KUDA IDE BIH DIJASPORA (11)- Nihad Filipović: Dijaspora je prepuštena sama sebi!

Hajdemo to kazati direktno: najveći dio Bosanaca silom iseljenih za rata u Bosni 1990-ih, ostaje vani, u raseljenju, van matične domovine. Naravno, takve prognoze su bile moguće i par godina iza rata, kada se vidjelo da masovnijeg povratka nema i kako stvari stoje, i onda i danas, neće ga ni biti. I doista, nešto građana se vratilo, mahom stariji, dobar dio ih je obnovio kuće i nanovo riješavao i riješio stanbeno pitanje, ali i oni spadaju u većinu što ostaje živjeti vani, a u Bosnu dolaze za godišnjih odmora. Razlozi su mnogostruki, a jedan je svakako i onaj psihološki – nemogućnost  prihvatanja stanja u Bosni stvorenog nasiljem pretočenim u činjenicu života; tako recimo znam mnoge Banjalučane koji žive sa svojim gradom u srcu, ali se ne vraćaju. A tako je i sa Prijedorčanima, Dubičanima… itd.

Konačno, mogli smo izvlačiti takav zaključak i iz iskustva našeg naroda iseljavanog u Tursku tokom 19 i u prvoj polovini 20 stoljeća: sve to tada iseljeno i danas, preko potomaka živi, u Turskoj, integrirano je u tursko društvo, osjeća Tursku svojom domovinom, a u srcima i duboko u duši nose ljubav za stari kraj, pa pamte jezik, običaje, kulturu, nastoje ih sačuvati i prenijeti djeci.

Turski primjer je indikativan kao slika stanja koje očekuje, u kojem zapravo bh. dijaspora u ostatku svijeta već jeste: taj nam primjer kazuje da će većina u ratu 1990-ih novoraseljene Bosne, trajno ostati živjeti vani, u srcu noseći Bosnu, sanjajući je i živeći je na društvenim mrežama i za kratkih posjeta u vrijeme predaha u egzistencijalnoj životnoj trci koju trče u svojim adoptiranim domovinama. I to je tako.

Klonimo se sada te nategnute dileme šta su zajednice Bosanaca što žive (i ostaju trajno živjeti) u raseljenju: dijaspora u klasičnom smilu riječi, dakle zajednica naroda koji živi van matične zemlje, ali po sopstvenom adetu, faktički izvan okruženja kojega međutim jesu dio (nije, jer takvih i nema danas nigdje u svijetu), ekonomska emigracija, narod u raseljenju ili šta već. Kako ih god nominirali, činjenica je da najveći dio njih silom raseljen. I činjenica je da je dobar dio njih, iako van matične domovine – zemlje na kojoj su rođeni, države koju osjećaju (i koja jeste ili bi i dalje trebala bit i njihova), i dalje, osim emotivnih veza, nerijetko imaju i direktan ekonomski interes: kuća, zemlja, ulaganje u neki posao… Zapravo Bosna je svjetski prvak u raseljenju sopstvenih ljudi (pogledati ilustraciju u prilogu ovog teksta).

Osim ratova i društvenih okolnosti koje raseljavaju ljude, valja znati da dio bosanskih pravoslavnih, tj. Srba, već da tako kažem po kulturološkom defaultu (predesiniranost, predodređenost, programiranost), tendira ka Republici Srbiji, a dio katolika, tj. Hrvata ka Republici Hrvatskoj, koje i jedni i drugi doživljavaju njihovim. Iseljavanje bosanskih muslimana, na kojima je, historijskim tokovima i hirovima, ostalo svjetlo bošnjaštva, za Tursku, međutim je, može se kazati isključiivo uzrokovano ratovima i teškim državno-administrativnim nasiljem nad tim narodom. Takav je bio i val raseljavanja Bošnjaka (istina Bog i Srba i Hrvata) tokom 1990-ih i ratova u R. Hrvatskoj i RBiH.

Ako već jeste tako, onda je pitanje šta i kako dalje, logično, želimo li slijediti naše najdublje identitetske impulse i stvarati pretpostavke za, da tako kažem, exteritorijalno očuvanje bosanske duhovnost u našim glavama i ljubavi za stari kraj našim srcima.

I šta bih se onda tu, na tu temu, imalo onda kazati danas, nakon 26 godina od izbijanja posljednjeg rata u BiH 1992., 23 godine od kraja tog rata 1995., i svih tih godina življenja vani, u raseljenju koje-kuda po svijetu?

