Danas je 16. Decembar rođendan dubičke spisateljice, autorice Diliste Međedović, koja je bosansko- hercegovačko književno djelo obogatila sa “Biserima Bosanskodubičke sehare”, “Zlatnim dobom”, poezijom sa Unskih obala, a od nedavno romanom “Halima”, koja se već neko vrijeme sa oduševljenjem čita širom svijeta. Od nedavno je njen roman stigao i na moju adresu. Pročitao sam ga po drugi put u jednom danu, u jednom dahu, na pješčanim plažama Atlantika, dok sam bio u posjeti sinu i snahi u Palm Beachu, na Floridi.
Dilistina “Halima” je blizancijski spoj književnosti i slikarstva, kista i olovke, osmišljen, začet i sažet u njenom romanu kroz sliku Taiba Kovača, koja i danas krasi i dominira u nekoj umjetničkoj galeriji. Od tada Halimina kuća crvenog krova postaje Dilistino nadahnuće i izvor njenih emocija.
Njena proza se čita tako lako, slasno, treperivo, da naprosto prijanja uz dušu. Doživljavaš je kao monolog svoje duše. Osjetiš je kao paperje u jastuku dok utanjaš u san. Prepoznaješ kao pouku i putokaz za ova i buduća vremena…Dok si na jednoj stranici usmjeravaš svoju pažnju i interes na onu koja slijedi, jer sudbinu njenih likova doživljavaš kao kao svoje ili dio sebe.
Njena Halima je elegija o ljubavi u različitim vremenima, mira i rata, u kojima se dobija i gubi…O danima dok se rađaju, nadama i težnjama dok nas bude, ali i snovima dok se rađaju i gase…u nama i oko nas.
Glavni lik romana je kadijna kćerka, učiteljica Halima, rano ostala bez majke i odrasla uz oca…Značajan nadomjestak rano izgubljenoj majci bili su joj plemenita starica Umihana, a ponekad i komšinica Alema. A tu je njihov mačak Futa.
Halimina životna ispovijest je veoma bolna, ali i optimistična. Završila je učiteljsku školu i radila kao učiteljica. Sudbina je spojila sa Ishakom, koji potiče iz siromašne porodice, ali je uz očevu žrtvu otišao u Beč studirati medicinu. Čekala ga i dočekala. Kad je bračna sreća bila u usponu, plamen Drugog svjetskog rata zahvatio je Bosnu i odnio u nepoznato i muža i oca, upravo kad im je trebala reći da će proširiti porodicu. Njen otac je ubijen, a muž prognan u Njemačku. Godine su prolazile, a nada u povratak je bila sve manja. I dok gubi voljenog muža, Halima vraća novu krv u njihov život, rađa dva sina blizanca,…
Ljubav i mržnju, bol i patnju, imanje i neimaštinu, vjeru i izdaju, ratna stradanja i životne prekretnice spoznajemo kroz životne sudbine Haliminog supruga dr. Ishaka, njegovog radnog kolege dr. Viktora, Ishakove majke Ajše, glavne sestre Melike i medicinskih sestara Mire i Vere… Vrlo upečatljivo su predstavljeni i Ishakov otac i majka Ajša, njegov prijatelj i njihov vjenčani kum doktor Ivan, porijeklom iz Hrvatske, kao i njene vjerne prijateljice Melika i Džana. Svi oni nam postaju poznati i bliski, kao da su dio ovog vremena i naše svakodnevnice.
Dilista veoma uspješno i znalački razbija predrasude o vremenu. Vrlo spretno predstavlja one dobre i one zle, kako u dobrim tako i zlim vremenima. Ljudi i događaji nižu se kao lanac vremena, u kojem na kraju pobjeđuju dobro i vjera u život.
Posebno mjesto u romanu zauzimaju slikloviti opisi jeseni, zime i proljeća našeg Sarajeva u danima mira i u vremenu rata, sa Bašćaršijom, rijekom Miljackom, vrelom Bosne…
Njeni opisi ambijenta u kojem se odvija radnja toliko su uvjerljivi, detaljni, snažni i impresivni, da fasciniraju, jer u tančine opisuje svaki i najsitniji detalj okruženja, koji se doima kao slika iz koje je i nastao ovaj roman.
Nakon teških 10 godina zarobljeništva i progonstva provedenih u logorima Njemačke, Halimin Ishak se vraća svojoj ljubavi…ali je istrošen. Od njega ostala samo sjena uvaženog i poštovanog sarajevskog dr. Ishaka, ali za Halimu dovoljno da obnovi izgubljenu porodičnu sreću. Jedva je stigla da kaže svojoj djeci, koju njihov otac do tada nije vidio, “Djeco ovo je vaš otac”, a njega je zemlja već zauvijek uzela.
Ali život ne staje. Njihovi sinovi Riad i Ishak nastavljaju očevim stopama, nadrastaju vrijeme i događaje…Riad postaje arhitekta, a Ishak koji je po ocu dobio ime, doktor. Postaju majčin trijumf.
Dilista je dobro prepoznala i oslikala karaktere likova o kojima piše, jer je još kao mlada naučila da čovijek o sebi najviše kaže prvom rečenicom. Ukrasi njenog monologa su kratki ali jezgroviti dijalozi, koji se javljaju da obogate sadržaj, daju ton i upotpune sliku.
U svom romanu Dilista vrlo slikovito povezuje i spaja Bosnu sa Evropom koju oslikava austrijski grad Beč, ali i Amerikom u koju se i sada, kao u doba Ishakovog oca, odlazi u potrazi za životnom srećom, koju neko nađe a neko izgubi.
Njena Hamima se javlja iznad crvenog krova male bosanske kuće kao zvijezda Danica da nam bude putokaz i zvijezda vodilja kroz izazove vremena u kojem živimo i vremenima koja dolaze za generacije iza nas.
Sa poukom i porukom “Sa sobom i u sebi nosimo svoja djela, ali ne ona koja smo dobili, već ona koja smo dali” Dilista završava svoje djelo.
Hvala Dilisti za ovo vrijedno književno djelo, sa kojim je obogatila bh književnost, ali i dužna zahvalnost Mr. Gorici Bukvić, koja od prvog prati i podstiče Dilistin rad. Čovjek nije ono što misli, već ono što čini.
Neka ovo našoj Dilisti bude moj rođendanski poklon, sa željom za dobro zdravlje i svako dobro u dugu sretnu životu, sa svojim najmilijim. Sretno Dilista!
Burlington 16.12.2023. Zijad Bećirević
