U Australiji u ranim jutarnjim satima 18-Dec-2021. umro je veliki čovjek, novinar publicista, Trebinjac, Sarajlija, Alija Resulović objavila je njegova porodica na Facebooku.
Redakcija portala BHDINFODESK upućuju iskreno saučešće familiji i prijateljima rahmetli Alije Resulovića. Neka mu je rahmet duši, a njegovoj familiji sabur!!!
Koliko će se robovati izlizanoj šemi da dijaspora znači radnik na privremenom radu u inostranstvu?!
Više od 25 godina je za nama kako se, nošena vihorom i strahotama rata, u brojnim zemljama ove planete počela konstituisati bh. dijaspora! Ti prvi skupovi, taj emotivan odziv na poziv svoje domovine, bio je brz, energičan, uspješan. Pa ipak, treba odmah naglasiti, bili su to pionirski pokušaji, ali i nužnost da se bar imenično i s adresama, što prije, uspostavi veza s onim koji su sada razbacani po svijetu pokušavali da ne prekidaju vezu sa svojim, pa i zajednicama koje su napustili. Kada se retrospektivno baci pogled na te godine, stječe se utisak da je napor naših ljudi da se što prije uvežu sa svojom domovinom bio u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine uspješan, djelotvoran. Vidjelo se to i tumačilo po brojnosti paketa koji su stizali na bh. adrese, ali i po prispijeću novčanih priloga. Odmah treba da se kaže da je taj euforičan odnos prema svojim gradovima i mjestima koje su morali napustiti više bio plod pojedinačnih napora i želja, nego programiranog napora državnih institucija. U stvari, pokušavalo se i nastojalo da se odmah nakon rata pokrene tim donacijama obnova porušenih kuća, domova, infrastrukture. Budimo realni, u tome su se najbolje i najbrže snašle vjerske organizacije. Donacije su stizale, sve veće i veće, a broj obnovljenih ili nanovo izgrađenih vjerskih objekata bio je više nego zadivljujući.
DRŽAVA, DIPLOMATIJA, DIJASPORA
Prije desetak godina na jednom skupu u Melbourneu zamoljen sam da komentarišem informisanje o dijaspori u bh. medijima. Rekoh da tog informisanja nema, ako se ne smatra informisanjem to što se objavi agencijska vijest koliko je stiglo miliona ili milijardi dolara iz i od dijaspore. Istakao sam da je ranije, prije ratne kavalkade, to informisanje bilo stabilno, sadržajno i organizovano. Postojali su listovi koji su sami tematski pratili dijasporu, zatim radio-programi i tv-programi i emisije. Sada je to sve pusta želja, prije svega zato što u glavama brojnih političara stoji mišljenje da je riječ “o radnicima na privremenom radu u inostranstvu”, da njima ne treba poklanjati posebnu informacijsku pažnju, važno je da ONI šalju novac!?
I zaista na tri kongresa svjetske dijaspore, gdje sam bio delegat australske bh. dijaspore, shvatio sam suštinu i ogoljenost takvog gledanja. Niko ni na jednom od ta tri skupa ljudi iz bijela svijeta koji strasno vole svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, i koji daju i više nego što objektivno mogu i imaju, nije se pojavio nijedan, ama baš nijedan, političar ili ministar od imena, ugleda, značaja. Uglavnom su dolazili savjetnici koji su već na prvoj pauzi otišli.
ŠTA TO KAZUJE?
Da u glavama članova Predsjedništva BiH, glavama ministara Vijeća ministara, glavama entitetskih i kantonalnih vlada stoji jedna opasna misao: “Vi nama niste potrebni, ali jeste vaš novac”!?
I ta slika odnosa prema ljudima koji su stigli, o svom trošku, iz Australije, Kanade, Amerike, Turske, Velike Britanije, skandinavskih zemalja i da ne nabrajam, koliko god je bolna, ona je tužna do suza! Ljudi koji žive „tamo daleko“, valjda misle, kada stignu u Sarajevo, na svoj kongres, da će svi političari, moćnici poletjeti da ih vide, da s njima razgovaraju, da razmijene mišljenje, da izgrade neke jasne, planske, transparentne programe. A, ono-buć!?
I zato ću utvrditi da se taj odnos vlasti u Bosni i Hercegovini (da se razumijemo, ne svih!) oslikava i u diplomatskoj mreži. Slika odnosa diplomata, ambasadora naše voljene Bosne i Hercegovine, bar ovdje u Australiji, gdje živim, ista je onakva kakva je slika odnosa bh. vlasti; podijeljenost po nacionalnoj pa i vjerskoj osnovi! Ambasadori idu tamo i na onaj skup gdje su „NJEGOVI”. Šta onda da se kaže ako je ta podijeljenost vidljiva iz aviona čak i u dijaspori. Mi kažemo bh. dijaspora, ali budimo pošteni,- to su; hrvatska, bošnjačka i srpska dijaspora. Svaka je okrenuta prema centrima njihove nacionalne i vjerske opredijeljenosti.
