Suljaga Tabaković. Prije Drugog svjetskog rata imali su velika imanja širom Bosne, od kojih je dosta sačuvano i nakon rata. Dvije kuće u dubičkoj ulici Puhalo, jednu veliku i prostranu, na sprat, sa 8 soba, povučenu od ceste u dvorište, koja je pripadala Farukovom i Sulejmanovom didu Sulejmanu Tabakoviću- Suljagi i njegovoj ženi Zinaidi Eisinger, drugu odmah do ceste u kojoj je živio sin Suljaginog brata – Abid Tabaković. Suljagin sin Enver je pored očeve kuće 1963.g. napravio zidanicu na sprat, u kojoj su rođeni i odrasli Faruk i Sulejman.
Suljagin sin Enver
Ever se veoma mlad uključio u omladinski pokret. Neposredno pred rat studirao je ekonomiju u Beogradu, a nakon bombardovanja Beograda prešao u Zagreb, i nastavio studij. Član Komunističke partije postao je 1936.g. Zbog svog političkog djelovanja je uhapšen i zatvoren u logor Stara Gradiška, u kojem je proveo 8 mjeseci zajedno sa Emerikom Blumom, tvorcem privrednog giganta “Energoinvest”, a potom prebačen u zloglasni zatvor Lepoglava, gdje je proveo nekoliko godina. Uz posredovanje Borisa Bakrača razmijenjen je za njemačke oficire i pušten na slobodu 1944.g. Odmah po izlasku iz zatvora uključio se u NOB-u i priključio partizanskoj jedinici u kojoj su bili Dubičani Rifet Lelić i Idriz Ćejvan (po oslobođenju direktor Beogradskog ratnog mjuzeja). Jedno vrijeme bio je ratni predsjednik Dubice. Govorio je 5 jezika. Krajem 60-ih godina prošlog vijeka bio je član Željevićeve komisije, koja je utvrđivala okolnosti zločina i broj jasenovačkih žrtava sahranjenih u masovnim grobnicama Donja Gradina. Na njega je dva puta pokušan atentat. Mnogi Dubičani mu duguju zahvalnost za pomoć koju im je pružio 1945.g. prilikom oslobođenja Dubice, a nekima spasio život. Nakon rata se oženio sa Zirafetom Hasić, iz Kladnja. U to vrijeme bio je činovnik u dubičkoj opštini i do penzionisanja radio na upravnim i finansijskim poslovima. Bio je principijelan i beskompromisan u odbrani pravnih i moralnih načela, bez dlake na jeziku. Nakon smrti nane Ice 1976.g. porušio je staru kuću i podigao zidanicu na sprat, u kojoj su rođeni i odrasli Faruk i Sulejman. Umro je 6.4.1996.g. u Bihaću, gdje je i sahranjen.
Enverova supruga Zirafeta bila je veoma poštovana i uživala poseban ugled u komšiluku, ali i gradu. Susreti s njom svima su pričinjavali zadovoljstvo, jer se od nje uvijek imalo nešto pametno čuti. Njena djeca bila su uzor drugoj djeci u školi i naselju. Oni koji ih znaju i pamte u Bosanskoj Dubici i danas o njima govore sa uvažavanjem i posebnim respektom.
U Tabakovića kući do ceste, koja i sada prkosi zubu vremena, živio je Abid Tabaković sa ženom Devlom. Imali su dvoje djece, sina Adema i kćerku Zumretu. U prizemlju kuće do rata je bila trgovina, a kada je prestala s radom ulaz je zatvoren i ostao je samo prag, za koji su znali svi Puhalčani i većina Dubičana, jer je na njemu redovno odsjedao beskućnik Zaim Mešin “Krpo”, prozvan po tome što je uz sebe uvijek nosio zavežljaj pohabane odjeće, u kojem i komade kruha koje mu je neko dao, a spavao je u podrumu Zilhe Spahića, nekoliko kuća dalje. Nije se znalo odakle potiče i ima li ikog u rodu.
