2. maja 1992. Sarajevo je pobjedilo u ime pobjede Bosne i Hercegovine, Ideje Bosne i Bosanskog duha. Istovremeno tada je međunarodna zajednica umrla u Sarajevu, jer je izdala kospomolitski grad Sarajevo, državu Bosnu i Hercegovinu, Ideju Bosne i Bosanski duh, koji su Evropa u malom. Međunarodna zajednica je 2. maja 1992. izdala samu sebe u Sarajevu i zato ona ima veliki dug prema državi Bosni i Hercegovini. Sada u 21. vijeku kada iste agresorsko genocidne državne snage prijete državi Bosni i Hercegovini, međunarodna zajednica ne smije ponovo izdati samu sebe kao što je to učinili u Sarajevu na početku i na kraju 20. vijeka. Jer kao i 2. Maja 1992. i sada se još brani Bosna i Hercegovina, ne samo zbog odbrane te hiljadugodisnje državne tradicije, već i zbog odbrane nade u bolju budućnost čovjećanstva. Baš zato nije više dovoljan samo osjećaj krivnje i žaljenja zbog izdaje države Bosne i Hercegovine. Potrebna je organizovana akcija. Jer multietnička, multikulturalna, multireligijska država Bosna i Hercegovina treba postati nova nada za posrnulu međunarodnu zajednicu u uslovima kada ona sve više gubi svoje vlastite vrijednosti. Ubiti državu Bosnu i Hercegovinu znači prekinuti pupčanu vrpcu nade za bolji Svijet. Pucanj na Sarajevo i državu Bosnu i Hercegovinu, 2. maja 1992. je pucanj u srce čovjećanstva i civilizacije, koji su se pobjedom nad fašizmom, poslije Holokausta, zavjetovali na “nikada više”. Ali to zavjetovano “nikad više” je poraženo, umrlo u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Pokušajem ubistva velikog grada Sarajeva i još veće države Bosne i Hercegovine, agresor je potvrdio da Sarajevo nije njegov grad, da Bosna i Hercegovina nije njegova država niti će biti. Rušenje Sarajeva, držanje u obruču građana Sarajeva je vrhunac fašizma koga je međunarodna zajednica mirno posmatrala i tako saučestvovala u njemu. Onaj ko može rušiti i ubijati Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu ne može pripadati niti tom gradu i državi, niti čovjeku i civilizaciji. On pripada barbarima, neljudima, zločincima. Zato je međunarodna zajednica poražena u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Zato ona mnogo duguju Sarajevu i Bosni i Hercegovini.
Da se ne zaboravi jer istina je samo jedna. Sarajevo nikad nije palo u ruke agresora. 2. maja 1992. godine vođena je odlučujuća bitka za opstanak Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Specijalne jedinice tadašnje JNA uz pomoć brojnih paravojnih srpskih jedinica u koordiniranoj vojnoj akciji pokušali su zauzeti zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Agresorsko genocidnoj vojsci nije dozvoljeno da uđe u Sarajevo i zauzme glavni grad. Zato je 2. maj 1992. bio ključni za odbranu države Bosne i Hercegovine. Sarajevo nije palo. No, Sarajevo je ostalo u najdužoj opsadi modernog ratovanja, a državu Bosna i Hercegovina, koja je netom proglasila svoju nezavisnost i koju je posrnula međunarodna zajednica priznala samo nekoliko dana prije toga, nastavila je braniti Armije Republike Bosne i Hercegovine. Na Sarajevo su četiri ratne godine padale granate i na njegove goloruke građane pucalo se iz snajpera sa okolnih brda. Kraj agresije i genocida nije dočekalo 1.601 sarajevskih dječaka i djevojčica, budućnosti za koju će ovaj grad zauvijek ostati uskraćen. Tokom opsade Sarajeva koja je trajala 1.425 dana, na grad je u prosjeku svaki dan padalo 329 granata od kojih je stradalo 11.541 civila, a povrijeđeno je najmanje 50.000 ljudi. Građani Sarajeva su ubijani iz svih naoružanja, ali i mučeni i iznurivani dugim prekidima u snabdijevanju pitkom vodom, električnom energijom i prirodnim plinom, izgladnjivani nedozvoljavanjem ulaska humanitarnih konvoja u grad.
Direktor Institita za istraživanje genocida Kanada
