Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Postoje životi koje nije moguće obuhvatiti običnim in moriamom. Postoje ljudi čiji trag ne blijedi, već postaje svjetlost onima koji dolaze. Takav je bio Rasim Ćelahmetović. Čovjek koji je snagom svoje riječji, skromnošću i snagom duha ušao u pamćenje Sandžaka i šireg južnoslovenskog kulturnog prostora. Bio je pjesnik, ali prije svega jedan od čuvara duše bošnjačkog naroda iz kojeg je potekao. Na pjesničkoj večeri Umjetnost od riječi, održanoj u martu 2023. godine u Podgorici, upoznao sam čovjeka u čijem glasu je drhtalo više od sedamdeset godina iskustva. U stihu koji je govorio disali su i Lim, i zambaci iz avlije. Govorio je o Sandžaku kao o srcu koje kuca i u dobru i u zlu prostoru bez granica, mjeri čovječnosti, susjedstva i zajedništva. A govorio je mirno, saburli, s onom merhametli snagom koju imaju samo istinski velikani.
Rasim je bio pjesnik koji je stvarao iz potrebe iz unutrašnjeg plama. Pisao je, kako je govorio, “ne preko tastature, već na papiru, đe bijelo nestaje, a ostaje kićena jazija u stih pretočena”.
Rodio se 15. avgusta 1945. godine u Priboju, u vremenu kada se grad dizao kao uzor za cijeli Sandžak. U kući su se svakodnevno slušali jezici narodne mudrosti, bajke, sedefli tamburice. Rasim je rastao uz knjigu i riječ. Sam priznaje: „Ne vjerujem da u gradskoj biblioteci postoji knjiga čije stranice nisam pomilovao“. Iz tog pomilovanja nastajale su pjesme. Prva zbirka — Preprane vatre (1974) — nije bila greška štamparije, već metafora za vatre koje ne peku, već opominju, dunjalučko-sandžačke vatre blaže od džehenemskih. Potom su slijedile: Zimzelene tuge, Kazivanja o crnim gujama, Pisma sinu Samiru, Nepomenice, Za vodom bi krenule obale, Alkatmeri u bašči sudbine. Svaka knjiga bila je krčena stazom boli, čekanja, simbolike i truda. Sam je govorio: „Ne pišem ishitreno“. Zimzelene tuge su stvarane punih šesnaest godina.
Njegov sin Samir, koji je zbog ratnih strahota morao napustiti dom, postao je simbol pjesničke tuge svih roditelja, svih Bošnjaka. I upravo u tom bolu Rasim nije pisao o ličnoj nesreći, već o kolektivnoj suzi, koja je jednako majčina kao i očinska. Govorio je: „Sve se slilo u jedan jecaj, u jednu molitvu: Da dobrota nadvlada zlo, da nas više ista vatra ne peče hiljadu i prvi put“.
Pisao je o svemu: o Limu, smrti, zmijama, Sandžaku, o jeziku, o životu koji boli, ali i o nadi. Pisao je pjesme naslovljene kao “Đerđef”, “Fildžan”, “Sehara”, “Duhanska kutija”, jer je znao da u tim riječima žive generacije i sjećanja. I kao što je svojevremeno zapisao počivši Hadžem Hajdarević: „Pjesnici su vrtlari svome maternjem jeziku“. Rasim je bio vrtlarski derviš jezika bosanskog. Njegove riječi su bile „srčka jezika“, otpjevane u himnu identiteta.
O Sandžaku je govorio kao o „dobrovoljnom pristanku da na jednom prostoru traje ista sudbina različitih ljudi“. O Bošnjacima je rekao: „Imaju tri srca. Nijedno ne miruje“. I u njegovoj pjesmi, jedno je srce kucalo za vjeru, drugo za porodicu, a treće za narod za sve nas koji smo ga slušali, čitali, voljeli.