Uz Abidovu kuću u novijoj prizemnici živio je Salih Tabaković sa suprugom Safijom, kćerkama Emsijom i Asimom i sinom Uzeirom. Iza kuće su imali veliki voćar sa više stabala jabuka, krušaka, šljiva, koji je Safija čuvala od djece kad počnu dozrijevati. Salih je bio visoki opštinski činovnik, u već poodmaklim godinama. Njegova starija kćerka Emsija je radila u opštini na poslovima socijale, a mlađa Asima bila je građevinski tehničar. 1963.g. su prodali kuću i odselili u Sarajevo, gdje je Uzeir završio medicinu i specijalizirao onkologiju. Salih i Suljaga su bili približno istih godina, pa su se dobro slagali.
Suljaga je bio oronulog zdravlja, malo poguren i pri hodu se uvijek oslanjao štapom. Ranjen tokom NOR-a prilikom naleta i mitraljirana iz aviona. Uz njegovu kuću bilo je prostrano dvorište, štala, široko dugačko i duboko betonsko korito u kom je štavljena koža, a na sred dvorišta veliki bijeli dud, koji su djeca rado tresla i jela.
U Puhalu se sav komšiluk pazio i poštivao. Živjeli su kao jedno i međusobno se obilazili i pomagali. U to doba niko nije imao previše.
Dubičani su Suljegu zvali Đanić, po pretku Đanagi, koji je digao bunu protiv Turaka. Pričalo se da su mu glavu odsjekli i poslali u Carigrad, a tijelo mu je ukopano u Puhalskom mezarju, odmah uz džamiju. U znaku odmazde Đanagina dva sina su odvedena u roblje u Travnik, odakle su pobjegli sa pašinom kćerkom i njenom robinjom, koje su se u njih zaljubile. Jedno vrijeme su se krili na Kozari, gdje su doveli kadiju, koji ih je tamo vjenčao sa pašinom kćerkom i robinjom. Paša je krenuo za njima u potjeru, a najljepši planinski proplanak na kom je u Kozari zanoćio, od tada se zove Pašini konaci. Taj događaj je opjevan u pjesmi koja se i danas često pjeva: “Telal viče od jutra do mraka, koj’ u koga noćas na konaku, nek ne ide rano sa konaka, utekla je pašina robinja i povela dva pašina sina (ustvari nije to bila robinja, već pašina kći, a dvojica Tabakovića su bili sinovi Đanage Đanića). Tim povodom Tabakovićima su dodijeljeni veliki zemljišni posjedi, od kojih su se neki protezali skoro do Doboja.
Suljagina kožara
Suljaga je bio trgovac. Trgovao je sa kožom, žirom, šljivama, drvetom…Po tome je bio daleko poznat. Vjeruje se da je prezime Tabaković nastalo od turske riječi “tabak”, na našem koža. Prodavao je na sajmovima Lajpciga, Voronježa…Tu je upoznao i svoju suprugu Icu- Zinaidu Eisinger, koja je trgovala sa istim robama. Bila je veoma pametna i obrazovana. Govorila čak 8 jezika. S njom se oženio 1914.g. U braku su stekli kćerku Mejru i sina Envera. Enver je rođen 1916.g. u Beču u kući posljednje mađarske kraljice Elze Muranj, gdje su tada živjeli. Njihova kćerka Mejra udala se za Cerić Hasana, poznatijeg pod nadimkom Letibeg, koji je od Suljage, kad je ovaj onemoćao, preuzeo Kožaru i unapredio biznis.
Nana Zinaida – Ica
Zinaida Eisinger- Ica, potiče iz židovske porodice Eisinger. Od oca Ivana i majke Rose Veber. Bili su veoma imućni. Njihova imanja su se prostirala od Ivanić Grada do Bosanske Gradiške…U Lonjskom polju su imali vodenice. Icina sestra Zora bila je udata za Grotea, koji je od 1936-1942 bio gradonačelnik Minhena. Tokom Drugog svjetskog rata porodice Veber, Vegner, Eisinger izgubile su 175 članova, oteto im je 126 kuća i 8 zgrada u Zagrebu.
