Dana 30.8.2019. i u BiH je obilježen Međunarodni dan nestalih osoba, sa kojim ne samo da nije oživljen proces traganja, već još više usporava, kao da će se ugasiti.
Porodice žrtava sve nestrpljivije, a potraga za nestalim sve više posustaje. Još uvijek se ništa ne zna za sudbinu 7.200 nestalih u BiH, od čega u Srebrenici 1.000, Prijedoru 750, Foči 627, Zvorniku 560, Ključu 520, Sanskom Mostu 418… ali i za desetine i stotine u svakoj opštini okupiranog dijela BiH, u genocidnoj Rs, koje je tokom agresije na BiH progutao mrak.
Od traganja za nestalim umorni su i oni najagilniji, a međunarodna zajednica kao i sve drugo i nestale gura pod tepih zaborava. Ne samo da nedostaje para, već je sve manje političke volje.
Okončanjem agresije na BiH, zaključenjem Dejtonskog mira, 1996. godine počelo je traganje za nestalim, kojih je po podacima UN tada bilo oko 31.500. Jedno vrijeme se govorilo o 60.000. Traganje je pažnju timova već u startu usmjerilo prema nepristupačnim terenima, ka sprudištima rijeka, planinskim zabitima i rudnicima, gdje se s pravom pretpostavljalo da se nalaze tijela nestalih. Upravo tada je na području Srebrenice nađeno 3.000 tijela, koja su stavljena u najlonske vreće i držana u Tunelu Tuzle, s namjerom da se ukopaju kao bezimeni (anonimno bez identifikacije), čemu su se oštro suprostavile srebreničke majke i porodice žrtava. U tome ih nije pokolebao ni predstavnik MZ za ta pitanja Jensen, koji je čak zaprijetio da će se obustaviti sve dalje ekshumacije ako na to ne pristanu. Od tada do danas traganje za nestalim ima višestruki značaj, prije svega zato što je dovelo do otkrivanja masovnih grobnica kako u Srebrenici i podrinskim opštinama, tako i širom BiH.
Dugo se čekalo na popise nestalih osoba
Prvi posao koji je po zaključenju Dejtonskog ugovora trebalo obaviti u svim opštinama BiH gdje su se dogodila ratna dejstva, bio je napraviti popis nestalih i pristupiti traganju. Takve popise je trebalo odmah učiniti dostupnim javnosti. Naravno, to u većini opština okupiranog dijela BiH nije učinjeno, a kako bi i bilo kad je ubijene i nestale trebalo sakriti. Ondje gdje su sačinjeni takvi popisi ostali su duže od 10 godina skrivani su kao tajna. U to vrijeme dostupne liste nestalih imale su samo neke opštine, a cjelovit popis nestalih na nivou države, u saranji sa Međunarodnom komisijom za nestale( ICMP), napravljen je tek 2014. godine, sa imenima 32.152 nestale osobe. Sve do tada u većini opština spiskovi nestalih su dijelili sudbinu sličnih spiskova sa imenima osumnjačenih za ratne zločine i imenima onih za koje se znalo da su činili zločine i učestvovali u srebreničkom, prijedorskom i drugim genocidima, a nesmetano i dalje radili u službama sigurnoisti, policiji i državnim organima svih nivoa. Sve zahtjeve da se takvi spiskovi objave odbilo je tužilatvo BiH, navodno, u interesu istrage, a brojni predmeti i dalje netaknuti ležali u Tužilaštvu. I tako je bilo godinama.. Samo jedan takav spisak sa 22.000 imena, koje je sačinila mješovita komisija po nalogu međunarodnog predstavnika Paddy Ashdovna, kupio je prašinu u tužilaštvu do nedavno, dok ga nisu majke Srebrenice dostavile njemačkom državnom odvjetništvu, što je samo nakratko aktueliziralo ovo pitanje.
Evidencija o nestalim propisana je Zakonom
Vođenje evidencije o nestalim propisano je Zakonom o nestalim osobama u BiH, koji je donesen sukladno Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina i genocida (1948), Ženevskoj konvenciji o zaštiti žrtava rata (1949), Općim okvirnim sporazumom za mir u BiH, Deklaraciji UN o zaštiti svih osoba od nasilnog ili prisilnog nestanka (1992), a stupio je na snagu 1.10.2004. godine. Zakonom o nestalim u BIH definisan je status nestale osobe, propisana odgovornost državnih organa svih nivoa u BiH za nestale, prava članova porodice, vođenje evidencije o nestalim, zaštita podataka o nestalim…Po tom zakonu nestalom osobom smatra se osoba koja je na osnovu pouzdanih informacija prijavljena kao nestala zbog oružanog sukoba koji se desio na tetitoriji bivše SFRJ, o kojoj porodica nema nikakvih vijesti. Zakon obavezuje vlasti svih nivoa na saradnju sa Međunarodnom komisijom za nestale osobe (ICMP), koja ima sjedište u Hagu, i isključivo radi po pitanju nestalih, Međunarodnim komitetom Crvenog križa (MKCK), Institutom za nestale osobe i Društvom Crvenog križa BiH i drugima. U čl. 21. Zakona propisana je obaveza vođenja Centralne evidencije o nestalim (CEN BiH), u kojoj se pohranjuju svi podaci o nestalim, a predviđene su i sankcije za kršenje zakonskih odredbi.
