KROZ DUBIČKU KARANFIL MAHALU

Kad gradovi rastu, opadaju i kad umiru, u svojim mahalama i ulicama, u svojim zabitima i na trgovima, novo doba uvijek iznova dolazi, a staro nikad ne prolazi, jer sjećanje nam niko uzeti ne može. Sve što smo vidjeli i doživjeli prije, vidimo i doživljavamo i danas, samo ovo danas gledamo drugim očima i iz druge perspektive.

Delića mahala, opjevana u pjesmi Emira Rakovića kao Karanfil mahala, je jedna od manjih dubičkih ulica, ali istovremeno jedna od najbogatijih životnim sadržajima. Proteže se od centra grada, iz glavne gradske ulice koja se za Jugoslavije zvala Titova ulica, sada je zovu Svetosavska, a završava jednim krakom na obalama Une, a drugim nedaleko od gradske bolnice i kuće poznatog dubičkog trgovca Jefte Tadića. Delića mahala se za Jugoslavije zvala Ul. Dizdar Paše, po narodnom heroju Dizdar Paši, sinu Karanfila Dizdara. Kako se vidi, sva imena ove dubičke ulice potiču od imena onih koji su u njoj živjeli i bili dio nje.

Delića mahala pokriva veću površinu, nego se smatra. Obuhvata ul. Dizdar Paše, koju okupatori zovu Kosovskih junaka, dio ul. Partizanska, koju sada zovu Kneza Mihaila, do lijeve obale r. Binjačka i dio Obale Avde Ćuka, sada Dr.Mladena Stojanovića. A po nekima se pružala sve do mosta, koji povezuje Bosansku i Hrvatsku Dubicu. Rječica Binjačka izvire ispod Kozare, protiče kroz grad, i kada napusti bašte stanovnika desne strane Delića mahale uliva se kod bolnice u r. Unu. Ranije, dok nije bilo regulisano njeno korito, Binjačka je često plavila Delića mahalu, Ježevicu i centar grada. Bila je ljeti draž kad ih je hladila, a s proljeća belaj kad ih je plavila.

 

Delića mahala je sve do sada bila miran uspavani dio gradskog jezgra, u kojem se živjelo tiho i izolovano. Zvali je ulica, mahala ili kvart, bila je jedan od nepresušnih izvora života Dubičana. Iako je iz nje trebalo učiniti samo korak da se nađete u centru gradskih zbivanja, ona je bila i ostala periferija centra. Ali već sada je više nego izvjesno da će u periodu koji dolazi na mjestu gdje su još uvijek napuštene prizemnice ili zubom načete katnice prognanih dubičana nicati visoke nastambe različitih sadržaja sa lokalima i poslovnim uredima u prizemlju i luksuznim stanovima na spratu.

 

Ovaj tekst pišem po zahtjevu i za hator velikom dubičkom rodoljubu, zaslužnom sportisti i prijatelju Mirzi Ćaušević, koji s pravom smatra da i njegova ulica u kojoj je rođen i odrastao treba da dobije neku vrstu svog almanaha. Almanah uspomena Delića mahale ispisujem sa zadovoljstvom, jer ovaj dio grada, ovu dragu mahalu dobro poznajem. U nju sam često dolazio kao dijete i kasnije kao odrastao. U njoj je rođena i odrasla moja majka, u njoj su živjeli mnogi dragi ljudi, koji žive širom svijeta ili ih više nema, a historiju svoga grada Bosanske Dubice ispisivali su svojim životima.

 

Desna strana Delića mahale

 

Posebnu draž ovoj ulici, koju ne mogu zvati nego mahala, daje ugostiteljski objekat sa terasom pod lipama, koji i danas zovemo Kosovića bašta ili Gradska kafana, jer se iz nje godinama danonoćno čula pjesma kao izraz radosti, koja je napajala duše, pa se razlijegala i nestajala na  obalama Une. Zato nije slučajnost što su u njoj ponikli brojni popularni pjevači sevdalinke, kao što su ranije  Fikreta Đuvelek, a ovih godina Emir Raković.

 

Gradska kafana je smještena na desnoj strani mahale. Atraktivan objekat na atraktivnoj lokaciji zvao se tada Hotel “Prizren”. Jedno vrijeme nosio je ime Hotel “Dubrovnik”, a u narodu poznat kao Kosovića kamen. Sagradili su ga 1918. braća Kosovići: Ostoja, Momčo, Vlado, Jovan…Bavili su se i izvozom vune, šljive…u Njemačku, a uvozom tkanina…Ostoja Kosović je bio veoma bogat. Za njega se govorilo da se dočepao ogromnog blaga, dukata poslanih 1875. u Dubicu iz Srbije da pomognu Pecijnu bunu protiv Turaka. Koliko je litara alkohola tu popijeno, koliko jagnjadi ispečeno, koliko porcija ćevapa pojedeno, koliko brakova začeto, a koliko razoreno ili načeto, nikad se neće saznati?! Mnogo je dubičkih ugostitelja tu kruh zarađivalo. U vrhu terase je bina na kojoj su nastupali muzički sastavi, pjevali solisti dubičke sevdalinke, a zid bine bio je ukrašen slikom Bosanske Dubice iz 1685.g, koju je uradio Ferid Mulabdić. Sastavni dio ovog ugostiteljskog objekta bila je Pecara, u kojoj, su ugostitelji pekli rakiju. Najpoznatiji od njih bio je je Ejub Hodžić, po kome je dubička šljivovica dobila ime “Ejubovača”. Na spratu kafane bila je smještena administracija ugostiteljsko – turističkog preduzeća “Knežpoljeturist”.

