Oh Bože, šta je to udarilo toliko u naše lude glave, pa kad me zovu Bosanac i Hercegovac hoću da budem Bošnjak, Srbin, Hrvat, a kad me zovu Srbin, Hrvat, Bošnjak krivo mi je što nisam Bosanac i Hercegovac. Je li to da volim više tuđe nego svoje, vjerujem više u tuđe nego u svoje, vjerujem više drugom i poštujem drugog radije nego sebe ? Šta je to udarilo u mene, jesam li opčinjen ili začaran, pa mi kuća od komšije draža i važnija od moje, cvijeće u njegovom vrtu mirišljivije nego u mojoj avliji, trava zelenija od moje avlinske, njegova familija mi preča od moje ? Oh, Bože, šta se to događa sa mnom? Ko sam li ja? Jesam li ja Bošnjak, Srbin, Hrvat ili sam i jedno i drugo i treće, ili nisam ni jedno ni drugo ni treće, već Bosanac i Hecegovac?
Bosanac i Hercegovac
Živjeti u Bosni i Hercegovini kao Bošnjak, Srbin ili Hrvat i zvati se Bosanac i Hercegovac, zar nije isto kao biti Srbin, živjeti u Srbiji i zvati se Srbijanac ili biti Hrvat u Hrvatskoj i zvati se Hrvat, biti Njemac i živjeti u Njemačkoj ili biti neznam ko i ne znam odakle u Americi i zvati se Amerikanac?! … Zar nisi veći ako si kao Srbin, Hrvat, Bošnjak uz to i Bosanac /Hercegovac, i zar si nešto manji ako u tebi kao Bošnjaku, Srbinu, Hrvatu prije svega prepoznaju Bosanca/ Hercegovca?! … Okrenimo se sebi, pogledajmo se u ogledalo, prepoznajmo naš lik, vratimo u naše ožalošćeno srce našu Bosnu, pa će nam se vratiti izgubljeni osmijeh na naše lice, ljubav uliti u naše srce, a komšija nam više neće biti mrzak ko vrag, već rad i viđen kao prijatelj drag…Uhvatimo se zajedno u Bosansko, Kozaračko ili Brankovo kolo, pa će nam opet postati drag i crnogorski oro.
Sve do jučer smo se voljeli i zvali braća, iako nam nije bila ista mati i isti ćaća, a sad se gledamo poprijeko i za svoju krivicu tvrdimo da nam je kriv drugi neko. Laž nam godi a istina smeta, na ibret svijeta s cijelog planeta. Dok god se ne pogledamo oči u oči niko nam drugi neće pomoći. Kad istina sruši sve naše laži, niko nam neće od nas biti draži. Bošnjak, Srbin, Hrvat, pa i stranac rado će reći – ja sam Bosanac!
Nepojmljiva shvatanja
Neke pojave i neka shvatanja iz savremenog života naroda BiH u kontestu tradicionalnog zajedničkog života i suživota svih zajedno ili jednih pored drugih naprosto su nepojmljiva i neprihvatljiva. U svih 20-tak postdejtonskih godina Bošnjaci i ne mali broj Srba i Hrvata, koji su manje otrovani nacionalizmom i zavedeni separatizmom, i pored velikih nacionalističkih lobističkih pritisaka koji se na njih vrše, pokušavaju održati i obnoviti ideju o zajedničkom životu svih bh naroda zasnovanu i oživotvorenu na multietničkom konceptu i ideji bartstva- jedinstva koja je stalno ubijana ali nije mrtva, i dalje živi samo negdje u dubini nostalgičnih sjećanja. Narod se pazio i volio, mogao bi to opet, ali ne daju čuvari stada i projektanti ograda. Za njih svaka livada nije livada, svako stado nije stado… a svako bi podjarmili rado.