Iako se traganju za nestalim pristupilo na osnovu Zakona, pristup zadatku nije bio aktivno podržan od svih koji su bili obavezni da ga izvršavaju, radi čeka se sve do danas traga za velikim brojem nestalih širom BiH. Traganje je posebno bolno i traumatično za porodice žrtava, koje godinama ne- strpljivo čekaju da saznaju za subinu svojih najmilijih i da ih dostojno sahrane, ako više nisu živi.
Svaki grad u BiH morao je pokrenuti potragu za nestalim
Kako je bilo moguće naći nestale u gradovima i selima širom BiH, naročito na okupiranom području koje je pokrila Rs, kad ni jedan grad, sa izuzetkom onih u kojima je bilo najviše mrtvih, nije sačinio zvaničan popis nestalih od 1991 do 1995.godine, niti ga objavio u javnim medijima, niti postavio to pitanje na sjednicama organa i foruma i pokrenuo zvaničnu potragu. A potraga za nestalim trebala je biti pokrenuta već prvi dan po prestanku rata. Načelnici gradova, osim časnih izuzetaka, to nisu učinili ni tada ni za svih proteklih 20 godina, a znaju da su to bili građani njihova grada, sa kojim oni sada upravljaju. A mnogi od nestalih sav svoj život posvetili su za napredak i dobrobit svog grada, u kojem su umoreni. U mom gradu Bosanskoj Dubici, ako ne najveći onda jedan od najvećih privrednika koji se tu rodio, bio je inž. Kahrić Kasim, a ni danas mu se ni za kosti ne zna. Ne zna se ni za kosti Envera Hatića, Selima Kočana, Đemila Krivdića, Jajčanin Jusufa Juke…Briga za nestalim se sve više prevaljuje na njihove porodice.
U BiH je 2014. godina proglašena “Godinom nestalih”. Prvi zvaničan i potpun popis nestalih u saradnji sa domaćim timovima napravljen je u Međunarodnom komitetu za nestale (ICMP) tek 2014. godine, što unači 20 godina po okončanju agresije.U tom spisku pod nazivom “Osobe nestale (u BiH) usljed oružanih sukoba tokom 90-tih godina” evidentirane su 32.152 osobe po regionima: Srebrenica – Žepa 7.833, Donje Podrinje 4.124, Posavina 1.484, Krajina 6.817, Gornje Podrinje 3.783, Ozren 350, Sjeveroistočna Bosna 556, Središnja Bosna 2.325, Sarajevo 2.299, Hercegovina 1.705, Zapaddna Bosna 654, Ndpoznato 222. Osim Srebrenice, gdje je broj nestalih bio poznat već 1995, najveći broj nestalih bio je u Krajini- Prijedoru 3.113, Sanskom Mostu 757, Ključu 699, Kotor Varoši 411, Bos. krupi 224…
Godine sve brže prolaze, a porodice nestalih sa sve manje nade očekuju neka saznanja o sudbini njihovih najmilijih. Njihova nada za pronalazak nestalih sve više blijedi, naročito u manjinskim zajednicama, u kojima traganje može biti fatalno za one koji tragaju. Najviše smeta sve očigledniji nedostatak političke volje za traženje nestalih. Svjesne toga, porodice nestalih same kreću u potragu, nude nagradu, kako bi došle do bilo kakvih informacija o svojima koji su nestali.