 

Uz terasu Gradske kafane doseljenik s Kosova ili Makedonije Zejnula Hasani postavio je mali montažni kiosk od pleha u kom je prodavao kikiriki, pečeno kestenje i špice. Bilo je to malo pakovanje u fišeku od novina. Kupovali su ih djeca i odrasli. Fišek su nosili u ruci, vadili špicu po šicu i grickali dok korziraju, a bila je to obavezna zanimacija kad se ide u kino i gleda kino- predstava. Za Fatimu, koja je čistila kino, predstavljalo je to pravu napast, jer nakon predstave je sav pod kina bio posut ljuskom od špica. Zejnula je ranije imao drveni kiosk sa istim sadržajem nedaleko od ulaza u Sportski centar.

 

Do Kosovića bašte je bio je veći montažni objekat, u kome je prodavan namještaj za kućanstvo. Sada je to prazan prostor. Poslovođa je bio Sevlić Sakib, a s njim su jedno vrijeme radili njegov sin Ziki, Behzad Travančić, Hasan Hasančević- mlađi i Drago Radaković, sin bunarđije Nine. Poslije Sakiba poslovođa te prodavnice bio je Delić.

 

Do prodavnice namještaja je solidna prizemnica sa lokalom i prostranim dvorištem, u kojoj su od 1964. živjeli sajdžija Jovo, poznatiji kao Joviša i njegova supruga Mira. Imali su kćerku…i sina Radišu. Jovo je kuću kupio od Gojka Šerbule, a doselio se odnekud iz Srbije i zadržao srbijanski akcenat. Do dolaska u Dubicu neko vrijeme je živio u Banja Luci. U prizemlju kuće je otvorio sajdžijsku radnju, koja je bila jedna od tri koje su postojale u Dubici. U dvorištu je bio, a vjerujem i sada, bunar sa kojeg je sva mahala nosila vodu, jer je bila nezagađena, i usred ljeta hladna i pitka. Jovo je bio strastveni ribar i često je išao u ribarenje sa Petrom Bijelićem, koji je živio na Urijama. Jovo i Mira su bile drage komšije svima u mahali, što su pokazali naročito u vrijeme agresije na BiH, čije su se posljedice u Dubici osjetile već u ljeto 1991.g. I Jovo i Mira su bili posvećeni pravoslavlju i jedini su možda u Dubici kojima je pop dolazio kući za Božić.

 

Do Jovine kuće je stambena zgrada, jedna od prve dvije koje su podignute 1948.godine, u ruskom stilu. Druga je na obali Une, Obala Avde Ćuka. Iza zgrade je manje dvorište, sa drvarnicom. Šta je bilo na tom zemljištu prije nego je podignuta ta zgrada, nije mi poznato. Jedan od prvih stanara ove stambene zgrade bio je direktor dubičke mljekare. Živio je sa ženom Panikom. Imali su sinove Dadu i Otu. Najduži stanari zgrade su Boško Gvozden, Trkulja Bogoljub i poštar Mustafa Ćaušević sa svojim porodicama. U njoj su ranije stanovali a i sada stanuju Slijepčevići. Po sticanju stanarskog prava neki od stanara su stan prodali i iselili. Tako je ugostiteljski poslovođa Boro Orelj kupio tu stan svojoj kćerki. Neko vrijeme u zgradi je živio Davor Slavnić, koji je stan ostavio kćerki, a živjela je i Savka, koja je radila u knjigovodstvu DRM. Stan je prodala nekom od Borojevića. Jedno vrijeme je tu stanovao Rade Drljić, sa porodicom, dok je radio u Vojnom odsijeku, a neposredno pred agresiju na BiH bio načelnik. Iz te zgrade preselio je u novi stan u naselju Puhalo, kad je naselje izgrađeno. Jedan od najdužih stanara te zgrade i omiljen građanin male varoši bio je učitelj Trkljulja Bogoljub, koji je u ratu izgubio nogu, pa je hromao. Imao je kćerke Ljilju, Smilju i Ljubu. Bio je u bliskoj vezi sa bibliotekarkom Anđelom, koja je tokom agresije ubijena sa cijelom porodicom. Starosjedilac zgrade bio je Čaušević Mustafa, legendarni dubički poštar, koji je godinama sve do penzije sam raznosio poštu po cijeloj Dubici i sve cipelcugom. Znao je svakog u Dubici. Njegova pošta nikad nije kasnila. Bio je oženjen sa Gopom. I Mustafa i Gopa su bili visoki, vitki. Njihova djeca su Fahrudin, jedan od prvih rukometnih golmana, koji je oženio nastavnicu Branu. S njom je stekao kćerku. Odselili su u Beograd. Roditeljski stan je naslijedio mlađi Mustafin sin Adem. Radio je Boračkoj zaštiti, a oženio se sa Enisom iz Kostajnice. Tokom rata su izbjegli i žive u nekoj od evropskih zemalja. U braku su stekli sina Senada i kćerku Sabinu. Jedno vrijeme, kad je preselila iz moje kuće u Puhalu, pa mislim do udaje, tu je stanovala i nastavnica Dragica Vukelja.

 