Dakle, na temu Država i dijaspora, malenkost ovoga autora, za njegove aktivnosti u radu Svjetskog Saveza Dijaspore BiH, u godinama 2001. do tamo negdje 2007., osvrtala se u pet-šest opširnih tekstova publiciranih u Haberu, listu BHUK Network-a; (uzgred rečeno Haber je bio i jeste značajan projekt bosanske zajednice u UK; jer ako smo informativno uvezani, onda je to i znak našeg  interesa i pretpostavka daljnjeg održanja specifike zajednice. Naravno, u novim uvjetima elektronske medijske konkurencije, potrebno je prebacivati se na internet prezentaciju. Ovo otvara brojna organizaciona pitanja i prije svega pitanje financiranja, ali u toj ideji, vidim korisan manevar na održanju specifike zajednice i u vremenu pred nama).

Nego, prelistavajući te moje ranije ispisane tekstove na ovu temu – evo naslova: Poželjno i moguće, Anatomija razvoja bosanske dijaspore i njene prve pobjede, Država i dijaspora: Ringe, ringe raja, Trepetaljka trepetala, Zbilja, kuda ide dijaspora BiH; helem, izčitavajući te ranije ispisane tekstove, kao i tekstove mojih prijatelja na ovu temu – Namika Alimajstorovića, Faruka Tičića, Hajrudina Omerovića, Milorada Muratovića, Mirze Čardaklije, Zijada Bećirevića…, neka oproste koje nepomenuh, vidim kao konstantu, adresiranje brojnih inicijativa djaspore na matičnu domovinu. To je i logično, jer kao i u svakom odnosu, dva su pola, u našem slučaju jedan  je država BiH, a drugi je Bosna u raseljenju.

Između su naši životi, između su djeca i mladi, stari i najstariji, između su naše emocije, naši strahovi, naši interesi, predrasude, dobra i loša iskustva, između su ideje, mnoštvo ideja, neke ostvarene, a  mnoge nerealizirane… itd.

I sada kada pogledamo brojne ideje i inicijative dijaspore, koje su kao takve ušle u osnivačku deklaraciju Svjetskog Saveza Disjaspore Bosne i Hercegovine (SDBiH) i ono što je ostvareno i u život provedeno (da ne ponavljam – pogledati o tome odličan osvrt Namika Alimajstorovića objavljen na ovome portalu pod naslovom: Zašto bh. vlasti ne rješavaju zahtjeve dijaspore); dakle, kada se pogledaju postavljeni ciljevi i rezultati nastojanja da se isti provedu u životnoj praksi, onda se dolazi na konstataciju da je dijaspora bila i ostala, svih ovih godina, prepuštena sebi, a sve što je postigla unutra, u zajednicama, od uvezivanja na lokalnim i nacionalnim nivoima, preko bosanskih dopunskih škola, obezbjeđenja sredstava za financiranje aktivnosti, pa do uvezivanja na svjetskom nivou, preko SSDBiH (a postoje još neke „krovne organizacije“ sa sličnom pretenzijom), sve to dijaspora je postigla zahvaljujući samoj sebi. I nema u takvoj konstataciji nikakve malicioznosti, nikakve zlobe, loših namjera, nikakvog jala, šupljeg kritizerstva itd. Jednostavno to je činjenica: od države BiH pomoć dijaspori je bila na jeziku, verbalna i organizacionom smislu pripomoganje u organiziranju Kongresa SSDBiH (moguće još kojeg skupa). I to je to.

Dakle, od države je malo dolazilo, a i ono što jeste formalno je, više protokolarno i u zgodnoj propagandnoj funkciji, gdje onda ide slikanje, naslovne stranice štampe, tv prilozi i čiča miča gotova priča.

Državna briga o dijaspori je pri Ministarstvu za ljudska prava; ako se to tako još uvijek zove? Šta oni sve rade nije mi poznato, ali ponavljam, ako se sravne ciljevi postavljeni u Osnivačkim i radnim aktima SSDBiH i ostvarno, onda se baš i ne vidi da su šta poradili na oživotvorenju ideja i inicijativa koje su zaprimali sa strane SSDBiH.

Jedini stvarni doprinosi i odrađeni posao u interesu dijaspore država je dala kroz svojevremeni podnesak predsjednika bakira Izetbegovića Ustavnom sudu BiH da se stornira zakonska odredba (Zakona o državljanstvu; nametnuo ga Visoki predstavnik Pady Ashdown na inicijativu SSDBiH) o desetogodišnjem periodu u kojemu se imaju zaključiti buileteralni ugovori između BiH i država u kojima je zastupljeno bh. iseljeništvo.