Teret potrage prevaljen na timove
Teret potrage za nestalim u najvećoj mjeri prevaljen je na timove za otkrivanje masovnih grobnica i identifikaciju, koji su u složen i osjetljiv posao ušli nedovoljo spremni, neopremljeni i malobrojni. Bili su izloženi nadljudskim naporima i učinili su mnogo. Učinili su to da se otkriju masovne grobnice, identifikuju žrtve pronađene u njima, smanji broj nestalih i omogući njihov ukop. Svi drugi odgovorni za pronazak nestalih mogli su i morali učiniti više, jer prošlo je 26 godina od završetka rata, a toliki broj ubijenih i nestalih još uvijek ne može naći svoj smiraj. Institut za nestale osobe BiH (INO BiH) je nakon osnivanja 2008.godine imao 51 zaposlenog, od čega 17 Bošnjaka, 12 Srba i 7 Hrvata, a od 2001. do 2008.g na ekshumacijama je radilo samo 15 antropologa na 1.368 lokacija, od kojih je 586 dalo negativne rezultate, a posmrtni ostaci pronađeni u 782 grobnice. Sa ekshumacijama se već 1966. počelo u Bihaću, Prijedoru, Banja Luci, Brčkom, Tuzli, Zvorniku, Satrajevu, Mostaru…
U BiH se još uvijek se traga za 7.200 žrtava. A da se uz malo veće angažovanje drugih moglo i moralo učiniti više, pokazao nam je Srebrenčanin Ramiz Nurkić, koji je sam, samoinicijativno pronašao preko 200 tijela. Njegov primjer nas poziva da se svako od nas upita šta je sam ili s drugima mogao uraditi? A poseban teret odgovornosti i dalje ostaje na onima koji znaju nešo o nestalim, a ne žele ili ne smiju o tome govoriti. Proces traganja za nestalim treba ubrzati posebno zbog porodica žrtava, od kojih mnogi umiru ne saznavši za sudbinu svojih najmilijih i ne dočekavši dan da ih dostojno sahrane.
U procesu traganja za nestalim u BiH je do sada je otkriveno 850 masovnih i više hiljada pojedinačnih grobnica na cijelom području BiH, u kojima su nađena tijela ili dijelovi tijela, pretežno Bošnjaka. Samo u Prijedoru je pronađeno 99 masovnih grobnica, a od 95 masovnih grobnica na području Srebrenice, samo 7 su primarne, a ostale sekundarne, a ima i tercijalnih.Time je BiH postala svjetski rekorder po broju masovnih grobnica. Tomašica kod Prijedora je najveća masovna grobnica u BiH, iz koje je ekshumirano 1449 žrtava prijedorskog genocida, od kojih je 465 žrtava nađeno u primarnoj grobnici, a 984 u sekundarnoj grobnice Jakarina kosa.
Protokol o saradnji u traganju za nestalim
Tek nedavno je potpisan protokol o saradnji između BiH, Hrvatske i Srbije o traganju za nestalim, koji je trebao biti napravljen i potpisan prije 25 godina. Moramo vjerovati da će ovaj korak promijeniti sadašnje inertno stanje u traganju za nestalim. Tokom agresije u BiH je nestalo 31.500 osoba, a traga se za još 7.200. Po podacima Međunarodne komisije za nestale osobe od tog broja pronađeno je 25.000, identifikovano, predano porodicama i ukopao 23.500, a 2.000 još čeka na identifikaciju, koja se ne može obaviti dok se ne obezbijede uzorci krvi. Primjenom klasičnog metoda identifikovano je 8.192, a 14.792 alaizom DNK. Tijela ili dijelovi tijela tek kada se identifikuju dobiju ime i prezime koje im je pripadalo, a s tim i vječni mir i spokoj.
Ko su odgovorni u traganju za nestalim?
Radi rješavanja problema nestalih 2005. godine osnovan je Institut za nestale osobe BiH (INO BiH). Njegova saradnja sa Međunarodnom komisijom za nestale (ICMP) pomogla je da veliki broj nestalih bude pronađen. U tom cilju INO BiH je već tada s vlastima Tuzle pokrenuo Identifikacijski projekat “Podrinje” (PIP) za 8.100 nestalih nakon pada Srebrenice, s kojim je do kraja avgusta 2017. po DNK uzorku identifikovano 6.435 osoba. I vlada Rs je 6.6.2008. formirala Operativni tim Rs za traženje nestalih lica, i zbog toga što se tragalo za 1.662 Srbina nestala na području BiH u tzv. odbrambeno-otadžbinskom ratu.
U BiH je do sada pronađeno i identificirano oko 80% nestalih, a traga se za još 7.200, što je dva i po puta više nego u zemljama regiona. Prema podacima iz augusta 2017. u BiH se još tragalo za 8.000 nestalih, Hrvatskoj 1.600, Kosovu 1.700, Makedoniji 200, Srbiji 100 i Crnoj Gori 60. Na Kosovu se nakon rata (1999) tragalo za 6.000, a do sada je taj broj sveden na 1.700. U Hrvatskoj se traga za još 1.570 osoba. Proces traženja, ekshumacije i identifikacije još traje i potrajaće.