U sredini ulice, između stambene zgrade i Sportskog centra, je dubičko Kino “Kozara” izgrađeno dobrovoljnim prilozima i radnim akcijama građana. Otvoreno je 1955.g. za desetogodišnjicu pobjede nad fašizmom. Prvi prikazani film bila je “Slavica”. U njemu su od tada održavane kino predstave, pozorišne predstave i kulturne manifestacije. Kino predstave su duži period vremena bile glavni sadržaj, koji je vremenom izgubio na značaju. Prvi direktor kina bio je guslar Todor Ivković iz Bileće, koji je kino predstave najavljivao preko gradskog razglasa. Kino operater je bio Pezić Fehim, oženjen Dževahirom koju su zvali Slava. Radila je u ćevabđinici, a njene ćevape su svi obožavali i bili su ozbiljna konkurencija Ćetavi. Red u kinu održali su Himzo Šošić i Fatima. Znali su ih svi u gradu, naročito djeca, koja su bila redovni posjetioci nedeljnih matineja, priređivanih od 10 do 12 sati. Prodaju karata za kino predstave vršila je Krneta Mica, supruga Ratka Krnete, koja je bila uposlenik Radničkog univerziteta. Ponekad sam je i ja zamjenjivao, kad je koristila odmor. Za neke filmove, kao što su bili “Jedan dan života” ili “Bijeli jorgovan” da se kupi karta, čekalo se u redu satima. Naročito popularni bili su kaubojski filmovi. Postojalo je i pokretno kino koje je priređivalo kino predstave u dubičkim selima, a s njim je rukovao Rasim Lelić-  Lelan, iz Leptihora. Mi omladinci koristili smo takve prilike da obiđemo sela i održimo omladinske sastanke. Jednom  prilikom smo ja i Kasim Kahrić krenuli sa Lelanom u Bijakovac. Bila je jaka kiša, pa se auto zaglavilo na blatnom putu. Rasim je otišao po pomoć i nije se vratio do jutra, a mi smo prestravljeni mrakom, gladni i prozebli probdjeli cijelu noć. Svake godine za Dan komune 27. April, Dan Republike 29. Novembar,…u kinu su održavane akademije. Privi red stolica je uvijek bio rezervisan za gradsku partijsku elitu. U zgradi kina svoje prostorije je imao i Radnički univerzitet, preko koga je vršeno obrazovanje radnika. Za dubičke građane priređivana su predavanja o različitim temama iz političkog i društvenog života. Kino sala je imala veliku važnost za razvoj kulture. U njoj je ponikao i sebe predstavio u pozorišnim predstavama glumakčke sekcije KUD “Jedinstvo” prvak banjalučkog, a kasnije i riječkog pozorišta, Živomir – Žiko Ličanin. Univerzitet je organizovao i razne kurseve, koji su omogućavali ljudima da se okvalifikuju za različita zanimanja i brže dođu do posla. Kurs varioca je bio jedan od najposjećenijih i omogućio mnogima da odu na rad u Njemačku. Preko Radničkog univerziteta je bilo organizovano i takmičenje gradova Bosanske Krajine u znanju, sportu, kulturi, na kojem je 1960. Dubica u finalu pobjedila Prijedor u Prijedoru i postala pobjednik. Naš muzički sastav predvodio je popularni muzičar Zdenko Živni. “Da mu klipu staviš usta, ona bi svirala” – hvalisavo je o njemu tada govorio Refik Bašić- Bijeli. U okviru Radničkog univerziteta 1980.g. je osnovana prva dubička Muzička škola. Direktori Radničkog univerziteta bili su: Osman Cepić, Edhem Obrvašić, Hasan Ćoralić, Petar Babović, Meho Hodžić…U prostorijama kina KUD “Jedinstvo” je vježbalo i priređivalo priredbe, koje su uvijek bile dobro posjećene. Jednu od prostorija kina u prizemlju koristile su dubičke društvene organizacije za svoj rad. U njoj je jedno vrijeme radio Klub mladih pisaca, koji sam ja formirao sa Dostica Katarinom, Stanić Milkom, Tomaš Živanom…Zgrada kina je više puta rekonstruisana, kako bi odoljela zubu vremena i zadovoljila različite kulturne potrebe. Značajno je pomenuti da je 1962.g. u dubičkom kinu održana premijera popularnog ratnog filma “Kozara”. Na ovo me potsjetio Dževad Karabegović, koji je tada sebe prvi put vidio na televiziji.

 

Kino je napravljeno na dijelu zemljišta koje je pripadalo Bejtovićima i na dijelu na kom se nalazila mala kuća s vrtom i cvijetnim dvorištem ispred kuće, u kojoj su živjeli Uzeir  i Hasna. Dio kuće je korišten kao poslovni prostor. Hasna je bila iz porodice Šerića. Šerićima je pripadala ne samo ta zemlja na kojoj je bila kuća, već vjerovatno i zemlja na kojoj je izgrađena stambena zgrada. Uzer je došao, mislim, iz Makedonije i bio je, kako se tada govorilo, halvedžija. Pravio je i prodavao šarene šekeriće i kolače, koji su se mogli u svako doba kupiti i u njegovoj kući. Uzeir je bio stariji od Hasne i umro je prije nje.

 

S lijeve strane kina je dubički Sportski centar sa tribinama i upravnom zgradom SOFK (Saveza organizacija za fizičkum kulturu), koja je ranije korištena kao stambeni prostor. Nedaleko od zgrade SOFK je Gradska kuglana, izgrađena na inicijativu i sa zalaganjem popularnog predsjednika dubičke opštine Mećava Svetozara. U podnožju tribina su prostorije sportskih klubova i garažni prostor. Na sportskom centru su se redovno odvijala takmičenja u rukometu, malom nogometu i pripremale sletske vježbe…, igrao se tenis, a teren je korišten i za nastupe muzičkih grupa i popularnih pjevača. Posebno su bile popularne i dobro posjećene Radničke sportske igre, održavane svakog ljeta. Sa sportskim centrom je do agresije na BiH upravljao Karabegović Omer, sekretar SOFK. Još kao mlad bio je republički prvak Bosne i Hercegovine u petoboju. Ne mogu da se ne pohvalim da sam mu jednom utekao od raskršća Titove do Kina. Sportski centar je desetinama godina bio mrestilište i rasadnik vrsnih sportista i osnova na kojoj su dubički sportisti sticali svoju reputaciju. Na njemu su ponikli Kljaić Murat – Kurda, Josip Trninić, Sveto Trivanović, Talić Ejub- Klepac, Kočan Ismet, Mirza Ćaušević, Vesna Sekeli, sestre Tomaš…i moglo bi se do sutra nabrajati.

