Kada je 2014. godine magazin Forbes Tihomira Brajkovića iz Kiseljaka uvrstio na listu najbogatijih ljudi u BiH i cijeloj regiji, mnogi su se čak i u susjednoj državi zapitali: “Tko je, sad, on?”
Ista se stvar ponovila i pet godina poslije, točnije kada je nedavno objavljeno da Brajković gradi šest luksuznih vila u Dubrovniku, na glavici Babina kuka, iznad hotela “More”.
Iako je za to vrijeme još samo povećao svoje nemalo bogatstvo, Brajković je ostao prilična enigma. Tome je umnogome i sam pridonio jer, primjerice, nikada u svojoj dva desetljeća dugoj poslovnoj karijeri nije dao intervju, niti se volio fotografirati. A da je prigoda bilo, ne treba ni sumnjati.
Tko je, zapravo, Tihomir Brajković? Prema nama dostupnim podacima, rođen je 1972. godine u selu Oglavku kod Brestovskog, na granici Fojnice i Kiseljaka. Obitelj mu se u bivšem režimu bavila poljoprivredom, i to vrlo uspješno. Zemlju su od tadašnjih zadruga uzimali u najam, a sve što bi proizveli prodavali su u Sarajevu i okolici.
– Stari Brajković bio je, što bi se u Bosni reklo, pravi gazda. Vrlo vrijedan čovjek kojeg ste uvijek mogli vidjeti u poslu, a najčešće u “tamiću” koji bi nakrcao robom i pravac pijaca – kazuje nam jedan Kiseljačanin koji dobro poznaje obitelj.
Rat ih je dočekao u Oglavku, ali su se ubrzo preselili u Kiseljak. Počelo se “kuhati” s Bošnjacima i obitelj tada od jednog lokalnog Muslimana kupuje kuću.
– Dobro došlo i njima i tom čovjeku. Znate kakva su vremena ovdje bila – kaže naš sugovornik.
U ratu je Tihomir bio obični vojnik HVO-a, ali su poljoprivredu, od koje su do tada dobro živjeli on i njegovi, zamijenili – trgovinom. Kiseljak je bio punkt iz kojega se opskrbljivalo opkoljeno i gladno Sarajevo. Nije izostala dobra zarada.
Iz rata Brajkovići izlaze na broju, ali godinu-dvije poslije u prometnoj nesreći gine glava obitelji. Sve konce preuzima najstariji sin Tihomir. Da je tako bilo, kazuje i naziv tvrtke koju je osnovao – “Tibra”, što su početna slova njegova imena i prezimena. Braća Benito, Robert i Dejan našli su se u ulozi glavnih suradnika.
Prvi veći poratni biznis bio je onaj s mesom. Brajkovići su osnovali tvrtku “Meso-Impex” i krenulo im je više nego dobro. Prema riječima upućenih, baš u to vrijeme Nizozemska, Belgija i još neke zemlje počele su se rješavati mesa iz rezervi kojemu se primicao istek roka valjanosti. Shvatili su, naime, da im ga je bolje prodati budzašto ili darovati negoli da ga sami uništavaju. I tu su mnogi iz susjedne države nanjušili priliku za dobru zaradu.
– U nekoliko mjeseci su Brajkovići kupili luksuzne Mercedese hladnjače i stekli vozni park kakvim su se mogle pohvaliti samo jake mesne industrije s višedesetljetnom tradicijom. Kako neće kada su ćevabdžije iz Sarajeva, Zenice, Visokog, Banje Luke… stajali u redu za to meso. I, što je važno, kamione nisu kupovali na uobičajeni način, poput kredita ili leasinga, nego mahom u kešu. Pare na stol. To je poslovično oprezne Nijemce ostavilo u čudu – govore nam Kiseljačani.
Iz tog vremena ostao je možda jedini poveći poslovni rep braće Brajković, “težak” 9,3 milijuna konvertibilnih maraka, ili oko 4,6 milijuna eura. Radilo se o famoznom “uvozu radi izvoza”, i to bikova i goveda. Uvozili su se s njihove strane u Slobodnu zonu u Kiseljaku, ali ubrzo iz nje izlazili pod objašnjenjem “oplemenjivanja”, odnosno “unutrašnje obrade”. Nekoliko dana poslije ista bi roba opet bila vraćena u zonu i iz nje nakon carinjenja puštana u slobodan promet u BiH. Kvaka je u tome da se nakon svega na tržište puštala manja količina mesa od uvezene, a posljedično tome plaćene su i manje carine te ostali nameti.