Dubička Jajara
Iz obiteljske trgovačke firme Sulejmana Tabakovića – Suljage nastalo je društveno preduzeće za otkup i preradu poljoprivrednih proizvoda “Kozara COP”, u narodu poznato kao Jajara. Prvi direktor preduzeća bio je Abid Tabaković, a komercijalni njegov sin Enver Tabaković, Farukov i Sulejmanov otac. Preduzeće se bavilo otkupom, preradom i prodajem kože, jaja, šljiva, puževa, oraha, lješnika, peradi …Po završetku Drugog svjetskog rata, Jajara je pokrenula ekonomiju dubičke opštine sa mrtve tačke. Kada je za direktora postavljen Suljagin zet Cerić Hasan zvani Letibeg preduzeće je proširilo djelatnost i povećalo broj zaposlenih.Duži niz godina zapošljavalo je preko 300 a jedno vrijeme 1.000 radnika i bilo najveće preduzeće na dubičkom području. Otkupljivalo sve što je sakupilo i proizvelo dubičko selo i seljaci susjednih opština. Izvozilo je pretežno u Italiju. Bila je to firma u kojoj je na stotine dubičkih žena, koje su nakon rata ostale bez muževa, dobile prvo zaposlenje i zaradom hranile svoje porodice. Direktor Hasan je dobio nadimak Letibeg jer je bio uvijek u žurbi, prezaposlen, a u vrijeme kad drugi nisu ni znali za telefon, u isto vrijeme govorio je sa više telefona, na više jezika. A kada je njegov uspijeh zasmetao dubičkim vlastima, morao je spašavati glavu bijegom u Austriju, gdje je ostao do kraja života. Svoju Dubicu nije zaboravio, ali ni Dubičani njegovu i svoju Jajaru.
U poznim godinama života Cerić Hasan- Letibeg je na zemljištu Tabakovića, bašti i voćnjaku koji su se pružali duboko do naselja Leptihor, izgradio dvije kuće, u kojima nikad nije živio, a naslijedila ih je njegova kćerka Asima- Mima.
Životni put Faruka i Sulejmana, unuka Suljage i Ice Tabaković, sinova Envera i Zirafete, bio je dostojan narativa njihovih predaka, ali za mnoge iz njihove i kasnijih generacija izazov i potsticaj.
Porodično gnijezdo Faruka i Sulejmana Tabakovića:
Sa jednog od Tabakovića porodičnih jubileja
Sa Farukovog životnog puta
Sin Envera i Zirafete Prim. dr. Faruk Tabaković rođen je 3.11.1948.g. u Banja Luci. Gimnaziju je pohađao i završio u Dubici, a Medicinski fakultet i specijalizaciju za neuropshijatra stekao u Zagrebu. Jedno vrijeme je radio kao ljekar specijalista u Bihaću, a kada je to zakonski bilo omogućeno, opredijelio se da bude od koristi svom narodu, iz kojeg je ponikao. Otvorio je specijalističku ordinaciju u Bihaću, gdje je radio do početka i po završetku rata, koji se u BiH vodio od 1992 do 1995.g.
Po završetku obrazovanja Faruk je stupio u brak sa bišćankom Nadžisom, koja je završila pravo u Sarajevu. U braku su stekli dvoje djece, kćerke Iskru (1977) i Lejlu (1978), koje su školovane u Beču. Obe su udate. Lejla živi u Hamburgu, a Iskra u Sarajevu.
Tokom rata su živjeli u Austriji, gdje su proveli 4 godine. Farukova žena Nadžisa radila je kao pravnik u Ambasadi BiH u Austriji, a po povratku u BiH – Bihaću kao advokat. Poslije rata među prvima su se vratili u Bihać, gdje su izgradili kuću, a Farik nastavio liječničku praksu u vlastitoj ordinaciji, u kojoj je stekao i penziju.