 

Zgrada kina svojom zadnjom stranom završava na Partizanskoj ulici, koja presjeca Delića mahalu, a proteže se od obale Une, pa izlazi na Ježevicu. U Partizanskoj su kuće Huske i Bije, Selima šofera, kuća i krojačka radnja Porić Asima i Naje, kuća i radiona limara Ibrahima Talića zvanog Masnoća,  kuće Lelić Huse, opštinskog kurira, lugara Kadrije, Okanović Ismeta- Okana, Hasibe i Fikrete Đuvelek i nezamjenjivog Pere Dragaša, u čijoj se magazi moglo naći sve što je nekom bilo kada i bilo za što zatrebalo. Nažalost, tokom agresije na BiH, mnoge od tih kuća su ostale prazne, opustjele ili naprosto nestale.

 

Na samom uglu Partizanske i Dizdar Paše ulice prazne su dvije kuće Karabegovića. Prvu veliku s dva ulaza na sprat s podrumom izgradila su braća Omer i Bakir. Na jednoj strani kuće su živjeli Omer i Mirsada sa sinom Almirom i kćerkom Almom, a na drugom Bakir i Nita sa sinom Admirom i kćerkom  Azrom. Već s prvim ratnim zbivanjima obe familije su morale napustiti kuću. Omerova porodica je spas našla u Njemačkoj, a Bakirova u Hrvatskoj, u Zagrebu. Po povratku iz Njemačke, nakon 5 godina progonstva, Omer i Mirsada su svoj dio kuće prodali i nastanili se u Bihaću, u kojem su našli i vječni smiraj, a Bakir i Nita su ostali u Zagrebu, gdje i danas žive.

 

Uz ovu Karabegovića kuću sve do danas je opstala solidna prizemnica izgrađena iza onog vrata, u kojoj su jezgro porodice Karabegović stvorili Murat i Adevija, roditelji Omera, Bakira, Bakire i Dževada. Murat je ranije umro, a svi oni su pod pritiskom ratnog terora morali u bijeli svijet. Kuća je nakon Adevijine smrti pripala Dževadu, koji je do rata radio u SDK. Oženjen je sa Dijanom i sada žive u Americi, a njegova sestra Bakira sa svojom porodicom je u Zagrebu, gdje je do smrti živjela i Adevija. Nakon rata Bakir i Nita su ponovo kuću sredili po evropskim stndardima, ali je prazna. Niko ne živi ni u prizemnici u kojoj je bila Adevija.

 

U kući do Karabegovića živjeli su Idrizović Ahmet i Aiša, a sada živi njihov sin Idrizović Muhamed – Lika, poznati dubički privrednik i predsjednik dubičke opštine u egzilu. Neposredno pred rat bio je direktor Konfekcije papira. Bio je oženjen sa Hatidžom- Tidžom Porića, koja je kotirala kao vrstan šef računovodstva, ali je rano umrla. Lika je u braku s njom stekao sina …i kćerku Dženanu, koja živi u Hrv. Dubici. Lika je ušao u drugi brak sa Dobrilom, službenicom dubičke Papirnice, ali se taj brak u toku rata raspao.

 

Prve Likine komšije bili su Seferović Mumin i Muminovce, a nasljedili su ih sin Selim, profi -vozač i njegova sestra Selma. U braku sa Hasom Bećirevićem Selma je stekla sina Enesa. Dubičani ga zovu Šapi, a već duže živi u Austriji. Selim je bio oženjen sa trgovkinjom Zlatom Strhinom, ali nisu imali djece. Iako je Selmin sin Enes obnovio roditeljsku kuću, podigao sprat, napravio bazen, kuća je prazna.

 

U manjoj dotrajaloj kući do Selimove živio je Sulejman Seferović, otac Asefa i Vernesa, sa ženom Rifom. Sulejman je bio službenik. Na mjestu gdje je bila njihova kuća ozidali su kuću na sprat Bija i njen čovjek Huska Čaušević. Jedno vrijeme, do odlaska u Njemačku, s njima su živjeli njihova kći Fikreta s mužem Ibrom, koji je došao iz Kostajnice i bio jedan od osnivača dubičkog Odreda izviđača “Avdo Ćuk”. I u toj kući već dugo niko ne živi, a sad se preuređuje u motel, sa sobama na spratu. Tokom rata u njoj je ubijena Bija. Njeno ubistvo imalo je veliki odjek ne samo u Delića mahali, već cijelom gradu. Bija i Huska su cijeli život radili u dubičkom hotelu i uživali veliki ugled. Bija je ubijena jer je ubica mislio da ima puno para, ušteđenih i dobijenih od kćerke Fikreta. Ubica nikad nije otkriven, a po nekim navodima našao je kod nje samo 100 maraka. A nisu nikad otkriveni ni napadači koji su početkom 1993. ubili kućnog psa, pa upali u kuću Hidajeta Berberovića, udaljenu od Bijine pedesetak metara, i teško ga pretukli, da je helikopterom bio prevežen u bolnicu, ali spašen. Govorilo se da je ponovo morao učiti pisati.

 

Partizanskom ulicom u smjeru Ježevice, gdje se ulice ukrštaju, je kuća Đemala i Tifke Tabaković. U njoj sada živi samo njihov sin Enko. Bio je oženjen, ali mu je žena umrla. S njom ima kćerku. Enkine sestre Minka i Enisa žive odvojeno. Enisa je bila udana za  nastavnika fizičkog vaspitanja Svetu Trivanovića.