Bošnjaci kao ključni faktor zajedništva
Teško je shvatiti da su Bošnjaci i nakon svega što su doživjeli 92-95 u danima agresije iz Srbije i Hrvatske, što su doživjeli u zadnjim stoljećima kroz desetinu na njima počinjenih genocida, ostali ključni faktor zajedništva, glavni pobornici i nosioci koncepta multetničke BiH, kao zajednice svih njenih naroda i građana. Nije li to zato što svi Bošnjaci, sa rijetkim izuzetcima, Bosnu i Hercegovinu smatraju jedinom svojom domovinom. Za razliku od Bošnjaka veliki broj Hrvata i veliki broj Srba, koji u BiH uživaju mnoge blagodati, a u određenim periodima i razne privilegije, jednim okom uvijek gleda preko obala i granica, prema Srbiji i Hrvatskoj, sa uvjerenjem da im od vlastitog doma i sretna života u BiH pripada i nešto više, i da im to može i hoće dati nečija druga mati. Pri tom postaju lakomi, zaboravljajući onu narodnu „ko traži kruha preko pogače, neće imati ni ovsenice“. Zadojeni separatističko- nacionalističkim jednoumljem zemlju majčicu ne vide u zemlji u kojoj su rođeni, u kojoj odrastaju i školuju se njihova djeca, već je, opsjednuti ideololozima i ideologijom nacioanlizma, traže u susjedstvu, u Srbiji odnosno Hrvatskoj. Pri tome zaboravljaju da su se njihovi očevi pa i oni sami do nedavno osjećali kao Bosanci i Hercegovci, time se ponosili i po tome bili poznati i cijenjeni u svijetu.
Bosanac i Hercegovac u sjeni Hrvata, Srbina, Bošnjaka
U vihoru nacionalističkog jednoumlja, koji je devedesetih godina prošlog vijeka zahvatio BiH, etnički Hrvat i Srbin, dijelom i Bošnjak, potpuno su zasjenili dugo i srtpljivo građen imidž Bosanac/ Hercegovac. A time je i država izgubila. Time je državi oduzet grb i himna. Time je državi BiH oduzeto ono, što smo svi zajedno slavili i čime smo se svi ponosili, predstavljajući se na podijima širom svijeta kao Bosanci i Hercegovci, kao ljudi velikih mogućnosti i snažna duha. Može li se i pomisliti da se Njemac odrekne svoga imena, da se Amerikanac nazove nekim drugim imenom? Nažalost, danas sve veći broj Srba i Hrvata u prvi plan stavlja i ističe svoj etnicitet, iako im nikad i ničim nije osporavan, pa ignorišu a katkad i potpuno odbacuju pupčanu pripadnost Bosni i Hercegovini kao zajedničkoj domovini. Sa takvim kvascom je oplođena idejea o razlazu i evoluirala u agresivan separatistički neprijateljski pokret projektovan u Srbiji odnosno Hrvatskoj, koji je devedesetih godina pokrenuo oružanu agresiju na BiH i počinio genocide.
Nema miraza za separatiste
Tako je najbrojniji narod u BiH, sa najviše prava na BiH, sa svim onim što je postojalo i egzistiralo u BiH na multietničkim osnovama nostalgično za bratstvom i jedinstvom, dovedeno u sitaciju da počinoce agresije i izvršioce genocida moli da, uz garancije MZ, prihvate zajedničlki život sa jednakim pravima i pod jednakim uslovima. I umjesto da se pozitivno ocijeni i objeručke prihvati takvo nastojanje najbrojnijeg patriotskog naroda BiH, koje je od opšteg interesa svih, separatisti se i dalje suprostavljaju svakom pokušaju obnavljanja zajedništva i sile nas da pristanemo da im damo u miraz i ono što im prirodno pripada i ono što su njihovi separatisti uzeli silom oružja, da ponesu sa sobom u Srbiju odnosno Hrvatsku, u uvjerenju da bi tamo ispunili sebe i bili sretniji. Žele da odu i ponesu nekim drugim svojima sve ono što smo kao radne kolege, dobre komšije, bračni drugovi i prijatelji zajedničkom mukom stvarali. Zato nema miraza za separatiste. A pod takvim okolnostima njihovi mladi, koji se i danas rađaju i odrastaju pod nametnutim krivim shvatanjima, okreću se protiv svojih susjeda i svoje zemlje BiH koja ih je rodila i koja ih hrani.
A sve se to događa pod jakim pritiskom ekstremnih nacionalist ičkih i profašističkih vlasti Srbije odnosne Hrvatske, koje još uvijek vođene liderima iz vremena agresije i njihovim sljedbenicima i slijepim poslušnicima, sve čine da uguše svaku ideju zajedništva bh naroda i razore multietničku BiH, nastavljaju agresiju mirnodopskim sredsvima, namećući Bošnjacima odgovornost za sve, pa i tzv. Islamski terorizam. I onda i nije čudo što su mladi Srbi i Hrvati u velikom broju zadojeni antagonizmom i mržnjom protim muslimana – Bošnjaka.