Svjestan da se duša ne može steći, da se s njom rađa i umire, da duša i tijelo nikad ne mijenjaju, uvijek nose isto odijelo, od prvog dana, kad je otvorio vrata svoje” kuće zdravlja” Faruk se preko svojih pacijenata trudio da napravi korak više na ozdravljenju intelektualnih funkcija svojih pacijenata, ali i društva u cjelini. Želio nam reći da duša nadživljuje meso i da moramo kontrolirati svoj um ili će um kontrolirati nas. Njega već dugo nema, ali njegova terapija koju je on odredio još uvijek održava u dobru zdravlju i raspoloženju brojne njegove pacijente. Nažalost, nije stigao do kraja puta kojim je krenuo. Okrutna sudbina mu je stala na put.
Teška porodična tragedija
Kratko vrijeme po odlasku u penziju, Faruk je teško povrijeđen u saobraćajnoj nesreći. Dok se vozio biciklom 25.6.2015. u centru Bihaća, na pješačkom prelazu kod Univerzitetske biblioteke, udario ga je auto. Pao je nekoliko metara dalje i udario glavom o pločnik. Nakon udesa pao je u komu, pa je uz podršku brata Sulejmana prebačen u Zagreb, gdje je operiran. Probudio se iz kome, ustao, progovorio, kratko vrijeme došao sebi, ali pri tom doživio udar i ponovno pao u komu, u kojoj je ostao punih 6 godina. Bilo je to vrijeme nade i beznađa za sve njegove. Liječen je u više zdravstvenih ustanova, a godinu i pol u Krapinskim Toplicama. Duže vrijeme bio je smješten u svom stanu u Sarajevu, jer im je preporučeno da boravi s porodicom, kako bi dobio potsticaj za buđenje iz kome. Ali se to nije dogodilo. Za njega nije bilo pozitivne liječničke prognoze. Ni života ni smrti. Kako je bilo njegovoj supruzi, članovima porodice i bližnjim, samo oni znaju. Dani, mjeseci godine iščekivanja. O tome najrječitije govore riječi njegove supruge Nadžise: “Noćima ne spavam, tu je, a nemam ga.” Nesmotreni vozač uništio je život ne samo njegov, već cijele njegove porodice.
Faruk je preselio 28.4.2021.g. u 73-oj godini života, a ukopan dva dana kasnije u Puhalskom mezarju, podno njegova džamijskog minareta, koji će nad njim zauvijek bdjeti i majčinski ga natkrivati. Bio je duša i mehlem za duše.
Farukova pomoć obnovi Puhalske džamije
Puhalska džamija
Tokom agresije na BiH na dubičkom području srušene su i do temelja razorene sve dubičke džamije, među njima i Puhalska, udaljena samo stotinjak metara od Tabakovića kuća. Kada je sredstvima dubičke dijaspore vršena obnova Puhalske džamije, Faruk je o svom trošku obnovio minaret. Time je pokazao da nije zaboravio ramazanske dane i kandilje sa džamijskog minareta, kada je žurio ocu i majci vičući “Eno ih, upalili se!” Time je pokazao da ostaje uz svoj rodni grad i dijeli njegovu sudbinu. Džamija je ponovo otvorena 3.2.2007.g. Sudbina je htjela da Faruk nakon smrti bude ukopan pored minareta, koji ostaje kao djelo njegove humanosti i dobročinstva.
Životni put Sulejmana Tabakovića
Sulejman Tabaković je rođen 1952.g. u Bosanskoj Dubici, gdje je završio srednju školu. Pravni fakultet je završio u Zagrebu. Po odsluženju vojnog roka, 1979. stupio je u brak sa mostarkom Amirom Bečević, koju je upoznao tokom studija. U Mostaru je Sulejman radio prvo u Okružnom sudu, a po tom u preduzeću “Soko”. Pravosudni ispit je položio 1982.g. Amira je profesorica i sudski prevoditelj Ruskog jezika. U braku su stekli kćerku Hanu 1980, koja je rođena u Mostaru, i sina Tarika 1983.g. Njihova kćerka Hana je dipl. novinar, a sin Tarik je uposlenik osiguravajuće kuće HOK i oženjen sa Hanom Hadžiavdagić.