 

U kući Asima i Naje Porić živi samo njihova kćerka Senka, koja ima dvije kćerke, Benitu koja je u Njemačkoj i Dijanu, koja je u Banja Luci. Senka je veoma mlada počela raditi u Njemačkoj, u kojoj je ostvarila pravo na penziju, ali se vratila u Dubicu, kako bi bila od pomoći roditeljima. Svoju majku Naju je pazila i njegovala sve do njene smrti. Senkin brat Sead živi u Danskoj. Oženjen je sa gradiščankom i imaju sina i kćerku. Njihov otac Asim je umro 1996. u izbjeglištvu u Njemačkoj, a majka Naja se vratila u Dubicu i u njoj uz svoju kćerku provela posljednje godine života. Umrla je 2018.g. U doba najvećeg procvata dubičke industrije Asim, koji je po zanimanju bio modni krojač, radio je kao kreator modela i prvi dizajner u TI “Knežopoljka”, koja je tada zapošljavana preko 2.500 radnika. Dvorišni objekat u kojem je bila Asimova krojačka radnja je prazan.

 

Uz kuću Asima Porića su napuštene i prazne dvije kuće Ibrahima Talića– Masnoće. Ibrahim je bio limar, ali se uspješno bavio ugostiteljstvom. Po tome je dobio nadimak “Masnoća”. Kod njega se uvijek mogla kupiti dobra pastrma. Ibrahim je umro nakon rata, a njegova žena Esma je prognana iz Dubice u oktobru 1995.g. Kod njih je do smrti živjela Ibrahimova majka Haskanovce. Njihov sin Mirso živi u Bihaću. Imali su i kćerku Sadu, koja je mlada umrla prije rata.

 

Manja prizemna kuća do njih sa dvorišnim objektom pripadala je Husi Leliću i njegovoj ženi Sebihi. Imali su dvoje djece, sina Fadila i kćerku Fadilu. Huse je bio bez ruke, a radio je u opštini kao dostavljač.

 

Prvi njihov komšija na istoj strani ulice bio je lugar Kadrija s porodicom. Imao je troje djece, sinove Fahrudina, Emira i kćerku Emiru. Najstariji Fahrudin je umro rano zbog komplikacija pri liječenju. Do njih je nekad bio Vatrogasni dom, koji je 70-tih izmješten u novu zgradu na Urije.

Nema više ni kuće opštinskog dostavljača Huse Lelića, ni kuće lugara Kadrije, ni Vatrogasnog doma. Kadrijnu kuću je su kupili Mili i njegova supruga, kćerka Mustafe Ćoralića i na tom  mjestu izgradili novu kuću sa poslovnim  prostoroim u prizemlju, u kojem sada imaju prodavnicu prehrane. A na mjestu gdje su nekad bila kuća Huse Lelića i Vatrogasni dom napravljena je kadrovska stambena zgrada, u kojoj su stanove dobili deficitarni kadrovi.

 

U nizu kuća  s desne strane od stare stambene zgrade su kuća Ćurguz Svetozara, u kojoj živi njegova kćerka Ljija, dvije kuće Bakira Haskića, sina Ismeta Kokana, kuća Omera Đuveleka – Ferića kupljena od Slavka Ećima, koji je bio direktor PIO ( tada su to zvali Spcijalno), kuća Pere Dragaša, koju je nasljedio njegov sin Stanko. Posljednja u tom nizu je spratnica Ferida i Mensure Mulabdić, koja je u toku agresije na BiH među prvim gađana zoljom. Ferid je bio uspješan i progresivan direktor Komunalnog preduzeća, sa dosta novih ideja, a Mensura pouzdana sekretarica predsjednika dubičke opštine Mećave Svetozara. Njihovi sinovi Iko i…. su u svemu nasljedili i unaprijedili težnje svojih ambicioznih roditelja. Dok je bio direktor Građevinskog preduzeća “Una” Iko je preporodio preduzeće i centru grada dao novi sjaj, preuređenjem glavne ulice, zanavljanjem drvoreda i obnovom fasada. Iko i sada živi u Dubici u vlastitoj kući kod Tekstilne, a njegov brat je cijenjen stručnjak u jednoj zagrebačkoj tehnološkoj firmi.

 

Na samom uglu, gdje se ul. Partizanska ukršta sa Delića mahalom je kuća Đemala Tabakovića, koji je radio u Električnom preduzeću od samog njegovog začetka, a jedno vrijeme je bio direktor tog preduzeća. Đemal je bio oženjen sa Tifkom, a njihova djeca su sin Enko i kćerke Minka i Enisa. Enko je po zanimanju ekomist, a pred rat je radio u trgovačkom preduzeću Dubički robni magazin. Bio je oženjen sa… i s njom stekao kćerku Hanu. Hana živi u Sarajevu.  Enisa je bila vrsna igračica rukometnog kluba “Parizan”, u kom je upoznala rukometaša i rukometnog trenera Trivanović Svetozara, nastavnika fiz. vaspitanja i s njim zasnovala bračnu zajednicu. I Sveto i Enisa su dali veliki doprinos u razvoju dubičkog rukometa. Minka se nije udavala. Živi u zgradi solidarnosti, a bila je zaposlena u Drakseniću. Nad njihovom avlijom do nedavno dominirao veliki orah, pod kojim se u vrijeme ljetnje žege godinama hladovalo i kafendisalo.

 

A prije nego je Đemal izgradio kuću, bila je tu velika bosanska kuća sa podrumom, uvučena od ceste, sa travnim dvorištem, u kojoj je živjela Razija Alić, koja je 60-tih godina odselila u Sarajevo ili Zenicu.

 

Samo uski dvorišni prolaz odvaja kuću i dvorište Đemala Tabakovića od  kuće moje tetke Senije i njenog sina Adema Rakovića, koja je obnovljena, ali prazna. Samo jednom godišnje obiđu je Ademovi sinovi Samir i Emir, ako za odmor dođu u BiH.  Još uvijek je nenaseljena kuća Asima Dizdara, koje je prodana i preuređuje se. A prazne su i sve dalje na desnoj strani. Na lijevoj strani, u kući koja je bila vlasništvo Hasana Hasančevića, a prodata je nakon rata, sada su poslovne prostorije. Prazna je i napuštena i kuća Osmana Cepića, do kuće Hasana Hasančevića.