Bez obzira na situaciju kakva jeste u Bosni, neodoljivom je osjećanje da je država i mogla i morala više poraditi na uvezivanju dijaspore sa matičnom domovinom. Samo da su se potrudili odraditi:

• dijasporu kao posebnu izbornu jedinicu (kada su već podijelili unutra, u čemu je problem, sem u nekompetenciji i strahu od ovih izvana, da se doda i posebna izborna jedinica za dijasporu i otvori Parlament za zastupnike dijaspore. Tako neke države već rade – Italija npr.),
• ili da su usvojili politiku uključivanja kandidata iz dijaspore za rad u diplomatskim predstavništvima kao što rade neke države, pa i u našem susjedstvu (Hrvatska npr.),
• ili da je odrađena inicijativa da se iz transakcija novca koji dijaspora šalje preko banaka u Bosnu izdvaja marka-dvije za različite projekte dijaspore,

samo to da je odrađeno, a moglo je, bar nešto od toga je moglo, nije da nije, bilo bi dobro i onako kako bi trebalo biti. Ali nije.

 

I onda zbilja: Šta i kako dalje?

 

Islamska zajednica je sa svoje strane, vjerujem dala svoj doprinos uvezivanju po vjerskoj liniji, i to tako treba da ostane i dalje za onaj dio raseljenih koji vjersko očitanje nalaze ključnim u njihovoj identitetskom osjećanju.

Ne mislim uopće da su bosanski islamski centri u raseljenju nekakva brana integracij u domicilna društva (mada vidim i takvim razmišljanja ima). Ne mislim ni da aktivno treba raditi protiv integracije. Integracijski proces je prosto činjenica života, i on podrazumijeva uklapanje u domicilna društva, a vjera i vjersko očitanje je domen duha. S tim što je svakako istina i da se tom linijom može i treba njegovati održanje duhovne veze sa starim krajem.

Ostaje pitanje šta sa onim drugim, onim koji ne polažu toliko i nemaju tu potrebu za vjerskim deklariranjem?

Do sada smo imali, i imamo još uvijek, brojne klubove i udruženja koji su okupljali Bosance raseljene po svijetu. Takva udruženja su samofinancirana, odnosno sredstva za njihov rad su namicana apelacijama na različite izvore u useljeničkim državama. Međutim, šta ako presahnu izvori financiranja? Šta ako se promijeni društvena klima i prestane dotok novca namijenjen za financiranje specifičnih potreba useljeničkih zajednica?

Tu drugog odgovora ne vidim do oslanjanje na sopstvene snage, dakle doslovno – samofinanciranje, odnosno nalaženja neke ekonomske osnovice održanja takvih udruženja. Ukoliko uopće bude potrebe za istim. Jer, ovi mladi što dolaze iza prve generacije, oni svakako, po roditeljskoj liniji zadržavaju duhovnu vezu sa Bosnom, ali se i uklapaju o socijalni milje u kome su nastanjeni, postaju dio tog društva, inkliniraju ka tradicijskoj više nego ka manifestacionoj religioznosti, jer je takva slika stanja društava u kojima žive (većinom su to sekularna društva Zapadne Euriope plus Kanada, USA i Australija).

Moja je pretpostavka, a neke tragove takvih tendencija već se daju uočiti, da će takvi potrebu za druženjem sa zemljacimam iz starog kraja i u matičnom jeziku, ostvarivati kroz susrete i druženja u, profano je kazati, ali nema druge, nego kazati kako jeste – u kafanama, restoranima, gostionama, hotelima…

Dalje, mislim da treba koristiti sve raspoložive kanale za održanje bosanske svijesti kod naših raseljenih. Biznis je jedan takav kanal; tu je prisutna specifična logika interesa, ali sigurno je da je ekonomija i investiranje u stari kraj jedna takva linija održanja direktne (interesne) veze sa starom domovinom. Sport je takođe jedan takav kanal, kultura je treći, nauka je četvrti… Trebalo bi pratiti stanje, uočavati kvalitet, kontaktirati ljude, držati ih animiranim, nuditi im različite povlastice i riješenja u Bosni itd., itsl.

Naravno ovo je najprije do države. Država bi morala konačno ozbiljno pristupiti izradi strategije odnosa i veza sa dijasporom. Koliko je to ovakva Bosna kakva jeste danas, sa tim kadrovskim potencijalom kakav se profilirao kao establišment društva, u stanju, to je već posebno pitanje?

 

O autoru: Nihad Filipović, rodjen 1953. u Jugoslavij. Još živ. Nastanjen u UK. Planira dženazu u Bosni.