Nakon 4 godine provedene u Mostaru, Sulejman je 1984.g. sa porodicom preselio u Zagreb; 1987. je dobio posao u Izvršnom vijeću Socijalističke Republike Hrvatske. To mu je omogućilo da budu bliže roditeljima. U državnoj upravi Hrvatske bio je šef Pravne službe u Uredu za opće poslove Izvršnog vijeća sabora SRH, a po osamostalenju Hrvatske, od oktobra 1990-te, načelnik Odjela za investiciono i materijalno održavanje u Uredu za opće poslove i protokol RH. Od oktobra 1994. bio je načelnik Odjela za upravno-pravne, personalne i opće poslove, a od 2004. zaposlen u Središnjem uredu državne uprave – danas Ministarstvo uprave R Hrvatske za nacionalne manjine i zaštitu ljudskih prava. Zalagao se za prava nacionalnih manjina (albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske) i za primjenjive zakone po kojima se Bošnjaci i druge etničke skupine u Hrvatskoj neće osjećati kao nacionalne manjine, već kao ravnopravni građani. Dugogodišnjim radom stekao je radno iskustvo i specijalnost i postao pravni ekspert za poslove sukcesije, pretvorbe i privatizacije. Kao viši savjetnik u Ministarstvu uprave kandidirao se za Ustavnog suca, ali nije prošao.
Sulejman je autor knjige “Pravo(M) u glavu”, “Povratak Bosne Bosancima”, “Analiza Dejtona” i koautor knjiga “Bankarska mafija, Pravosudna mafija, Finansijska mafija”. Pokretač je mnogih inicijativa; osnivač Udruge malih dioničara “Kulin Ban“ i Udruge za nezakonito razvlašćene dioničare Hrvatske, internet portala “Opasne namjere“. Član je Uprave društva osvajača zlatnih medalja.
Kada je napadnuta Hrvatska Sulejman se odmah uključio u odbranu i stekao status Hrvatskog branitelja. Za ratne zasluge nagrađen je Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992.
Borac za temeljna ljudska prava
Sulejman Tabaković je pravnik internacionalnog ranga sa dugogodišnjim iskustvom, koji je sebi zauvijek obezbijedio mjesto u analima hrvatskog i međunarodnog prava. U svom radu zalagao se za primjenu Ustava, kao najvišeg pravnog akta R Hrvatske i provođenje zakona koje je donio Hrvatski sabor, kao najviše hrvatsko zakonodavno tijelo. Prepoznat je kao opredjeljeni borac za temeljna građanska prava. Štitio je ustavna i zakonska prava građana i u tom kontestu posebno se založio za: povrat nepravedno oduzetih stečenih prava, ostvarivanje prava za odštetu, ostvarivanje prava iz oblasti mirovinskog, zdravstvenog i socijalnog osiguranja, za prava učesnika Domovinskog rata, te prava manjina, prava žena…Posebnu pažnju dobilo je njegovo zalaganje za prava silovanih žena (Jadranka Cigelj i druge po tužbi protiv R. Karadžića iz 2011), koje sa velikim uspjehom zastupa pred Međunarodnim sudovima…
Deklarisani borac protiv pljačke i otimačine
Sulejman je pravnik, legalist, pripadnik manjine, beskompromisan borac za temeljna ljudska prava.
Svojim individualnim angažmanom i preko antikorupcijske fronte Hrvatske Sulejman se bori za poništenje procesa: pretvorbe, privatizacije, kuponske privatizacije, HT privatizacije; traži reviziju provedenih stečajeva za poljoprivredno i šumsko zemljište, vodovod; traži poništenje privatizacije banaka, poništenje odredbi Zakona o 90 lokalnih uprava, poništenje Zakona o valutnoj klauzuli, poništenje zakona o ovrhama, Zakona o najmu stanova; traži uspostavu vlasništva po pretvorbenom principu – prema rezultatima revizije; traži primjenu međunarodnih presuda sudova u Strasbourgu i Luksemburgu po osnovu prava vlasništva…Pri tome podsjeća na Thoreauovu teoriju iz 1849.g. koja upućuje na “građansku neposlušnost”, po kojoj je bolje raspustiti državu, nego je očuvati u nepravdi”. Jer građanin državi predaje svoju moć, a ne i savjest, koja se ne može prenijeti na izabranog predstavnika. Građanski neposluh (nenasilan) je dužnost svih, jer ima za cilj ispravljanje nepravdi. “Ovaj narod mora prestati držati robove i ratovati, pa makar zbog toga prestao i postojati kao narod.” Zato se moramo suprostaviti nasilniku. Ako mu se ne suprostavimo stradaćemo od njegova nasilja.