 

Odmah do Razijine, a kasnije Đemalove kuće, bila je velika kuća mog dida hafiza Hasana ef. Hasančevića u bosanskom stilu sa dva ulaza, velikim dvorištem i baštom, koja se protezala do korita rijeke Binjačke, koja je tuda proticala i slivala se u r. Unu kod bolnice. Riječno korito je 70-ih godina kanalisano ispod površine zemlje, a na tom zemljištu, nacionaliziranom 80-tih godina, izgrađene su dvije stambene zgrade. Moj did Hasan ef. Hasančević bio je imam Ćaršijske džamije i jedan od osam dubičkih hafiza. U braku sa mojom nanom Hatom stekao je šestoro djece: kćerke Halimu, Subhu, Adilu, Biseru i sinove Hasana i Husniju. Pored kuće u Dubici posjedovali su 24 duluma zemlje na ulazu u Dubicu od Gradiške, kod mosta na Crncu, koja je oduzeta radi regulisanja korita Moštanice. Na toj zemlji imali su kuću i štalu, koje su zapaljene i izgorile u toku II rata. Nakon regulisanja odvodnih puteva ostalo je oko 5 duluma na mjestu gdje se Moštanica uliva u Unu, koje je uzurpirala porodica Liščinski iz Klekovaca i ostala u njihovom posjedu. Svi pokušaji da vratimo našu zemlju u posjed, nisu uspjeli. Iz svoje kuće preko puta, kad je ostarila, oslijepila i ostala sama, u didovu kuću je preselila i njegova sestrična, koju smo zvali tetka Fata. Fata je živjela u potpunom mraku, a i mojoj nani Hati vid je je toliko oslabio, da se nije mogla ni kroz kuću kretati bez pomoći. Dvije starice su danonoćno sjedile jedna na jednoj a druga na drugoj strani sećije, koja je bila uz prozor prema cesti, pratile prolaznike, koje nisu vidjele, ali su toliko osjećale da su znale svakog po glasu i koraku. Duge godine sljepoće toliko su istančile njihova čula, da su reagirale na svaki pokret i svaki šum koji je do njih dopirao. Tetka Fate je bila strastveni pušač. Kada je nakon II sv. rata umro moj did Hasan, a tetka Senija se vratila iz Bos. Gradiške, gdje je kratko bila u braku i rodila sina Adema, sav teret života, posebno briga o dvjema staricama, pao je na tetku Seniju. Vratila se u porodični dom, jer joj je muž  umro samo par mjeseci nakon ženidbe. Tetka Senija se nikad više nije udala. Ako postoji titula heroj za čuvanje i dizanje porodice, široke kao krošnja stabla, onda je zaslužila moja tetka Senija. Teško breme života nosila je na sebi preko pola stoljeća. Preuzela brigu o staroj majci Hati, slijepoj Fati, sinu Ademu i bila stub domaćinstva čitav svoj život. Nije bilo ni ušteđevine, ni plate, ni penzije. Izvor života bila je krava u štali, nekoliko kokošiju u avliji i bašča uvijek dobro obrađena i zasađena. Kad im je 1950. oduzeta zemlja na Crncu, a kasnije nacionalizovan i veći dio bašte, glavni problem je bilo kako prehraniti, jer za žene nije bilo posla. Dok je smjela držati kravu u štali i kokoši u dvorištu, moglo se živjeti, a kad je i to zabranjeno nastali su za Seniju crni dani. Pa ipak, nije posustala niti pokleknula, nije pala u očajanje, iznijela je ona taj teški životni teret na svojim nejakim plećima. A teret je zaista bio ogroman. U jednom periodu, moglo je to biti 70-tih, razboljela se, dobila podrebricu, pa je neko vrijeme provela u bolnici. Još kao dječak, a kasnije i srednjoškolac, posjećivao sam tetku Seniju, nanu i  tetku. Svaki put sam ih zatekao jednu na jednoj a drugu na drugoj strani sećije. Tetka se radovala kad sam joj donosio novine, od kojih je pravila cigare, jer iza rata se dugo osjećala oskudica duhana. A tada nije bilo ni novina za bacanje. U takvim uslovima odrastao je Senijin jedinac Adem Raković, koji je u svemu naslijedio majčine radne manire.

 

A sve kćerke r. Hasana ef. Hasančevića, jedna po jedna, udate su za vrijeme njegova života. Najstarija Halime udala se u Binjačku za Mašić …, koji je bio državni činovnik visokog ranga i s njim rodila ljepoticu Šemsu, koja se nikad nije udala, a bila tokom života imidž mahale Binjačka. Njena kuća u Binjački, ispred koje je bila velika lipa, bila je centar mahale. Opština je srušila i na toj zemlji je izgrađena Zgrada solidarnosti, u kojoj je i Šemsa dobila stan u trajno vlasništvo. Već prvih dana rata je istjerana. Umrla je u izbjeglištvu u Njemačkoj.

Moja majka Adila se 1925.g. udala za Dizdar Huseina iz Puhala, koji je bio veoma bogat i imao nekoliko kuća. Jedna od njih bila je Ćetavina pekara. Taj brak je prekinut nakon nekoliko mjeseci, pa se moja majka vratila u porodičnu kuću u Delića mahalu i u njoj 1926. rodila moju sestu Naimu – Naju, koja je odrastala u didovoj kući.

Nešto mlađa od moje majke Adile, Subha, udala se u Bosansku Gradišku, ili tačnije u Crnaju kod Srbca za Selima Džaferovića i s njim rodila kćerke Sajmu, Minu, Senku i Biseru i sinove Sulejmana, Saliha i Sakiba. Subhina kćerka Sajma se udala u selo Rovine kod Gradiške za Esada, a Mina za Sajida Hatipovića u Puhalo i s njim rodila sina Mustafu i kćerku Merimu. Mustafa je u gimnaziji bio vrstan matematičar, a Merima odlikašica. Mustafa je u kratkom braku sa kćerkom Vasvije Sultanić steko kćerku, a Merima se udala za Gamala Jakupovića i s njim živi u Norveškoj. Njihova majka Mina je izbjegla u Švedsku, a u svoju kuću, koja je prazna, dolazi samo preko ljeta.