Shema je funkcionirala dok je Uprava za indirektno oporezivanje BiH (tamošnja Porezna uprava) nije razotkrila 2006. godine. Trebale su im četiri godine, jer su 2002. godine na ovakvu praksu bili upozoreni od strane CAFAO-a. Poreznici su na koncu izdali ravno 273 rješenja, Brajkovići su se žalili na svako od njih, ali su u međuvremenu rasprodali strojeve i vozila, pa je veliko pitanje hoće li se i odakle onih devet i nešto milijuna maraka duga moći naplatiti.
Dok je posao s mesom cvjetao, Brajkovići su u samom Kiseljaku podignuli velebni poslovni centar. Ipak od svega je odskakala diskoteka “Pacific”, koja je mogla primiti nekoliko tisuća ljudi. Bila je na dobrom glasu i u nju se dolazilo u noćni provod iz cijele Bosne i Hercegovine, pa čak i Dalmacije.
– To je jedino mjesto gdje se u javnosti volio pojavljivati Tiho. Imao je svoj stol na jednoj platformi i odatle sve nadzirao. Iznad diskoteke napravio je i penthouse s bazenom za sebe i obitelj, tako da mu je bilo lako spustiti se i u kućnim papučama – kažu nam.
Nakon trgovine, mesa i pjevačica, novi biznis našli su u stanogradnji. Prvu veću stambenu zgradu podignuli su u Kiseljaku, ali onda im se otvorilo Sarajevo. Navodno je počelo škripati u odnosima s lokalnim vlastima i HDZ-om, apetiti su s obiju strana bili sve veći i veći i teško su iznalazili dogovor.
– Javna je tajna da se u Sarajevu ne može ništa graditi bez amena Bakira Izetbegovića. Dok mu je otac Alija bio živ, on je bio na čelu Zavoda za izgradnju grada. Preko njegovih ruku sve je prolazilo. Gdje su se on i Tiho našli, to nitko ne zna, ali su Brajkovići počeli naveliko graditi. Prvo na Stupu, onda u Neđarićima, pa na Otoci, niknulo je nekoliko tisuća stanova, i to svi uz tramvajsku prugu. Pa zahvaljujući ovim gradnjama Sarajevo je spojeno s Ilidžom u jedan grad. Tu su se okrenule stotine milijuna maraka – veli jedan sarajevski građevinar.
Kada se gradilo, “Tibra” je za tamošnje vlasti bila i socijalni partner jer je zaposlila na stotine radnika iz propalih tvrtki u Zenici, Visokom, Ilijašu, Kaknju…
– Ljudi su radili za sitan novac, ali bolje im je bilo i to nego ništa. Brajkovići su to znali iskoristiti. Jedino što bi dobro platili bili su inženjeri na gradilištima i odvjetnici koji su gradnju papirnato pripremali – dodaje građevinar.
Cijelo vrijeme Tihomir je čekao priliku za uložiti nešto i u Hrvatskoj. Mislio je da ju je dočekao 2011. godine, kada je poželio graditi u strogom centru Makarske, uz zvjezdarnicu na Glavici. Uredno je kupio i platio nešto manje od tisuću kvadrata zemljišta te veći dio pristupnog puta, ali su mu lokalne vlasti na čelu sa SDP-om, nakon što su prethodno dali suglasnost, na koncu istu uskratili. Navodno su popustili pod pritiskom Udruga antifašista jer se u blizini nalazi spomenik njihovim palim suborcima iz NOB-a.
To najstarijeg Brajkovića nije puno pokolebalo i svoj fokus je usmjerio prema Dubrovniku, gradu koji je u povijesti bio dosta povezan s Kiseljakom. Naime, brojni su Dubrovčani u prošlosti zbog ugodne klime i mineralnih lječilišta gradili kuće i provodili zime i ljeta u dolini Lepenice. Bilo je dosta i obrnutih slučajeva, pa su uvijek biznisu skloni Kiseljačani rado kupovali i ulagali u Gradu i oko njega. Navodno je dio zemljišta na Babinu kuku Tihomir Brajković i kupio od jednog od svojih sugrađanina.
Turizam bi mogao biti nova tržišna niša za zaradu poduzetne obitelji iz srednje Bosne. Nedavno su izgradili i dvije mini hidroelektrane u Ustiprači i Berkovićima u Republici Srpskoj, a dulje pregovaraju i za pogone na rijeci Bosni i njezinim pritokama.
Njihov slučaj još jedan je pokazatelj da novac i biznis ne poznaju granice, razlike u vjeri, naciji…
Piše Zoran Šagolj/Slobodna Dalmacija
