Plamen života nema svoju sjenu. Jer je unikatan. Nema ga ni onaj koji Dubičanka Vikica Jukić Čađo nosi u svom srcu i sa njim grije srce i dušu, a nas blaži i oplemenjuje. Taj vječni plamen njenog srca sažimao je uvijek treptaje ispunjene njenom blagošću, toplinom, razdraganošću osjećaja, a ima ga i danas pretočena u rime njene životom nadahnute poezije. Vikicina zvijezda rođena na nebu Hrvatske Dubice sada raskošno treperi u sazvježđu BosanskoDubičkog neba. Takvu je prepoznajemo i takvu ćemo je uvijek pamtiti, cijeniti i voljeti.
************
Dragi i poštovani Dubičani, dobri ljudi širom svijeta, danas 4. Jula ( koji smo u Jugoslaviji obilježavali kao Dan borca, a u Americi se slavi kao Dan nezavisnosti), u odsjaju raketa koje pršte američkim nebom i sa hiljadama svjetlosnih kristala obasjavaju zemlju i naša razdragana lica, čitam poruku primljenu preko Ivane Čađo, unuke od moje radne kolegice Vikice Jukić – Čadjo, koja me nakon nepunih 40 godina vraća u srećne dane i potsjeća na životne radosti, u kojima svako od nas nalazi makar mali dio sebe.
Nikad neću zaboraviti poštovanu i dragu radnu kolegicu, moju vjernu prijateljicu, Jukić Viktoriju – Vikicu, njenu neizmjernu dobrotu i prijateljstvo iskazano i potvrđeno i u trenutcima velikih životnih iskušenja. Rad s njom i njeno prijateljstvo za mene su i sada dragulj koji čuvam i kao dragu uspomenu rado nosim u svom srcu. Jer ona ima dušu kakve se danas rijeđe rađaju, susreću i nalaze.
U njenoj poruci, koja ne može ne izmamiti suze, Vikica mi piše:
„Dragi Ziko, veliki i vječni prijatelju, čudo je učinilo da te potražim…Kako mi je srce malo, a emocija mnogo, često emocije prenosim u svoje pjesme. Tebi i svim našim dragim Dubičanima, rasturenim po bijelom svijetu, a koji me znaju, posvećujem dvije moje pjesme, da me se sjetite i da vas na trenutak vratim u mladost i na obale naše lijepe rijeke Une. Za početak ti šaljem jednu od mojih pjesama koja nosi naslov “Uspomene”.
Dragi Ziko, hvala ti za lijepo mišljenje o meni i sjećanje na davna vremena. I ja se rado sjetim našeg druženja , a naročito doručaka koje je slala tvoja majka, uštipci i jaja na kajmaku, da prste poližeš. To je bio život, druženje, poštovanje i zajedništvo. Voli te tvoja prijateljica Vikica. Pozdrav od mog muža Duje.
USPOMENE
U mislima mojim često,
ja potražim drago mjesto,
gdje sam tako srećna bila,
gdje sam mladost ostavila.
Na tom mjestu tražim mnoga
poznata i draga lica,
što u mome srcu stoje
kao jedna porodica.
Veoma smo srećni bili,
lijepe dane provodili,
sve nedaće, radost, brige,
zajedno smo proživili.
Godina već mnogo ima
i put vodi svome kraju,
a te lijepe uspomene,
uvijek meni snagu daju.
I dugo bih maštat’ htjela,
ali stvarnost mene zove,
a sjećanja iz mladosti,
spremam ja u srce svoje.
Sve se mijenja i prolazi,
život tako brzo teče,
o tim sretnim danima,
razmišljam ja svako veče.
I Bogu se često molim,
za vas i za mene,
da što duže s’ nama žive,
naše lijepe uspomene.
KAD BIH MOGLA BITI
Kad bih mogla san da budem,
svima b’ lijepe snove dala,
a ti snovi jednog dana,
da postanu java.
Kad bih mogla dar da budem,
taj moj dar bi zdravlje bilo,
srce moje svim ljudima
s’ ljubavlju bi poklonilo.
Kad bih mogla ljubav biti,
ja bih mržnju pobijedila,
u srce bi svima ušla,
i tu bih se nastanila.
Kad bih mogla mržnja biti,
Planetu bi napustila,
jer ona je ljudskom rodu
mnogo bola učinila.
Kad bih mogla sreća biti,
domove bih posjetila,
i u svakom ja bih domu,
malo sebe ostavila.
Kad bih mogla život biti,
on bi mnogo bolji bio,
jer tad’ čovjek nikad ne bi,
jedan drugom zlo činio.
OBALA
Obala moja,
mirna i tiha,
žubori rijeka,
a vrijeme stalo,
pogledom tražim,
nekog dragog,
iz vremena prohujalog.