Društvena imovina je zakonom ukinuta, ali i dalje postoji u preduzećima u državnom vlasništvu. U nekima od njih društveni kapital zamjenjuje privatni i državni. Na djelu je otimanje i pljačka društvene imovine. Društvena imovina je svačija i ničija, svi je imaju a nitko je nije posjedovao. Oduzeta privatna imovina postajala je državna, a kasnije društvena (još u toku rata), a onda društvena pretvorena u državnu.
“Oni koji bi htjeli reformisati zatečeno stanje ustvari žele zacementirati pljačke i ratni zločin, žele zamznuti duboko nepravedno stanje. Zato svi koji govore o reformama – tvrdi Sulejman – rade za ratne profitere, jer žele legalizovati pljačku koja je provedena i u kojoj je otuđeno naše vlasništvo“.
Svjestan je Sulejman da je ovo Donkihotska borba, borba Davida i Golijata, ali on vjeruje u uspjeh i ne odustaje. Na svom portalu “Opasne namjere” razotkrio je i objelodanio ko je pokrao Hrvatsku i gdje su ukradene milijarde. Naravno, to se mnogima ne dopada.
Oni kojima je stao na žulj, pokušali su ga diskreditovati, predstaviti kao mrzitelja Hrvata i njegove istupe predstaviti kao govor mržnje. A vrhunac je bio kad su mu u Tuškanovoj ulici u Zagrebu zapalili osobni automobil, koji je uz jaku eksploziju na očigled prolaznika izgorio.
Sulejmanova podrška Bosni i Bosancima
Sulejman voli svoju Bosnu i istrajno se bori protiv nepravde. Aktivno pomaže pravnim, fizičkim osobama i vlastima BiH da ostvare svoja prava i vrate svoju imovinu koju im je uzurpirala država Hrvatska i nastoji je prisvojiti. A samo dio te imovine su: “Šipadova” luka u Šibeniku, luka Ploče, luka Rijeka, 27% udjela u JANAF-e, Energopetrolove benzinske pumpe, “Šipadovi” i “Agrokomercovi” hoteli i stovarišta, “Sunčani vrtovi” Orašac, hoteli firme “Soda -so” Lukavac, robne kuće “Agrokomerca”, Dječija bolnica u Cavtatu, Vila “Aurora” u Trstenom, te 285 odmarališta i drugih poslovnih i turistilčkih objekata…Vrijednost te imovine procjenjuje se na 10 milijardi evra. I dok je BiH po Zakonu o sukcesiji Hrvatskoj, Srbiji i drugima vratila 95% imovine, Ratifikacijskim sporazumom o sukcesiji Hrvatska je tu imovinu označila kao “imovinu bez vlasnika” i daje je u koncesiju na 30 godina.
Sulejman je koautor Anexa G Bečkog ugovora o sukcesiji, koji je ključni za regulisanje prava vlasništva stranih državljana u Hrvatskoj. Za sebe i pravne timove s kojima radi kaže da su “kišobran BiH”, jer BiH vole i osjećaju kao svoju. Više puta preko različitih medija Sulejman se obraćao javnosti sa objašnjenjima, sugestijama, prijedlozima i nudio svoju podršku za zakonito rješenje ovih pitanja.
