Još jedan 17. septembar…
Najvažnije napisano vezano za prerani očev odlazak. Ostalo je pitanje imena davnog gradonačelnika koji ga je pozvao da iz Zvornika „pređe“ u Tuzlu. Imao sam 6 godina i to je mogla biti 1958. kada je na čelu ovog grada bio Salih Atić.
Išli da vidimo stan, a potom zajednička slika u Foto Bosni u uličici slijeva od „Kapije“. I osmijeh na očevom licu. Majkin još vedriji-zgrada u blizini Hendeka gdje se nalazila kuća nene Zehre. Kada smo stigli u Zvornik, ispriječila se Majka da seli(mo) i- ostade otac u graničnom gradu.
Na fotosu jedino nije bilo osmijeha na mome malešnom licu. Kao da sam naslućivao dramatične godine. U nekoj vezi (i) 1996, kada je njegov stariji hairlija iz Norveške s „obrazom“ stigao u Tuzlu (tad se u rodni grad nije moglo „priviriti“!), ozbiljne namjere da iz Bergena „pređe“. Tadašnji gradonačelnik Selim Bešlagić je uradio svoje ali-ne dade se. I (ne)viđena dijasporna priča. Prohujat će godine u kojoj danas ima-nema neke važnosti da pored Zvornika i Örebra je odnedavno treća adresa u Tuzli.
NIKAD BEZ OSMIJEHA: Mnogo godilo sjećanje Zilhe Sabirović i „analiza“ očevog osmijeha ispred naše stare kuće poviše Drine, dok je igrao stoni-tenis s braćom Skopljaković. Bila je djevojčurak i zamolila da objasni tu neobičnu igru. A tek Raze Kujundžić da je u mladosti proglašen za Mistera Jugoslavije…
Sve protekle nanizane godine upijao svaku o njemu. Najviše od moje dobre starice. I na stotine puta prepričavane anegdote. Jedna iz Beograda-odveo je u operu i kako je jedva izdržala do prve pauze. A sada veli da „ima tu nešto“ i rado pogleda na TV-u.
Posebno dojmilo sjećanje Milana Mičića kada ga je vidio na korzu nakon povratka iz Nantesa i utakmice Francuska-Jugoslavija. A morat ću naredni put kada sretnem Tirketa da mi potanko o događaju sa zvorničke plaže. Otac je davnih godina bio na čelu FK „Drina“ i pred važnu utakmicu krenuo da „prekontroliše“ da neki od fudbalera nije na kupanju. Kada ga je Tirke u daljini ugledao zabio je nos u travu i nabacio majicu preko glave. E, tu mi fali malo šire oko „dramaturgije“. Je li bio još neko s njim, a ko podalje? Vjerovatno neko od raje izdajnički prstom uperio, a poznat epilog.
OVO NIJE DAN TUGE: Prije sjete i ponosa. I „sreća“ što nije zapamtio ova (ne)vremena i „ovaj“ Zvornik. A tek kakav bi imao osmijeh da makar na tren vidi sve naaas, posebno unuke. Nabralo se i praunuka i kada se „pofataju“ u tri zemlje valjat će i taj fotos ugajguliti.
P.S.
Imao sam 16 kada je spomenik postavljen. Ideja je amidže Muhameda, „kompromisna“: dominiraju petokraka, posto je bio u partiji i polumjesec radi djeda Hadžiavdage. Moje je bilo da na dva sastavljena hamera u razmjeri 1:1 nacrtam i uradim šablon da kamenorezac negdje ne pogriješi.
———
(Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje&GljivaMira su nastavak serijala Pod uzgred budi rečeno koji je završen kolumnom 205. Paralelno prenose Fb- grupa BIH DIJASPORA INFODESK i s danom zakašnjenja portal BHDINFODESK, a šalje na 41 mejl adresu).
Piše: Sead Hambiralović