Samo ujedinjeni možemo raskrinkati laži i doći do istine
Sve to nas Bošnjake obavezuje da se više ujedinimo u nastojanju da raskrinkamo laži koje nacionalisti i seperatisti u zemlji i van nje šire o nama, da ih demantujemo argumentima istine, koja se treba širiti riječju i djelima sviju nas. Moramo se truditi mi Bošnjaci, mi Srbi, mi Hrvati i svi ostali, koji dijelimo pozitivna uvjerenja i nastojanja, da sebi i našim mladima otvorimo oči, približimo istinu, da na sličan način, kao u vrijeme Tita, i uz logorske vatre, u prikladnim uslovima i na prihvatljiv način, pričamo šta smo doživjeli u devedestim godinama prošlog vijeka, kako je počela agresija, ko je bio agresor i ko je počinio genocide. Svi treba da shvate da zahtjev BiH za reviziju presude protiv Srbije i C. Gore nije uperen ni protv koga nevinog, već je to svjetlo u tunelu koje treba razbiti mrak, kako bi svi zajedno mogli saznati ko smo, gdje smo i zašto smo tu, kako bi svi mogli dati ono što se od nas traži i dobiti ono što nam pripada, ali ne ni po kakvom nacionalnom ključu već po zasluzi i potrebama.
Otvorite svoja srca i iznesite ono što vas tišti
U prilog istini pozivam sviju vas koji imate šta reći o onom što ste doživjeli, što ste prežvjeli, što sad doživljavate, da na internet portalima, preko FB, putem javnih i drugih medija svojim riječima ispričate svoju priču, ispričate nešto o svojim doživljajima i spoznajama, strijepnjama, stradanjima i nedoumicama, koje će baciti više svijetla u tamne strane naše stvarnosti. Siguran sam da će naši mladi, posebno oni koji su zavedeni nacionalizmom i otrovani mržnjom u čaši naše istine naći dragocjen lijek za svoju boljku. Naš lijek je samo u istini, istina je lijek za našu boljku.
Bošnjaci su uvijek bili dobre komšije
Može li se naći neko od Srba i Hrvata iz svih generacija nakon II Svjetskog rata, nakon NOB-e, uz rijetke izuzetke kojih svugdje ima, pa da kaže šta mu je i ko od muslimana- Bošnjaka naudio i zlo učinio. Bili smo uvijek dobre komšije, dragi prijatelji, znanci, kumovi. Većina nas koji smo pretežno živjeli u gradovima, a vi u selima, privatali smo vas kao poželjne goste i drage prijetelje. Mijenjali smo iskustva i jedni od drugih učili život. Pružali smo vam i širili neograničena prijateljstva i ukazivali vam neograničeno povjerenje. Ne može se reći da nije bilo i uzvraćano na fin način. Smetalo nam je, ali smo se navikli i prihvatili kao normalno pa i zasluženo, što je velika večina vas, malte ne svi u mom kraju, uživali brojne povlastice i privilegije po osnovu učešča u NOR- u i kao žrtve fašističkog terora, i to u takvim razmjerima kakve svijet ne poznaje i nikad nije vidio. Skoro svaka srpska kuća u mom kraju primala je penziju, invalidninu, djeca stipendiju, stariji pomoć kao ŽFT. Zaposleni su uz platu imali poseban borački dodatak. Uživali 20-ak vrsta benificija, isplaćivanih iz federalnih, republičkih i opštinskih fondova, ili iz sredstava radnih organizacija. Bošnjačko učešće i doprinos u NOR-u uvijek je bio pod dozom omalovažavanja i skepse, pa su i privilegije bile restriktivnije i više pod lupom. Srpske familije su besplatno koristile sve vrste bolničkog i banjskog liječenja. Najskuplje bolnice, kao beogradski VMA, uvijek su za njih imale mjesto. Za mnoge je i ljetovanje na moru bilo besplatno. Učesnici NOR-a i njihove porodice iz mog grada Bosanske Dubice imali su besplatan dvonedeljni boravak u najljepšoj zgradi u Kraljevici, koju su koristili godinama samo Dubičani. Zvali su je “Vila Dubičanka“. Korisnici su voženi i vračani bolničkim kolima Doma zdravlja Bos.Dubica. I oni koji su imali kuću na selu prioritetno su dobivali stanove u gradu. Stambena izgradnja boraca finansirana