Kuda ide Dijaspora? Još važnije: Kuda ide Bosna i Hercegovina?! Uz dužno poštovanje za sve dosada što je pokušavano, Dijaspora nije uspjela (ili onemogućena) biti tas prevage da se umanje ratne rane i krene svjetlijom stazom. Šteta!
Nema ko se nije ”isprobao” da nešto učini. Ali jedno je sa daljine pričati/pisati, a drugo pohoditi BiH. Na (ne)sreću medju onima (i) po nekoliko linija prisutan još od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Iskustva su veoma loša, nevjerovatna, gorka i bolna. I manje više poznato kako su prolazili oni iz svijeta kojima je preticalo srca za rodnom grudom.
SPLAŠNJAVA ENTUZIJAZAM
U susjednim zemljama, koje imaju više iskustva sa Dijasporom, pitanje koliko je bolje. ”Uvezanije” jeste, ali u konačnici prava je ”slika” kada se sračuna koliko se u zadnje vrijeme iseljava i- dodje na isto. ”Greška” je poznata i začudjuje koliko vozovi prolaze a valst(odršci) kod nas i komsiluku i dalje tamburaju.
Prvih godina osnovana su brojna bh. udruženja sa dragocjenim aktivnostima. Više je razloga što su se počela osipati. Neka jednostavno pregazilo vrijeme ili postala ispostave ovih i onih političkih opcija. Sada uglavnom mjesta za ”tezge” i derneke. Sve govori iskustvo dvojice poznatih glumaca koji su zapucali preko okeana da učestvuju u programu povodom proslogodisnjeg Dana državnosti BiH. Organizator se snebivao jer je u isto vrijeme negdje u gradu bio zakazan koncert neke novokomponovane zvijezde. Rekose li, doslo svega 15 ili 17 posjetilaca (?!!)
I nije čuditi sto splašnjava entuzijazam. Posebno bolni (ne)dobronamjerni savjeti: ”Neka vas tamo..!” Rijetki kojima nije titrala nada za povratkom. Ali pljaf ovdje, pljaf ondje…Na svaki način zakidanje i ”lako je vama”. Pa ni ljetovanja više nisu nadahnuta kao ranije i sa čestim ”uguravanjem” mladjih da posjete rodni kraj roditelja. A tek ako se ovako nastavi šta će biti kada se naniže još više godina.
NEISKORIŠTENE VEZE
Sve je rečeno, napisano vezano za najglavnije. Državi ne ide i (in)direktno odražava na Dijasporu. Ali da najušpjesniji budu orjentir, inspiracija, ”veza”, ambasadori gradjenja mostova prijateljstva i biznisa moglo se daleko više. Bilo je (i) toga. Na žalost, nadjačavalo ono naše kada se sa gostima iz svijeta dodje i ponavlja- kooo mi! S početka razumjelo, blagonaklono primalo, potiho ponešto propitivalo. Posebno upadala u oči “šminka” nalickanih glavnih ulica i trgova, a zadje malo podalje- tuga. I kako ne zapaziti najugroženije koji se motaju oko kontejnera? Na drugoj strani puni kafici i restorani koji ne zaostaju za svjetskim metropolama, ušuškani kabineti, bijesna auta, nalickanost svake vrste, a traži se pomoć! Ovako ili onako- negdje je greška.
Haman smo pročitani. Ma pročitan je i cijeli svijet, ali hajmo mi to naše. Pa je moj drugar nedavno švedskim prijateljima svašta nešto morao objašnjavati, a najnezgodnije oko tolikog broja novih vjerskih objekata, posebno decibela. A narod nikada mračniji.
Kada je riječ o vlastodrscima sve je poznato. Niti se čuditi indolentnosti naspram Dijaspore. Sve drugo ako novci nisu doneseni njima je gubljenje vremena. Onda s kim razgovarati? Sta od nekog očekivati kada svoju brigu brine- hoće li narednog dana ostati u istoj fotelji? Uticaji i sufliraranja sa strane su posebna priča. Šta očekivati od onih sa vrha koji malo malo sa sudovima imaju posla?!
