Povratak nikad nije bio upitan, jer nisam otišao svojom voljom. Otjeran sam, maloljetan, zajedno sa majkom, sestrom, dedom… i tjeralo me godinama. Po dolasku u Veliku Britaniju me prestalo tjerati. Više nisam morao ići, bježati, odlaziti, napuštati… Sigurnost, podrška, sistem, budućnost, školovanje, sve se sastalo nakon dugo vremena. Radio sam, obrazovao se, oženio, djecu izrodio, jedno vrijeme vodio, pa se vratio u Bosnu i Hercegovinu, otišao u javnu kompaniju i ponudio svoju ekspertizu, naivno i idealistično. Pitali su me ko me je poslao, preporučio, usmjerio? Odgovorio sam da nije niko, da sam stručnjak, nove tehnologije, druga generacija, budućnost koja dolazi. Rekli su mi da ne može tako, da treba neko da me pogura, predloži, dovede, nazove neko nekoga, ili stranka… Nema veze što sam mlad, ostavio super plaćen posao u Londonu, budućnost, perspektivu, što sam spreman raditi, graditi, davati, usmjeravati… Jok! Nije važno ništa osim ko te stoji, kako i na koji način te gura.
Je li mi žao što sam se vratio? Nije! Opet bih, ali malo smirenije, pametnije, sporije, sebičnije, jer naša veza sa Bosnom i Hercegovinom ne može biti prekinuta. Teška tvrdnja, ali sam siguran u to, jer svi mi koji nismo dobrovoljno otišli osjećamo nasušnu potrebu ispravljanja nanesene nepravde. Ko je imao pravo da me tjera, kuću da mi pali, oca da mi zatvara, pretke moje uznemirava, silom da me izbriše? Ta potreba za pronalaskom mira, povratka sebi i svojem, uklanjanja nepravde je jača od svih onih životnih nagona i povlastica proisteklih neplanirano iz patnje progonstva. Zbog te potrebe hiljade nas se vratilo, a nije moralo, u teže, gore i lošije od onoga odakle smo se vratili. Oni od nas što se nisu vratili ne prestaju dolaziti, slati pare, učestvovati u raznim aktivnostima, pratiti šta se dešava u Domovini, jednostavno stalno tražiti kako se izliječiti. I neće odustati, pa i kad su ljuti, razočarani.
Mišljenja sam da bez „dijaspore“ ne bi bilo ni ovoliko Bosne i Hercegovine koliko je sada ima. Nije tu u pitanju samo ogroman novac koji održava ekonomsku stabilnost nakaradnog sistema. Ne radi se samo o dolascima i odlascima, protoku i razmjeni, talasima prazničnim, uzburkanim čežnjama. Tu su milioni sudbina, života, drugarskih veza, širenja mreža, iskustava i poznanstava. Znam ovo vrlo dobro i sada po tome kako, i gdje, odlaze naši mladi ljudi da rade, ko im pomaže, ukazuje, usmjerava. Kako kad putuješ skoro svugdje ima neko ko će ti se javiti, primiti te… ogromno! Mnogo smo jači nego što smo toga svjesni, a snaga ne mora biti u brojkama, veličini. Naša uvezanost, organizacija, vizija, solidarnost, ljubav i zajednička potreba da se svi izlječimo, ispravimo nepravdu, može postati naša najveća snaga. I ona raste kroz razne organizacije, udruženja, institucije širom svijeta, koje nas okupljaju i jačaju. Neko će reči da pretjerujem, da nije ovako pozitivno, da može puno bolje, više… i ne bih se raspravljao o tome. Samo bih tražio da realno sagledamo ko smo, kako smo postali „dijaspora“, koliko je nekoga institucionalno briga u Domovini o toj „dijaspori“, ali i da pokušamo prepoznati da je Domovina skoro na izdisaju, umorna, očerupana, iscrpljena, ošamućena, izbezumljena… dobro da je uopšte još živa.
Ono što „dijaspora“ uspijeva, možda ne dovoljno jasno vidljivo, je da Domovinu proširi izvan njenih geografskih granica. Zbog ljubavi, emocije, žala, boli Domovina postaje svako mjesto gdje se protjerani, mučeni, ubijani okupljaju radi liječenja i traženje pravde. To je po meni pravac u kojem „dijaspora“ ide, a on je dobar i ispravan. Mislim i da se odvija mnogo brže nego što se to logično moglo očekivati. Bez ikakvih predrasude, i neukih prigovaranja, hajde da pogledamo sve ono što je sada širom svijeta naš kutak, bosanskohercegovački. Od svakog udruženja, pjesme, slike, kafe, molitve, pa do svake firme, organizacije, knjige, javnog uspjeha. Divimo se i dičimo našim uspješnim ljudima, mladim i starim, od psihologa do gradonačelnika, od muzičara do naučnika, a svi oni su Domovina, jedna i jedina… Zato bih, uz zahvalnost na svemu do sada učinjenom svim onim znanim i neznanim, kratko rekao da možemo bolje, možemo više, i trebamo, ali i da se trebamo osjećati ponosno što smo uopšte preživjeli, što smo opstali, organizovali se i ojačali do te mjere da smo faktor budućnosti, stabilnosti i opstanka Bosne i Hercegovine.
Ne prihvatam termin dijaspora, iako je on vrlo praktičan, i smatram da više odgovara protjerana i iseljena Bosna i Hercegovina. Upravo zbog svega što sam naveo, zato što je „dijaspora“ uspjela iznijeti Bosnu i Hercegovinu u cijeli svijet, smatram da pravac u kojem ide ta projerena i iseljena Bosna i Hercegovina je sjedinjenje sa geografskom Bosnom i Hercegovinom. Kad postanemo jedno, funkcionalno i organizovano, onda će napredak u svakom smislu biti mnogo brži. Ne vidim da je puno ostalo do „dijaspore“ da se ovo postigne, jer koči administrativna Bosna i Hercegovina. To je već potpuno drugi par rukavica, ali sam siguran da zbog tog kočenja vi nećete odustati.
O Autoru:
Demir Mahmutćehajić: Rođen 29.01.1976. godine u Duisburgu Odrastao u Stocu, a iz istog protjeran u aprilu, 1992. godine Učio, radio i obrazovao se u Stocu, Vela Luci, Splitu, Kuwaitu, Cambridgu, Londonu i Sarajevu Dugogodišnji građanski aktivista, lokalni političar, istraživač i predavač o uzrocima i posljedicama genocida Živi u Stocu, radi u Mostaru, oženjen i otac petero djece.
BHDINFODESK
