Nakon dvodecenijske životne vratolomije, Teufik Velagić, među prijateljima zvani Tofa, se skrasio u svom stanu na adresi bečkog 10. Okruga-Bezirk Favoriten. Od tada na njegovoj vizit-karti samo piše:Friend of the republic of Bosnia and Herzegovina.
Imao je tad punih tridesetsedam godina života u kojima nekoliko mjeseci boravka u bečkom prihvatnom centru Lang u.Menhofer, status jugoslavenskog političkog azilanta, dvije mobilizacijske godine u partizanima, dvadesetak godina članstva i osnivačkog djelovanja u organizaciji “Mladi muslimani”, nepunih deset godina robije u zatvorima Stoca, Sarajeva, Zenice i živo sjećanje na blagajsku Velagićevinu u kojoj je rođen od oca Mehmed-bega Velagića i majke Hajrije djevojačkog prezimena Muradbegović te sjećanje na gimnaziju u Mostaru, ašik u Sarajevu i studentske godine u Zagrebu.
U svom bečkom Bezirku je zatekao austrijske znamenitosti dvorac Belvedere, kasarnu Arsenal, Muzej vojne historije i glavnu Željezničku stanicu na koju, otkako je 1962. godine kao ilegalac stigao u Beč, nije odlazio dok nije počeo rat u njegovoj domovini Bosni i Herecegovini.
Od te 1992. godine, nakon što je sa članovima novoosnovanog austrijskog Društva Muslimanska Socijalna Služba organizirao grupu za promoviranje BiH-e u svijetu, doček i prihvat bh. izbjeglica, i sam je bar jedanput mjesečno tamo odlazio.
Dok bi stajao u parku ispred stanične zgrade i suznih očiju gledao stradalnički zbjeg u nepoznato protjeranih mu sunarodnika, svaki put bi ponovo proživljavao svoju ličnu životnu golgotu.
I tog kišovitog 7. oktobra 1994. godine, Teufik je prije prvih jutarnjih vozova došao na svoju staničnu čeku. Dok se niz kišobran slivala jesenja kiša, njeni mlazevi su ga živo podsjećali na jutro tačno prije tridesetdvije godine u kojemu je, došavši iz pravca Zagreba i Maribora, preko Šentilja, emigrirao u Austriju. Dok se, kao mezarja dah, iz parkovske trave dizala para, prisjetio se kako je tad, ilegalno protrčavajući pored jugoslavenskog graničnog kamena, ugledao ježa koji je svojom pokislom pojavom simbolizirao i njegov dotadašnji život, lični izbor kako ga živjeti.
Skrušeno je gledao u njihovu izbjegličku obuću i prisjećao se svojih zatvoreničkih cipela tokom robijanja u zeničkoj kaznioni.
Kada je te, 1949. godine, po sudskoj presudi osuđen na petnaest godina strogog zatvora i prisilnog rada, iz sarajevskog je Centralnog zatvora pod milicionerskom pratnjom prebačen u Zenicu, gdje je zadužio zatvoreničku uniformu i cipele za dva broja veće. Bio je sretan jer nije bio među četiri saborca i prijatelja Hasana Bibera, Nusreta Fazlibegovića, Halida Kajtaza i Omera Stupca koji su tad bili osuđeni na smrtnu kaznu i pogubljeni kao istaknuti članovi i osnivači organizacije “Mladi Muslimani”.
Azilantski osamljen u ovom velikom gradu na čijem trgu Graben ima Stub kuge i na tom spomeniku, okrenut prema istoku, stari bosanski grb predstavljen desnicom u obliku slova V i sa isukanim mačem, ovog se jutra po ko zna koji put prisjetio kako je sa drugim zatvorenicima, presuđenim informbirovcima, hodžama, fratrima, popovima i drugim državnim neprijateljima godinama trpio torturu Kaznenog odjeljenja u, po zlu, čuvenoj Staklari zeničkog zatvora.
Bio je mjesec Ramazan u ljeto 1954. godine kada je Teufik u petoj godini svoje robije, strašno rizikujući, odlučio, u formi zatvoreničkog dnevnika, napisati Pismo-svojevrstan manifest.