Ponovit ću, slika rascjepkane, po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, države Bosne i Hercegovine ista je kao i rascjepkanost bh. dijaspore. Zato naglašavam da je neophodno da država (Predsjedništvo BiH, Vijeće ministara, vlade entiteta i kantona) iz temelja promijene dosadašnju praksu i u odnosima prema dijaspori. To ne znači samo osnivanje ministarstva za dijasporu (Izrael ga, da napomenem, ima više od 60 godina), nego izrada strategije uvezivanja ljudi koji imaju zapažene reference u radu u najuglednijim firmama svojih zemalja, ali i uvezivanja onih mladih ljudi koji su u Bosni i Hercegovini stekli zapažene reference s našim ljudima u dijaspori. Objektivno, živimo u vremenu gdje svako zaostajanje, naravno i korištenje ogromnih iskustava i znanja naših ljudi u dijaspori, može biti pogubno ili gubitak tih moćnih snaga i njihovo korištenje od drugih aktivnijih pa i promućurnijih zemalja. To objektivno znači da se u dijaspori formiraju timovi istorodnih eksperata, stručnjaka, dokazanih biznismena i njihovo programsko vezanje za istovjetne timove u Bosni i Hercegovini. Ako su prije dvadesetak godina zajednice naših ljudi u svijetu bile više vezane emocijama i radile manifestativno, likovale ako su skupovi bili dobro posjećeni, sada je vrijeme drugih i drugačijih organizacija, vezanja, isključivo na programima, znanju, referencama i ugledu! Sve drugo bit će-pričam ti priču!!
Znam da je sve to teško uraditi. Navike su navike. Nacionalno-politička obojenost vlada, diplomatije, rascjepkanost i podijeljenost dijaspore nije garancija onom što se očekuje. Nije, po meni, hvale vrijedno svakog novembra ili decembra, poput papagaja, ponavljati izvještaj Centralne banke da je iz dijaspore stiglo četiri milijarde eura. Zašto iza tog ‘stizanja’ nema programa, nema planova, sve je plod ličnih ulaganja i odvajanja. Kada taj novac bude stizao u Bosnu i Hercegovinu s jasnim planovima, temeljen na razvojnim ambicijama pojedinih sredina, i njegov efekat bit će veći!
I na kraju pitanje svih pitanja, da li je realno očekivati ostvarenje bar nečega što sam spominjao ili što ljudi u dijaspori žele?! Oni koji vode Bosnu i Hercegovinu, valjda, su svjesni da kasa Međunarodnog monetarnog fonda, kase moćnih evropskih država i Evropske unije, sve su praznije. Izlaz se može i mora tražiti u poštenoj, iskrenoj i planskoj saradnji s uglednicima i moćnicima bh. dijaspore!
“GDJE SAM JA TU…”?
Prije 17 godina jedan bh. biznismen koji u Australiji živi pedesetak godina zamolio me je da u Bosni i Hercegovini, u određenom broju općina, vidim da li moguće dobiti prostor za montiranje fabrike teksas-materijala i prodajni centar. Tvrdio je da će zaposliti u proizvodnji, prodaji i marketingu, više od 250 radnika, pretežno žena.
Te godine boravio sam u Sarajevu i s jednim od čelnika Kantona Sarajevo obišao sam pet-šest bh. općina. Svuda su nas lijepo primili, rekao bih i bili obradovani mogućnošću instaliranja fabrike teksasa, ali…, eh, to ALI, tu je zapinjalo. Jednostavno rečeno, svi, u svih šest općina, i to jedni od najviđenijih i najutjecajnijih ljudi jednostavno su pitali: „A GDJE SAM TU JA?!“
I razgovor je prekidan. Fabrika je montirana u Maleziji, bez ikakvih uslovljavanja.
**
Gotovo identičan slučaj ispričao je i Safet Avdić koji je, također, duže od 50 godina u Australiji, ugledan biznismen. Želio je da otvori mesnice u nekoliko gradova i da uvozom plemenitih krava i junadi unaprijedi poljoprivredno-stočarsku proizvodnju. Svuda je ono famozno, ”A,GDJE SAM JA TU!?”, spriječilo otvaranje mesnica i zapošljavanje 300-400 ljudi!
***
Pozitivan primjer ispričao mi je Ervin Resulović koji se prije 15 godina iz Brisbanea, Australija, vratio u rodno Trebinje.
„Sve što sam tražio od Općine za izgradnju i otvaranje apartmana, dobio sam brzo, bez ikakvih uslovljavanja“, kazao mi je Ervin.
O autoru:
Alija O. Resulović, rođen 5. decembra 1934. u Trebinju gdje je završio osnovno obrazovanje, a srednje i fakultetsko u Sarajevu. U novinarstvu je od 1954. godine. Bio je saradnik, zamjenik urednika, urednik, zamjenik glavnog urednika, glavni urednik u izdanjima novinske kuće Oslobođenje. Obavljao je dužnost šefa dopisništva Borbe, Sporta i Tempa. Sarađivao s brojnim listovima u inostranstvu (Italija, Poljska, Turska), a u ratu bio glavni urednik lista Sarajevo times koji je izlazio na bosanskom i engleskom jeziku. Bio je u nekoliko mandata predsjednik sportskih novinara Bosne i Hercegovine, potpredsjednik Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine, osnivač sportskog društva Mlada Bosna, a u jednom mandatu predsjednik sportskih novinara Jugoslavije.
Nagrađivan od strane Saveza novinara Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Tokom rata bio je član ratnog predsjedništva Saveza novinara Bosne i Hercegovine. Nekoliko puta nagrađivan i odlikovan.
U Australiji je od kraja 1996. godine kada je osnovao i prvu Školu bosanskog jezika u federalnoj državi Queensland koju je besplatno vodio 5 godina. Pohvaljen i odlikovan od strane federalne države Queensland za pokretanje i rad škole.
Objavio je 14 knjiga iz oblasti sporta, ekonomije, ratne i poratne zbilje.
Bio je aktivno uključen u rad saveza poslovnih i intelektualnih ljudi Queensland, član Džematskog odbora Islamske bošnjačke zajednice u Brisbaneu u dva mandata), supervizor Radio-Brisbanea na bosanskom jeziku. Prisustvovao je kao delegat na tri Kongresa dijaspore svijeta.
BHDINFODESK