IMT je nešto što se ”podrazumijeva”- lično svojim ušima čuo! Ostao bez teksta kada sam jednog takvog vidio na bilbordu! Obuzeo neki stid (koja hrabrost i bezobrazluk!), još veća muka da sam zatalambasao. Pa ganjaj (ne)pouzdanog svjedoka i čekaj plave sudske koverte. Glavom prošao detektor lazi kao spasonosno. Koliko ispravan, jer kod nas sve je pod upitnikom.”Srećom” pretekle misli oko spremanja za put. Na koncu nisam iz svijeta dolazio da se ganjam po sudovima. Pogotovo našim i- nevjerovatno ljetnje iskustvo kada sam s razlogom zamoljen da prisustvujem jednom roćistu.
Brojni su razlozi sto nam je tako. I nije za čudjenje. Zato ne zamjeriti onome iz Sidneja, Čikaga, Kopenhagena ili Linca sto gledaju svoja posla. Nakon svega preživljenog. Pogotovo nikako agitovati sa ispraznim pričama. Potrošene su.
PRILIKA ZA DIJASPORU
Neke inicijative postoje. Ovaj put poštenu priču složiti, ako treba i nacrtati! Jer, nevjerovatno koja prolazi četvrt vijeka. I ko je i zašto plasira. Na koncu, haman u interesu (i) oni redovi pred ambasadama.
Čuda i čarobnih štapica nema. Možda pokušati drugačije. Recimo, kako zvuči i je li moguće da univerzalne vrijednosti nadvise plemenske? A ostane ono ”naše” u dubini duše. Pa i usklik: ”Hajmo Bosno!” Ali ne kao parola, sada izistinski. Konkretno, poći od sebe. I krene ”vježbati” individualizam. Sa imenom i prezimenom, a ne kao do sada glasački broj i priklanjanje stadu. A tu se znaju pravila pa šta ti (pre)ostane što ostane.
Možda je ovo zadnja prilika Dijaspori da se nametne kao kvalitet i snaga, pa i ćoravom kucne na koju će stranu. Neka bude primjer obnavljanje Starog mosta. Kada su reflektori pogašeni, šta je donijelo- ništa! Ono najglavnije izostalo- da se mrak potisne i krene prema svjetlu. Lijepo izgleda na slici, a ne da mira što je ispričao jedan od naaas, Enver Djuliman iz Osla, vezano za kuriozitet oko slikanja. I svakako uklopiti ako bude i kad bude serijal ”Sala i zbilja kokuznih vremena”. Sa kadrom mosta, a u pozadini bogomolja visinom u BiH najbliža Nebu- da se nešto kaže i dokaže. Dalje je suvišno.
A tek moguća repriza oko najavljnog renoviranja Zvorničkog mosta na Drini. Možda još zanimljivije i ovovremenije priče. Previše da je moje pisanje razbrkalo pa ove godine u zadnji čas odgodjeno. I nova vijest – krenuće se naredne.
Pretpostaviti da se prave scenariji oko svečanog završetka radova. Mogao bi se još jedan odaslati iz svijeta. Od onih koji su siti šminke i slikanja , pogotovo loših vijesti oko naduravanja i crnih prijetnji. Recimo da se proba sastaviti ekipa od srpske, hrvatske i bosanskohercegovačke dijaspore i uradi prijedlog? Ali oni neovisni što su kao individualci izgradili svoje puteve po svijetu. Odmaći politiku i sadašnje lidere koji nemaju reference da pričaju o miru. Ni ublizu da budu mostova i prestanu skrnaviti simboliku. Jer,”…Zato mostove graditi treba kako treba,/ iskreni stisak ruke- temelj da bude.// A onda nema te sile/ najhladnijeg vjetra, niti zime/ koji most će da sruše…”(Knjiga “Novo sunce”, S.H.)
KRENUTI OD TEMELJA
Ogroman je to poduhvat otpočeti iznova. I po svim linijama. U mirovni proces su bačeni ogromni novci i izgubljene tolike godine. Ali prvo “sito”, bolje temelje u koje se može vjerovati. Izmedju ostalog, narode Bosne i Hercegovine treba liječiti! (Ne bi usfalijo i susjedima). Recimo, dva novinska naslova:”Ostaje žal što nisam istrčao na Koševo da igram pred Hordama zla‘‘. Ili ovaj: ”Neobičan prizor na Grbavici: Manijaci šute, Robijaši navijaju.” Pa, uvazene kolege iz redakcija dnevnih novina, još bolje, poštovani gladonačelniče i gradjani: Zar ovo prolazi u nekadašnjem Olimpijskom gradu?!!