U računskoj svesci A5 formata koju je kupio u zatvorskoj kantini, pišući tintanom olovkom usko zbijene redove na pedeset i dvije strane, u jednom dahu je, poput umjetnika koji stvara svoje kapitalno djelo, ispisao sve o progonima, načinu hapšenja kada su ga kao studenta, nakon džume-namaza, u zagrebačkom stanu uhapsili oficiri UDBE, o sudskoj istrazi i robijanju, o svom sazrijevanju u zatvoru kada je učeći od drugih osuđenika političkih krivaca-profesora, inžinjera i oficira, osvrnuo se na rad “Mladih muslimana”, kritički osvjetljavajući djelovanje Organizacije, dotakao se i budućnosti Muslimana u komunističkoj BiH i Jugoslaviji.
Pismo je bilo namjenjeno onim članovima koji su ostali da rade i djeluju izvan zatvorskih zidina.
Ugledavši mladu i lijepu, ratnim strahotama utučenu Bosanku koja je među brojnim izbjeglicama tog oktobarskog jutra stigla na Glavni bečki kolodvor, zadrhta Teufik od pričine iz vremena njegovog sarajevskog, zagrebačkog i zeničkog života:
U vratničkom naselju, dok je živio kod tetka u Dizdarevoj ulici, ostavila ga je djevojka koju je, po njenim riječima, volio manje od Organizacije, a u zagrebačkom studentskom stanu, udbaši su ga nasilu odvojili od lijepe i pametne studentice Nidžare T. koja mu je tog dana, po prethodnom zavjereničkom dogovoru, donijela suhih šljiva.
A do djevojke, pravoslavke Zore, koja je sa mlađom braćom i majkom udovicom živjela u staroj kući na zeničkoj obali rijeke Bosne gdje su osuđenici po kazni vadili pijesak, došao je u koloni i sa nešto spuštenijim pantalonama. Nogavice su mu prekrivale zatvorske cipele u čijim đonovima je bilo skriveno Pismo-njegov zatvorski dnevnik.
Tokom prisilnog rada, zajedno bi sa ukućanima koristili njihov vanjski nužnik. U njemu je udovičina kći kojoj se Teufik sviđao, od njega preuzela pismo i sutradan ga predala mladiću-rođaku osuđenog člana Organizacije koji ga je potom u tajnosti odnio Teufikovom ocu u Blagaj.
Iste, 1958. godine, kada je Teufik pušten na uvjetnu slobodu, udala se lijepa udovičina kći za nekog milicionera koji je stražario na obližnjoj zatvorskoj Ekonomiji. Pismo je “išlo od ruke do ruke” da bi, nakon trideset godina, njegov original sa prvim bh. izbjeglicama stigao do Teufika u Beč gdje ga je on mikrofilmovao i pohranio u arhivski sef.
U ono vrijeme kada je Pismo stiglo do Teufikovog oca, majka je već bila preselila na Ahiret. Godinama poslije i po najvećem zvizdanu kada u Hercegovini ništa ne pravi hlad, odlazio bi otac Mehmed do Velikog blagajskog harema, čučnuo uz mezar i svojoj Hajriji šapatom čitao sinovljevo Pismo.
I svaki put bi otac zaplakao kada bi naišao na rečenice: ”Polutama u razgovaraonici stolačkog zatvora. Česta žica među nama. Maaama se čudno ponašala. Pogled joj izgubljen i nenormalno se smješka. Viče mi “Kazao Mišo: otud žica, otud žica nesretnica!”. Vidjela me je kao u mišolovci. Bespomoćno se okretala tražeći pomoć od prisutnih milicionera koji su na prizor gledali hladno. Onda će ti ona meni:”Gledaj sine u mjesec, pa ćemo preko njega razgovarati!””.
Nedugo nakon što je Teufik emigrirao u Austriju, umro mu je i otac Mehmed radi kojeg on još uvijek dolazi na bečku željezničku stanicu.
A on-otac, dok je još bio u kuvetu, pored ženinog je u haremu pripremio po mezar za sebe i njihovog sina jedinca. Tako njih dva muškarca i dalje čekaju jedan drugog.
U 88. godini , 2013. na Ahiret je preselio i Teufik Velagić Tofa. Ukopan je u haremu sarajevske Alipašine džamije.
Sa majkom i ocem koji ga čekaju u blagajskom haremu povrh njihove Velagićevine, “razgovara preko Mjeseca”.
p.s. Ovo Sjećanje prvi put javno objavljujem nakon što sam autorski dokumentarni film “Teufik Velagić:prijatelj Bosne i Hercegovine” za TV BiH-e snimao u Beču i Sarajevu 1994/5 godinu. Ekipa filma: Edin Lonić, Muhamed Haćimić, Svjetlana Arnautović, Almin Karamehmedović, Igor Mocnaj…
BHDINFODESK