Sa prvim danima agresije JNA na Hrvatsku, u ljeto 1991, s područja Hrvatske i Bosanske Dubice počele su u Sisak i Zagreb pristizati prve izbjeglice. Sulejman je bio među prvima koji im je pružio pomoć pri smještaju i zapošljavanju. Bio je osnivač, član uprave i jedan od prvih donatora Dubičkog zavičajnog kluba “Prognanik’, koji je odmah po osnivanju iznajmio prostorije u Gundulićevoj 21 i počeo prihvat i zbrinjavanje izbjeglih i prognanih. U periodu od 1991. do 1995. iz njegove Bosanske Dubice protjerano je oko 7.000 Bošnjaka i 700 Hrvata, od kojih se do danas na njihova ognjišta vratilo neznatan broj.
Sulejman vjeruje da je vrijednost argumenata samo u istini, ali nas podsjeća da istina ne dolazi sama, da se za nju treba boriti. O istini se ne šuti. On to najuvjerljivije demonstrira svojim primjerom.
Svjesni njegove energije, potencijala i patriotizma koje u sebi nosi, zabrinuti za sudbinu BiH predlažu organima vlasti da mu povjere neku od značajnijih političkih funkcija preko koje bi mogao nametnuti i razviti svoj pokretački model, predstavljen u projektu “Bosna Bosancima”.
Sjećanje na zajedničke dane
Njegovog brata Faruka više nema, ali draga sjećanja na zajednički provedene dane u Sulejmanu nikad ne blijede. Nerijetko, izmame i suzu. Nije trebao još da ode. Imao je toliko učiniti za svoje pacijente, svoju porodicu i sviju nas.
Nedijeljivi dio tih sjećanja su njihovi vršnjaci: braća Hašim i Mirza Jahić, Sulejman i Sead Čaušević, Rusmir Karat i Sulejman Nezirević, Adem i Zumreta Tabaković, Mensur – Menko i Vernesa Kišmić, Mevlida Čaušević – Merlinka, Sead i Seida Lelić…Sa svima njima zajedno su igrali, pjevali, dočekivali jutra i ispraćali večeri…Okupljali se u Karate klubu i Disko klubu, koji je Sulejman osnovao 60-tih godina.
More sinje, more plavo, ti si meni drago…
A kada su formirali svoje porodice i počeli stvarati potomstvo, njihov zajednički život upotpunilo je jedrenje na jedrilici- brodu na jedra visoka 11 m, koju su kupili. S njom su od 1981. do 2002.g. projedrili cijelu jadransku obalu, obišli sve jadranske otoke.
Na putu ozdravljenja i unapređenja društva
Unuci nane Ice i dida Suljage Tabakovića, sinovi Envera i Zirafete, svaki na svoj način i prema svojim sklonostima i mogućnostima napravili su velike korake u težnji da ozdrave i unaprijede društvo – stariji Faruk kao neuropsihijatar u nastojanju da ozdravi ljude, osnaži ih i ulije im vjeru u život, a mlađi Sulejman, nadmašio je pravne instance društva, pokrenuo i vodi pravne procese koji ovo društvo vode na pravi put i čini najviše što jedan rodoljub može učiniti za svoju Bosnu u kojoj se rodio i svoju Hrvatsku koja mu je omogućila da postane ono što je postao. Faruk je prerano umro i nije završio započeto djelo, a Sulejman i danas ne posustaje već vodi Donkihotsku borbu protiv zla i nepravde…Želimo vjerovati da će se uz njih i poslije njih, potstaknuti njihovim ambicijama, pokrenuti i mobilisati osvješćene snage društva, koji će nastaviti njihovim putem, za bolji i sretniji život sviju nas, za dobrobit čovječanstva.
I dok su mnogi drugi, koje su rat i sudbina gurnuli u tuđinu, nastojali prikriti svoje porijeklo i pokušavali ga prekriti nečim tuđim, oni su ga prkosno i ponosno isticali. To im njihova Bosanska Dubica i Bosna i Hercegovina ne bi smjeli nikad zaboraviti.
U jezgru puhalske mahale svo prošlo vrijeme je stalo, a drago sjećanje na Faruka i Sulejmana je zauvijek ostalo.
“Ako želite hodati brzo, hodajte sami, ako želite hodati daleko, hodajte skupa.”
Zijad Bećirević / Burlington