Čitajući ga, imao sam osjećaj da ne čitam knjigu, već slušam starijeg brata ili oca, kako mi kroz priču ostavlja pouku. Njegove guje nisu otrovnice iz prirode, već iz naravi. Njegova vatra nije plamen, već opomena. Njegova nepomenica nije prazna riječ, već ono što ne smiješ spomenuti, ali moraš nositi. Nema kod njega tuge bez dostojanstva. Nema stihova bez odgovornosti. Nema sjećanja bez smisla.
I zato njegove pjesničke tuge nisu tamne one su, paradoksalno, svijetle. Svijetle ne kao plamen koji gori, već kao kandilo nad nadom, kao svjetlost koja ostaje u očima i kad se zatvore kapci. Jer donose ono najrjeđe mirenje sa sobom, sa svojim korijenom, sa vremenom koje boli, ali i nas i uči. Te tuge nas ne sapliću one nas oslobađaju. Možda zato što su rođene iz istine. Možda zato što ih je oblikovao čovjek koji nije želio da mu se ime pamti, već da njegova riječ nađe put do srca onih koji znaju šta znači ćutati sa tugom. Čitav je svoj život Rasim Ćelahmetović tragao za riječju koja nije samo znak, već trag i našao ju je u jeziku (bošnjačkog) naroda kojem je pripadao dušom i životom.
Rasim Ćelahmetović nije pisao da bi bio čitan. On je pisao da bi ostalo. Pisao je kao čovjek koji vjeruje da riječi mogu nadživjeti nedaće, progone, ćutnje i mijene. Njegove tuge više nisu samo njegove. One su naslijeđe. One su naše. One su dio one kolektivne duše koja se ne vidi, ali zbog koje opstajemo. A možda je to i ono najdublje što književnost može da bude svjedočanstvo o čovjeku, narodu, vremenu koje ostaje i nakon nas.
Odlazak Rasima Ćelahmetovića ostavlja prazninu. Ali to nije nijema praznina to je prostor mira koji traži promišljanje, prostor u kojem se njegove riječi ne čitaju, nego osluškuju. Jer on je bio pjesnik koji je popt drevnih derviša težio ka smiraju. Čovjek koji je znao da kalem ne treba podizati u svakom času, već samo onda kad duša sazri za stih. Koračao je kroz svijet skromno, ali njegov duh se uzdizao visoko. Pisao je dostojanstveno, govorio bez gorčine, a nosio je u sebi snagu naroda koji zna i da pati i da prašta.
I zato ne pamtimo Rasima Ćelahmetovića samo po knjigama. Pamtimo ga po osjećanju koje ostaje kad zatvorimo knjigu, a riječi mu i dalje u nama odzvanjaju. Pamtimo ga po mudrosti što nas vraća jeziku, domu, avliji, babovim pričama, majčinim šamijama, Limu koji svijetli u pjesmi kao da je rijeka iznutra.
Ovo sjećanje na njega ne pišem kao in memoriam, jer se od takvih ljudi ne oprašta. Njima se vraćamo. Kad poželimo smiraj. Kad nas zapeče savjest. Kad se zapitamo šta znači biti pjesnik. Tada otvorimo njegov stih, kao što se otvara sehara predaka, i sjećamo se. Rasim Ćelahmetović je ostao. Ne među sjenkama, nego među riječima. A riječ je, kad je iskrena, jača od zaborava.
Putuj, veliki Rasime, putuj poput Lima koji ti je bio svijetla tačka na karti smisla, rijeka uspomena, ogledalo tuge i nade. Putuj mirno onim stazama koje si godinama sanjao dok si motrio šapat rijeke ispod prozora svoga djetinjstva. Putuj kroz maglu jutarnju, kroz svjetlosne niti ezana i sabaha, đe te čekaju tvoji stihovi, tvoji nijemi junaci i tvoje nepomenice koje si pretvorio u svetinju jezika. Putuj zemljama „malih ljudi“, kako si ih zvao skromnih, pritisnutih brigama, ali uzvišenih u dostojanstvu i poeziji. Putuj među onima koji nisu imali ništa osim obraza, osmijeha i riječi. Tamo đe se još pije voda iz česme, đe još miriše djetinjstvo iz avlijskih đulistana. Tamo đe se šapat prenosi sa generacije na generaciju, a pjesma ne pjeva već živi.