je iz Boračkog fonda za stambenu izgradnju i povoljne kredite fonda koristili su svi koji su se odlučili na gradnju. Poljoprivrednici su dobivali povoljne kredite za unapređenje poljoprivrede i poljoprivrednu mehanizaciju, koji su mnogima otpisivani, iako su ih mnogi nenamjenski koristili za kupovinu putničkih automobila. Borci i članovi njihovih porodica bili su privilegovani u odabiru zanimanja i dobivanju poisla. Pripadnost je bila otskočna daska da službu u Beogradu. U državnim ustanovama imali su ključna mjesta, u fabrikama bili šefovi, u firmama direktori, u opštini predsjednici i načelnici. U mom gradu Bosanskoj Dubici načelnik SUP-a nikad nije bio musliman. Iako je grad Dubica, naročito prije II sv. rata, ali i kasnije, bila pretežno muslimanska ćaršija, od 50 policajaca samo su dva do tri bili muslimani. Slično je bilo u SNO i Partiji. U dubičkoj opštinskoj administraciji sve do gresije na BiH visoke položaje i najvišu platu imao je imao čovjek sa osnovnom školom, jer je bio učesnik NOR- a sa spomenicom iz 1941. U SKJ su svih 46 godina Titove Jugoslavije vedrili i oblačili isti ljudi. Mi mladi smo čekali da stari ostare i odu, ali su oni uvijek bili tu, pa i onda kada su odlazili. I sve to što su imali, nije im bilo dosta. Htjeli su više, htjeli su i ono naše.
Ne čudimo se pridošlim, čudimo se domaćim
Ne čudimo se Srbima koji su nakon agresije na BiH iz Hrvatske i drugih područja doselili u naše gradove i sela, zauzeli sve važnije pozicije i počeli diktirati i određivati uslove života, ali smo zapanjeni odnosom domaćih Srba koji su imali s nama sve što im je bilo potrebno, pa im je trebao samo jedan mig da se okrenu protiv nas, da nas protjeraju s naših imanja i kućnih pragova, upere puške u nas i počine zlodjela i zločine kakve čovjek čovjeku ne može zamisliti.
A kada su počeli sukobi u Hrvatskoj muslimanske porodice u Bosanskoj Dubici bile su prve koje su primile srpske izbjeglice iz hrvatskih sela i gradova s područja Hrv.Dubice, Sunje do Siska, koje su se mnogo prije nas drugih osjetile ugrožene. Moja familija je bila među prvima koja je pružila to gostoprimstvo, ne sluteći da će nam to biti višestruko uzvraćeno prvo u Njemačkoj, a onda u Americi.
Sve ovo o čemu govorim je gorko i čemerno. Mladi Bosanci i Hercegovci, mladi Bošnjaci, Srbi, Hrvati i svi ostali trebaju o ovom i svemu što iz ovog prizilazi više znati. Našoj djeci i našim mladima treba ovo reći, ovo ispričati. Neka znaju, pa neka onda izvlače zaključke ko im je prijatelj ko neprijatelj. Neka sami uvide da li im je majka zemlja Bosna i Hercegovina ili su to Srbija, Hrvatska ili za neke čak Turska, ako se ide suviše daleko nazad i naprijed. Ko ne ne ljubi svoj kućni prag, neka ga ne iznenadi kad mu u kuću uđe vrag.
Kako do istine?
Laž je prvi indikator bolesti jednog društva, a istina jedini lijek za ozdravljenje. Nažalost, ni 25 godina nakon agresije na BiH i počinjenog 11. genocida na Bošnjacima ova istina nije postala dovoljo prihvatljiva i uvjerljiva za sve Bosance i Hrcegovce, za sve Hrvate, Srbe pa i Bošnjake. Da dođemo do prijeko potrebnog lijeka, da dođemo do istine, moramo se vraćati u prošlost, jer u prošlosti su mnogi odgovori na pitanja koja sebi postavljamo i koja nas muče. A istina, istina o genocidu, istina o nama i pravu žrtava genocida na satisfakciju ne smije ostati u prošlosti zakopana. Genocid nema rok trajanja, jer u nama koji smo ga doživjeli živi i zauvijek ostaje. I nitko, baš nitko, nema pravo stati na put žrtvama i porodicama žrtava genocida da dođu dio istine. Neka se ne usudi niko u Evropi i svijetu, neka se ne usudi Međunarodni sud pravde u Hagu odlučiti drugačije.
Burlington, 7. marta 2017
Zijad Bećirević
