Voljela bih da se sretnemo, i da ga pitam: „Bolan Radovane, što ti je sve ovo trebalo.“
Izeta Bajramović prijeratna je komšinica haškog optuženika Radovana Karadžića, nekadašnjeg lidera Srpske demokratske stranke (SDS) i prvog predsjednika Republike Srpske, entiteta u Bosni i Hercegovini.
Žalbeno vijeće Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS) 20. marta će mu izreći drugostepenu presudu za ratne zločine u Bosni i Hercegovini.
Haški tribunal Karadžića je nepravosnažno osudio na 40 godina zatvora, proglasivši ga krivim za genocid u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata širom Bosne i Hercegovine, terorisanje stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem, te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.
Na tu presudu Karadžić je uložio žalbu, ali je to učinilo i Haško tužilaštvo, koje je tražilo da on bude proglašen krivim i za genocid u još sedam opština u Bosni i Hercegovini i da bude osuđen na doživotni zatvor.
Prva optužnica protiv Karadžića je potvrđena u julu 1995. godine. On je uhapšen u Srbiji u julu 2008. godine a suđenje mu je počelo u oktobru 2009. godine.
Sarajevo je tokom rata u BiH bilo 1.425 dana pod opsadom, što je najduža opsada u povijesti modernog ratovanja i najduža opsada jednog glavnog grada ikada. Trajala je 44 mjeseca, od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996. godine, što je tri puta duže od opsade Staljingrada, a u prosjeku je 329 projektila ispaljivano na grad dnevno. Tokom opsade Sarajeva ubijen je 11.541 civil, od čega 1.601 dijete
Dan prije izricanja presude Sarajevo radi svojim ustaljenim ritmom.
U ulici Sutjeska, na broju 2, gdje je Karadžić živio do rata danas još uvijek živi nekoliko komšija koji čekaju sutrašnju presudu.
Bajramović je vlasnica slastičarne, koja je na tom mjestu od 1949., danas izmještena tek nekoliko metara uz ulicu, i u koju je Karadžić dolazio svaku jutro na baklave.
„Jeo je četiri baklave, pretpostavljam da mu je to odgovaralo zbog visokih kalorija i energije“, kaže za agenciju Patria Bajramović. U njenoj slastičarni sjedi i nekoliko drugih komšija haškog optuženika Karadžića, ali niko osim Bajramović ne želi govoriti o njemu.
„Karadžić je iz Crne Gore došao u Sarajevo kada je imao 14 godina. To je bilo negdje oko ’60-te godine. Bio je povučen, i izgledao je dosta skromno. Upisao je Srednju medicinsku školu. Bilo nam ga je žao, pa smo ga mi iz ulice pomagali. Onda bi njegova majka, kada dođe jesen, nama poslala neke proizvode od mlijeka, poput sira, koje su oni pravili na selu“, kaže Bajramović, dodajući da je Karadžić ubrzo počeo pokazivati da želi pažnju i dominaciju u društvu, ali nikada nije pokazivao ekstremizam, dok je nju vrlo prijatno oslovljavao sa „hadžinica“, što je naziv za ženu koja obavi posljednju islamsku dužnost odnosno otputuje na hodočašće u Meku.
„Karadžić, ili Radovan kako smo ga mi zvali, živio je u domu. Njegova sadašnja supruga Ljiljana Zelen je živjela u našoj ulici, Sutjeska na broju 2, pa kada su se njih dvoje uzeli, onda se i Radovan doselio u taj ulaz i tako smo postali komšije. Poslije su Radovan i Ljiljana, kada je on postao ljekar, opremili stan u potkrovlju i tu su živjeli“.
Na istoj adresi, na kojoj je Karadžić živio do početka rata, danas još uvijek stoji prazan stan tog haškog optuženika, dok je u ulazu iste zgrade stan Ljiljanine sestre, u koji povremeno svraća njena kćerka, koja je nakon rata završila studij medicine na sarajevskom Medicinskom fakultetu.
„Ne znam šta bih rekla. Sarajevo je tom čovjeku dalo sve, a onda ga je on srušio do temelja i pobio tolike ljude i djecu,“ kaže Izeta Bajramović.
Patria