Ko je odgovoran zato što još nisu pronađena tijela ili dijelovi tijela nestalih osoba? Ko su dužni tragati za nestalim? Dužni i odgovorni su: Institut za nestale osobe (INO), ICMP-a, Tužilaštva, ali i SIPA i sve institucije i instituti koji prate provođenje Dejtonskog sporazuma i vrše implementaciju mira u BiH. Značajnu potporu u traganju za nestalim pružaju i dalje porodice žrtava. Njihova saradnja sa ovim institucijama u BiH i vani je od posebne važnosti.
U traganju za nestalim bila je od pomoći i haška Knjiga smrti BiH – “Bosanska knjiga mrtvih”, koja je područje BiH podijelila po slivovima rijeka na 7 regiona: Podrinje, Pounje, Neretvu, Vrbas, Posavinu, Centralnu Bosnu i Sarajevo. Po toj knjizi tokom agresije na BiH život je izgubilo 104.732 lica ( ranije se govorilo o 350.000 do 400.000), od čega su 68.101 (58%) Muslimani, 22.779 (19%) Srbi, 8.858 (7,5%) Hrvati i 4.995 ostali.
Tijela nestalih su potrebna kao dokaz u sudskim procesima
Svima je jasno da su otkrivena tijela, dijelovi tijela ili kosti ubijenih u agresiji na BiH značajan dokaz u predmetima koji se vode ili trebaju voditi pred sudovima BiH, što je jedan od glavnih razloga što traganje za nestalim traje tako dugo i otežano. Takvi dokazi su ključni za utvrđivanje ne samo pojedinačne već i kolektivne odgovornosti, koju svi odgovorni vide ali uporno bježe od nje. Osloboditi se tako teških dokaza ili ih što duže zadržati skrivene, rezultira izbjegavanjem odgovornosti za počinjene zločine, manjim kaznama i prikrivanjem uloge agresora u agresiji. Zato je od izuzetne važnosti da se traganju za nestalim pristupa brže, odlučnije i angažovanije. U nemogućnosti da se na drugi način dođe do potrebnih informacija o nestalim, korisno bi bilo preko odgovornih organizacija MZ ponuditi primamljivije novčane nagrade, kao što se čini u praksi kad se bezuspješno traga za najokorijelim zločincima.
Intenzivirati traganje za nestalim
U nastojanju da se oslobode odgovornosti za počinjena zlodjela tokom agresije, agresori i dalje sve čine da agresiju predstave kao građanski rat, da izbjegnu odgovornost i izjednače krivice, pa se sve više manipuliše brojem žrtava, brojem masovnih grobnica, pa i brojem nestalih osoba, što se moglo vidjeti iz brojnih komentara i izjava. U jednoj od takvih Direktor centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih Rs M. Kojić, iz razloga koiji nisu nepoznati, tvrdi da je Institut za nestale BiH zanemario proces traženja nestalih, da je proces traganja bio više u funkciji traženja nestalih Bošnjaka i da je proces traženja nestalih Srba bio bolji dok je bio u nadležnosti entitetske komisije.
Porodice žrtava sa velikim ne- strpljenjem, i sve više zabrinute, čekaju da dođu do bilo kakvih saznanja o svojim najmilijim, koji su nestali prije četvrt stoljeća i ne mogu ostali u statusu nestalih, jer je izvjesno da su ubijeni, a ubijeni moraju naći svoj mir…moraju biti dostojno sahranjeni.
Krajnje je vrijeme da se preduzmu šire i obuhvatnije mjere u traganju za nestalim, jer je nada članova porodica da će naći svoje najmilije sve tanja, a ogorčenje sve veće što se čini vrlo malo ili ne čini skoro ništa da očevi i majke, braća i sestre, supržnici dobiju odgovor šta se njihovim najmilijim dogodilo i gdje se nalaze. Krajnje je vrijeme da se dođe do saznanja gdje su njihove kosti, da li su u još u skrivenim masovnom ili sekundarnim grobnicama, koritima rijeka i jezera, jamama ili pod rudničkom jalovinom?
Nakon posljednjih nesreća deminera koji rade na čišćenju minskih polja, postaje izvjesno da će i usporavanje u deminiranju, koje je rezultat ne samo nedostatka sredstva, imati odraza na dalji proces traganja za nestalim.
Zaista boli činjenica da se u BiH 27 godina nakon agresije još uvijek ne zna gdje su tijela 7.200 bh građana. Neki su to prokomentarisali s riječima “nastavlja se rat sa mrtvima”…U tome je zaista velika odgovornost na institucijama MZ, ali i na međunarodnom predstavniku, koji sve do sada nije usmjerio dovoljno pažnje u tom smjeru, niti se stavio u poziciju porodica žrtva.
Burlington, 7. Septembra 2019 Zijad Bećirević