Subhina kćerka Senka pretežno boravi u Topoli kod Gradiške i nije udana. Jedno vrijeme je živjela u Dubici i radila u Tekstilnoj, a kasnije je s braćom preselila u Švedsku, gdje je radila i stekla penziju. Subhin sin Sulejman je u Dubici izučio za pekara, radio kod Zulke, a potom se vratio u Gradišku, gdje je napravio kuću, i radio kao komercijalista u Fabrici ambalaže. I on je tokom agresije na BiH izbjegao u Švedsku. Dok je živio u Dubici oženio se sa dubičankom Savkom, sa kojom se kasnije rastao i ušao u drugi brak. Subhini sinovi Salih i Sakib žive u Švedskoj, u koju su otišli nekoliko godina prije agresije na BiH. Duže vrijeme su imali svoj restoran. Salih se nije ženio, a Sakib je sa Šveđankom stekao troje djece. Kada se s njom rastavio stupio je drugi brak sa Bosankom. Napravio je vikendicu u Malinskoj na Krku, u koju  dolaze za vrijeme godišnjih odmora.

Najmlađa kćerka mog djeda Hasana ef. Hasančevića Bisera udala se u Zenicu za Salku Mujičića. Salko je radio u zeničkoj željezari. Imali su kuću u zeničkom naselju Carina, u kojoj su rođeni sinovi Irfan, Husnija i Raif. Nakon više godina brak se raspao. Salko je stupio u drugi brak, a Bisera ostala sa svojom djecom. Najstariji Irfan je mašinski inžinjer i radio je do penzije u zeničkom Metalurškom institutu. U braku sa Muneverom stekao je kćerku Melisu i sina Ismara, koji je završio arhitekturu. Melisa je udana i živi u Sarajevu, a Ismar je oženjen sa zeničankom Sabinom, koja je ovih dana rodila kćerku Miu. Biserin sin Husnija je bio finansijski službenik i radio u ugostiteljstvu. U braku sa Ajšom nije imao djece. Rano je umro od raka. Najmlađi Biserin sin Raif oženjen je sa Dadom i imaju sina Edina i kćerku Edinu. Žive u Zenici.

 

Glavni ulaz u kuću Hasana ef. Hasančevića bio je sa zadnje strane, iz dvorišta. U dvorištu je bila štala, a na suprotnoj strani do Đemalove kuće bunar sa zdravom pitkom vodom. S tog ulaza se ulazilo u predsoblje, a iz njega su vodile stepenica na sprat i išlo se u kuhinju, sobu i jednu veću prostoriju koja se zvala mutvak. Na spratu je bilo predsoblje i tri sobe. U njima je tetka Senija držala podstanare, od kojih obezbjeđivala sredstva za život. A izdavala je i sobu u prizemlju. Drugi ulaz u kuću bio je s ceste u manji stan, u kojem je živjela Anđela, snaha Hafiza Hasana, udova njegova sina Husnije, sa sinom Marijanom  i kćerkama Dubravkom i Vikicom. Anđelin muž Husnija bio je obućar i imao radnju u Maloj ćaršiji. Koliko je moj did, kao hodža, bio napredan može se vidjeti po tome što je dopustio sinu da oženi katolkinju, koja je već bila udavana i došla s djetetom, i još im dozvolio da s njim žive pod istim krovom, a on bio imam. U braku sa mojim dajđom Husnijom Anđela je rodila Dubravku, koja se ranije zvala Bisera. Marijan je iz njenog prvog braka sa Barbarićem, a Vikica iz trećeg sa nekim Njemcom, koji je jedno vrijeme radio u Dubici. Prije nego se zaratilo djedov sin Husnija je radio obuću za domobrane, pa je po oslobođenju, iako nije bio vojno angažovan, morao izbjeći i ubijen je na putu za Blajburg. Anđela je bila jedna dobra duša. Ona bi bila posebno poglavlje u romanu ako bi o Hasančevićima bio nekad napisan. Bila je je zaljubljenik knjige i imala solidan vlastiti knjiški fond. Od nje sam nosio knjige na čitanje, i možda mogu njoj zahvaliti što je moja ljubav za knjigu u nekom  smislu opredjelila moj život. Ona nije pokrenula tu ljubav u meni, ali je sigurno razvila. Njen Marijan je oženio Hajru iz Binjačke i s njom ostao u braku punih 50 godina. Imaju kćerku Dijanu, koja živi u Berlinu. Sada žive u Njemačkoj, gdje su oboje radili i zaradili penziju, a imaju i stan u Petrinjskoj u Zagrebu, gdje borave preko ljeta. Dubravka je u braku sa zagrebčaninom Zdenkom Bezjak stekla sina Sinišu. Napravili su kuću u Baćinu. S njima je u Baćinu živjela i Anđela, sve do svoje smrti. Dubravka je kao učitelj radila u dubičkom selu Gornjoselci, a kasnije kao nastavnik u Hrvatskoj i nakon rata bila je direktor škole u Hrvatskoj Dubici. Njen brak sa Zdenkom se nije održao, pa se kasnije udala za Boru Kličeka i s njim živjela u Sisku. Tokom rata su preselili u Zagreb, gdje su u Lučkom kupili kuću sa velikim vrtom, a stekli su i vikendicu u Crikvenici. Njihova kuća u Baćinu je za rata među prvim razorena. Nakon rata su je obnovili i u njoj sada živi njen sin Siniša, oženjen sa Marinom. Siniša ima i dvoje djece iz prvog braka. Unazad par godina Dubravka je oboljela od raka i preminula. Kratko vrijeme pred njenu smrt posjetio sam ih u Zagrebu, u vrijeme kada su im u posjeti bili Marijan i Hajra. Cijeli taj dan smo proveli u pjesmi, kao da smo znali da je to moji i njen  posljednji susret. Najmlađa Anđelina kći Vikica živi u Njemačkoj, odakle potiče i njen otac. Udana je i ima dvoje djece.