Putuj svijetom đe ne postoje granice osim onih srcem iscrtanih. Đe se stih ne piše, već daruje. Đe će te dočekati svi oni koje si oplakao i opjevao i oni kojima si podario dostojanstvo kroz stih. Putuj prema svjetlu, Rasime, jer tvoje pjesme su to svjetlo bile ovđe i sada, kao amanet, ostaju nama. Tvoje riječi i tvoje šutnje postaće naš kompas, a tvoje pjesničke tuge naš zavjet. Nećemo ih nositi kao teret, već kao dar. Jer ti si nas učio da i bol može biti čista, ako je iskreno zapisana. Da i šapat može biti krik, ako ga razumiju pravi ljudi.
I zato, putuj, veliki Rasime, vječni pjesniče Lima, Sandžaka i bošnjačke duše.
BIOGRAFIJA
Književni rad Rasima Ćelahmetovića traje od 1966. godine, kada su objavljeni njegovi prvi stihovi i kada je nagrađen prvim književnim priznanjima. Tokom svog višedecenijskog stvaralaštva, objavio je brojne zbirke poezije i proze:
Preprane vatre (1974),
Zimzelene tuge (1992),
Kazivanja o crnim gujama (1993, drugo izdanje 2000, Bugarska),
Pisma sinu Samiru (1998; drugo izdanje 2000, Sarajevo),
Nepomenice (priče, 1996),
Za vodom bi krenule obale (izabrane pjesme, 2004),
Alkatmeri u bašči sudbine (izbor iz stvaralaštva, 2007).
Poseban značaj ima njegova antologičarska djelatnost. Priredio je antologiju Otisci začaranih ogledala poezije Bošnjaka u Srbiji, koja je ušla u sastav reprezentativne Antologije „Trajnik“, predstavljene kao izdavački poduhvat Srbije na Beogradskom sajmu knjiga 2009. godine. Autor je i antologije Pjesnikinje Priboja, u kojoj je afirmisao stvaralaštvo više od 60 poetesa iz svog rodnog grada. Rasim Ćelahmetović bio je jedan od osnivača Kluba pisaca u Priboju i utemeljivač renomirane manifestacije Limske večeri poezije. Njegove pjesme prevođene su na turski, poljski, bugarski, makedonski i albanski jezik. Uvršten je u brojne antologije, zajedničke zbirke i zbornike, a njegovi stihovi našli su mjesto i u čitanci Bosanski jezik i književnost za srednje škole.
Kao pjesnik, esejista i kritičar, Ćelahmetović je bio duboko posvećen jeziku, identitetu i kulturnom pamćenju. Bio je član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja pisaca Sandžaka. Dobitnik je niza značajnih književnih i društvenih priznanja, među kojima se izdvajaju nagrade „Blažo Šćepanović“ (dvostruki laureat), nagrada Limske večeri poezije, „Vukovi lastari“, „Susreti drugarstva“, nagrada lista „Vijesti“, te najveće kulturno priznanje Sandžaka – Dukat Isa-bega Ishakovića. Odlikovan je i „Zlatnom značkom“ Kulturno-prosvjetne zajednice Srbije, kao i priznanjima Opštine Priboj za doprinos razvoju kulture.
Rasim Ćelahmetović preminuo je 24. juna 2025. godine u Priboju. Ostavio je za sobom snažan trag u bošnjačkoj i južnoslovenskoj književnosti. Njegove pjesme, kao rijeka Lim koju je volio i opjevao, nastavljaju da teku tiho dostojanstveno i trajno, zato će njegovo stvaralaštvo trajati koliko i rijeka Lim.