Pitati struku, koju poruku nose i kakvu energiju navlače? A tek smoći hrabrosti i otići na naše stadione! I, tako, ”sitnica” po sitnica valjaju krupnice. Pridodati (i) neke snimke koje sam spomenuo u nedavnoj kolumni, a nisu za jednokratnu upotrebu. Pa onda u dobroj namjeri odaslano pismo na pravu adresu. Naravno, nema odgovora. Ispada da nekoga treba ganjati da se čuju iskustva iz svijeta. O primjerima za rubriku ”vjerovali ili ne”, drugom prilikom.
Neki će reći kasno jer karte su poodavno složene. Složene su i mnogo važnije, ali svjedoci smo ”znakova” i ušestalih kataklizmi. To bi na (ne)sreću mogla biti- n a d a. Ne samo za BiH već i cijeli svijet. Posebno vodeće sile i svi zajedno udarimo po glavi. Sve ostalo već je davno vidjeno.
”Svanuće kada pravda nadjaća i tek onda može pričati o Švajcarskoj, što je BiH obećavano” (Kolumna 184 na portalu BIH DIJSAPORA INFODESK). A onaj svevremeni Šantićev vapaj Ostajte ovdje (”…Sunce tuđeg neba, neće vas grijat kô što ovo grije; grki su tamo zalogaji hljeba…”) nameće ovovremena pitanja. Pogotovo danas kada ni daljine više nisu toliko nepremostive. A brojne mogućnosti nove tehnike sada su kao na dlanu. Željeti i htjeti dovoljno je za moći.
O autoru: Sead Hambiralović, (1952.), Zvornik. Živi na relaciji Örebro (Švedska), Zvornik i Tuzla (Bosna i Hercegovina). Osnivač regionalnog projekta DaBudeBolje&GljivaMira.
Prijeratni urednik lista Birač; vlasnik i urednik privatnog dječjeg lista Mali as; od osnivanja Radio Zvornika uređivao i vodio šest emisija i sarađivao sa brojnim listovima ex Jugoslavije, potom u Skandinaviji.
Ogledao se u umjetnosti sa više samostalnih i kolektivnih izložbi slika u BiH i Skandinaviji. Dobitnik dvije nagrade, jedna medjunarodna za dizajn; Autor idejnog rješenja spomen-obilježja na prvoj masovnoj grobnici u BiH, Kazanbašča, Zvornik.
Zastupljen u dva izdanja monografije “Ko je ko u Bosni i Hercegovini” i “Pisci u dijaspori”. Izdao 6 knjiga (jedna prevodena na engleskom i norveški, te dramski tekst igran na norveškom i bosanskom jeziku.
Na festivalima amaterskog filma Bosne i Hercegovine nagrađen tri puta Zlatnom plaketom te srebrenom i bronzanom. Osnivač filmskog kluba Birač, Zvornik. Cjelokupan filmski opus od 11 filmova je nestao u ratu.
Zapažene prijeratne mirovne aktivnosti u Zvorniku: šestomjesečna Bijela urednička špalta protiv rata u listu Birač; osnovao prvu dječiju galeriju u ex-Jugoslaviji i pokrenuo likovni konkurs Tata, ne igraj se rata, organizator mirovne manifestacije Hajde da se družimo.
U Norveškoj osnovao internacionalni projekt GljivaMira, koji se nastavio razvijati u Švedskoj, započet otvaranjem internacionalne dječje galerije Fredssvampen. Organizator i učesnik mirovnih programa i izložbi: Norveška, Švedska, Wels, Bosna i Hercegovina: Svjetlo za djecu u ratu, Tata, želim crtati mir, Dječje zastave, Dani Gljive mira, Dječja gala mira, Škola za dječje ambasadore mira; Susreti zvorničke dijaspore pod nazivom Biti u svom gradu;
Predavač: Čovjek koji traži svjetlo, Priča o GljiviMira, Novinar u (ne)vremenu; Moderator serije prezentacija knjige Dobri ljudi u vremenu zla, dr Svetlane Broz, u Švedskoj;
U medijima: oko 350 novinskih članaka i RTV reportaža na više jezika i role u šest dokumentarnih filmova.
BHDINFODESK