I drvo je tu,
i klupa je tu,
sto odavno
na nas čeka,
da ponovo čuje
šapat zaljubljenih,
i da ga žuborom
ponese rijeka.
Al’ žubor i vrijeme nosi,
tog šapata biti neće,
samo će godine ove,
pamtiti trenutke sreće.
Obalo moja mila,
mladosti više nema,
a sve što je ostalo
od dragog lika,
to je u srcu uspomena.
Tebi će uvijek, obalo moja,
doći neki zaljubljeni,
a ti im podari radost i sreću,
kao što si nekada meni.
Sa Vikicom Jukić – Čađo radio sam u Bosansko -Dubičkoj opštini duže od 20 godina. Blagi dražesni osmijeh nikad nije silazio s njena lica. Svakom je bila prijatelj. S njom, nikad niko, nije imao ružnu riječ. Uvjeren sam da svi koji su je poznavali i poznaju mogu o njoj reći samo najbolje. Za mene je bila i ostaje nježan cvijet koji ne vene. Srećni su svi oni čije ključeve sreće Vikica drži u svojim rukama. Ovom prilikom poručujem njenoj djeci i unučadi, posebno unuci Ivani : nigdje nećete naći tako dobru osobu, tako milu baku, da je svijećom tražite na zemlji i u zraku.
Njenoj unuci Ivani, koja kako rekoše radi u dubičkoj opštini, želim da kroz opštinske organe uprave nosi i pronosi duh ljubavi, dobročinstva i zajedništva, koji je sa toliko osjećaja pronosila i obogaćivala sviju nas njena baka Vikica od 60-tih godina prošlog vijeka, do ratnih dana ;da nikad ne zaboravi potsjetiti sebe i druge da sva ta zdanja, sve te mahale i ulice, sve te žive i zamrele fabrike, sve to što nestaje ili iznova nastaje, raste i cvijeta, nije samo srpsko, kao što ni Bosanska Dubica nije , već svih koji su tu živjeli i žive,… i onaj sat na trgu u ul. Maršala Tita, za koji sam se tako zdušno zalagao da se postavi, da kuca vrijeme sreće za sviju nas, sve građane, sve mještane Bosanske Dubice, koji su tamo ostavili sjeme života da nas genetski obnavlja i povezuje.
Mi prognani i izbjegli Dubičani našem rodnom zavičajnom gradu, našoj Bosanskoj Dubici, svima koji u njoj žive, želimo da raste i cvijeta obnavljajući duh ljubavi i zajedništva, koji je sa toliko pažnje gajila i održavala i u svojoj poeziji oplodila Viktorija Jukić Čađo.
Ma gdje da živimo, ma šta da radimo, bez budućnosti možemo ostati, ali ne možemo ostati bez prošlosti, jer ono što smo proživjeli i ono što smo doživjeli, obilježava nas kroz cijeli naš život. Siguran sam da je želja Viktorije Ćađo, kao moja i većine vas, da proživljeno više nikad nikom ne bude nesreća već naša individualna/ zajednička sreća i izvorište srećne budućnosti.
Nikad ne smijemo zaboraviti da “ljudi čine grad, ali i grad čini ljude“. U Bosanskoj Dubici je uvijek bilo dovoljno mjesta za sve njene narode, Bošnjake, Srbe, Hrvate, Rome, Židove…Nažalost, u Republici srpskoj, koju tako zovu, i u Kozarskoj Dubici kako Bosansku Dubicu sada zovu, još uvijek ima mjesta samo za Srbe. Svi drugi su nepoželjni. Kozarska Dubica osiromašena tokom agresije za 7.000 Bošnjaka i blizu 1000 Hrvata, od kojih se do sada trajno vratilo tek 1.500, ne može u sebi obnoviti hiljadugodišnje materijalne, duhovne, kulturne vrijednosti koje je u sebi stvorila i ovjekovječila Bosanska Dubica. Zato Dubičani ne mogu Bosansku Dubicu ostaviti u prošlosti niti zamjeniti Kozarskom Dubicom. Ako bi se to i desilo, bio bi to grad bez duše, grad utvara.
Želimo dočekati dan kada će se to promjeniti, kada će mržnju i netrpeljivost ljubav i zajedništvo zamjeniti, kada ćemo opet svi mi moći za sebe s ponosom reći “ Mi Dubičani!“
Dubička pjesnikinja Vikica Čađo je u poznim godinama života ali još uvijek vedra duha i raspoloženja, kao životni plamen u zanosu pjesničke melanholije, sa kojim snaži i nadahnjuje ne semo sebe, već svoga supruga, svoju djecu, svoju unučad i sviju nas koji duh života tražimo i nalazimo na obalama Une, u Bosanskoj i Hrvatskoj Dubici.
Burlingon, 7. Jula 2018. Zijad Bećirević