Književnost

OCU

banner

Kiša pada već danima. Pitam se za kim ona tako dugo lije suze? Da li nekoga oplakuje? Žali li to nekoga pa su joj potrebni dani da se isplače? Govorim joj da ne plače.

Kad malo bolje razmislim, nisam ja baš za to. Iako sam postao imun na suze…to kažem a u stvari samo sam prestao da ih dijelim sa svim tim znancima,

Ja plačem. Svaki dio mene plače,ali to ne ispoljavam.

Čuvam ih samo za sebe. Potiskujem ih unutra, iako znam da je to najgore što mogu napraviti, ali, jednostavno ja ne znam nekog ko bi mogao razumjeti moju bol.

Da li postoje oni kod kojih, da nema kiše i vode, lice nikada ne bi bilo vlažno? Želim da upoznam takvu osobu. Da je pitam kako uspijeva sve to.

Dok kiša lije ova noć me navodi na neka razmišljanja koja se guraju kao najveći žurberi koji žele ući u autobus.

Teško je kad samog sebe nosiš na duši. Kazaljke ovog sata prave najveću buku izmedju ova četri zida.

Trebam tišinu, sada više nego ikada.

Čitav moj život je satkan od urlika koje samo ja čujem i koji samo mene bole. Bol koji sam preživio svih ovih godina ne mogu opisati.

Prošlo je dugo od dana kada smo ispustili niti koje su nas spajale i eto pokušavam da povežem sve, ali – ne ide.

Dok ovo pišem, nešto me strašno guši. Neki meni nepoznati osjećaj igra prljavu igru po mojoj duši.

Ko bi rekao da je toliko godina već prošlo,a ja kao da i dalje stojim na mjestu odakle je sve krenulo?

Pa zaista nisam uspio da nadvladam sebe.

Po ko zna koji put se vraćam na mjesto rušenja moje sreće. Da mi je znati kako li je onom, Oče, koji nas je razdvojio? Kako mu je dok se za počinak sprema? Ko je, uopšte, on?

Ne znam šta više da mislim! Da li bi ga prokleo kada bih ga vidio?

Ali neću pokleknuti. Neću popustiti ponovo pred prošlošću.

Čujem, Oče, poneko te pomene. Svi mi govore kako si bio dobar i vrijedan čovjek. I ja tada rastem. Ponosim se tobom. Tobom kojega nemam.

Možda i nije tako kako mi pričaju o tebi. I volio bih te pitati o svemu, Oče.

Da li me se sjećaš? Zaplačeš li nekada zbog mene?

Znam da si mislio da nećemo preživjeti, ali uspjeli smo i dalje se borimo.

Na tebe smo, Oče,

Hrabari kao ti.

Znaš Oče, ali osećam da ne mogu izdržati više. Znam nisi ti kriv.

Drugi su to željeli a mi smo samo bili djeca koja su se, nažalost, zadesila u pogrešnim rukama.

Našli smo se u rukama onih koji nisu željeli da smo skupa,

Ako se ikada ponovo sretnemo, pričaću ti zašto su cijeli život moji dani bili tužni, Oče.

Volio bih, Oče, da ti meleci prenesu vijesti o nama i da su tvoji sirotani danas na svojim nogama, u svojim kućama i sa svojim porodicama.

I znaj, mili Oče, nismo te i nikada te nećemo zasramiti. Hoćemo da se i mrtav ponosiš nama, kao što se mi živi ponosimo tobom, koji si odavno na onom, pravednijem svijetu.

Pjesnik i prozni pisac: FERID MURATOVIĆ

Related posts

XLVI PLAVSKI KNJIŽEVNI SUSRETI I XXI LIKOVNA KOLONIJA“PLAVSKO JEZERO“

Editor

Predstavljanje poetskog stvaralaštva Bošnjakinja Crne Gore: Ermina Bibić

BHD Info Desk Administrator

NAŠOJ DILISTI ZA ROĐENDAN UZ NJEN ROMAN

BHD Info Desk Administrator

Leave a Comment