 

Kad je odrastao sin moje tetke Senije Adem i završio limarski zanat, odslužio vojsku, nije mogao u Dubici dobiti posao, pa je prešao u Hrvatsku i zaposlio se u Riječkom preduzeću “Izomont”. Postao je specijalist za oblaganje industrijskih vodova limom i staklenom vunom. Radio je na radilištima širom Jugoslavije, a kasnije i u Austriji. Zarađeni novac je slao majci koja ga je čuvala. Polovinom 70-tih godina srušili su staru kuću i sa ušteđevinom i dodatnom zaradom izgradili novu kuću na sprat. U čežnji za rodnim domom Adem se 1964.g. vratio iz Austrije, zaposlio u ŠIP “Kozara”, a godinu kasnije oženio s prijedorčankom Fikretom i s njom stekao sinove Samira i Emira. Obojica su izrasli u dvometraše i igrali košarku. Emir je završio muzičku školu, zavolio harmoniku. Kada je njegov babo odmarao svirao mu i pjevao sevdalinke. Tada nije ni sanjao da će postati elitni pjevač i nastupati na Ilidži.

 

Rakovići su tokom agresije na BiH, kao svi dubički muslimani, morali napustiti Dubicu. Adem se prvi vratio u Austriju i dobio zaposlenje u istoj firmi gdje je ranije radio, pa je odmah za sobom doveo ženu i djecu. Majka Senija je ostala čuvati kuću, ali je uskoro iz nje istjerana i nakon par mjeseci boravka u Sisku kod Dubravke prešla u Austriju i priključila se svojima. Kratko po tom, nesretnim padom je povrijedila kuk, što joj je bilo sep smrti. Nakon nje i Adem je teško obolio i umro. Samir i Emir formirali su svoje porodice i dobili djecu. Obojica rade u Linzu. Samir je oženjen sa Ramizom iz Bos. Krupe. Imaju dva sina, Adema i Ajdina. Emir je oženjen Nihadom iz Bugojna i imaju tri kćerke: Esmeraldu, Hanu i Adnu. Fikra bude kod mlađeg sina Emira. Uz marljiv rad i brigu o porodici, Emir je iz dana u dan sve popularniji estradni pjevač. Dubičani ga rado slušaju, naročito njegove pjesme posvećene zavičajnoj Bosanskoj Dubici. Jedna od najpopularnijih je “Hana iz Karanfil mahale”.  Najprijatnije iznenađenje, za vrijeme mog boravka u Njemačkoj, vezano je baš za Emira. Kada sam ušao u trgovinu, koju drži Turčin, i zatražio bosanske kasete, trgovac mi je ponudio najnoviju  “Allah, Allah, majka klanja pet vakat namaza”. Kad sam je pogledao vidio sam da je pjeva moj tetić Emir Raković. Bio sam veoma radostan i na njega ponosan, jer do tada nisam ni znao da se nastavio baviti muzikom.

 

Kuća tetke Senije uvijek je bila puna osoba svih vjera i uzrasta, puna života. Takve nije bilo u Dubici, ali ni šire.  Kroz nju su prodefilovale brojne generacije, rođaka i stanara. Živjelo se skromno, ali u slozi i ljubavi. I svi su se tu osjećali kao svoji u svome. Jedan od prvih bio je Sulejman Džaferović, sin Senijine sestre Subhe. Došao je iz sela Crnaje, kod Srpca. Živio je kod tetke Senije dok je učio pekarski zanat, a jedno vrijeme i kasnije kad je radio u Zulkinoj pekari kao pekar. Njemu se pridružio i uz njega bio i njegov brat Sakib, koji je pohađao dubičku gimnaziju i bio jedan od najboljih učenika gimnazije. Poslije njega tetka je primila i njihovu mlađu sestru Biseru. I ona je bila učenica dubičke gimnazije. A kasnije je s tetkom Senijom živjela i starija kćerka njene sestre Subhe, Senka, dok je radila u Tekstilnoj fabrici. Pored njih tetka Senija je uvijek imala nekog od stanara, koji su stanovali na spratu stare kuće. Najduže je bila Mica, koja je došla iz Hrvatske, a koristila je jedinu sobu u prizemlju. Prihod od kirije koji je primala od stanara tetki Seniji je pomogao da prebrodi najteže godine života, u kojima je njen Adem odrastao. Jedna od prvih njenih stanarki bila je Zora, medicinska sestra koja se zaposlila u dubičkom Domu zdravlja. Bila je plemenita i upis ljepote. Udala se za Ahmed Bega Cerića. Poslije nje, kod Senije je pored Mice, stanovao neki Boro, pa jedna dobroćudna i lijepa crnka Dara, te mlada djevojka Brana sa njenom majkom, koja je radila u ugostiteljstvu. U kući tetke Senije uvijek je bilo puno ljudi, ali i nafake. Zajedno su kafendisali i dijelili svoje velike i male brige. Svaki dan je bio ispečen veliki kruh u najvećoj tepsiji, trokilaš, i pojeden. A nije bilo dana da tetki Seniji nije došao neko od komšija, sjedne na sećiju između dviju starica, upita za zdravlje i popije fildžan kafe. Najčešći gosti bile su komšinice Gopa i Seka. Adem je prvu smjenu radio u ŠIP “Kozara”, a popodne je pravio limariju, u ljetnoj kuhinji, koju je izgradio u dvorištu do Karanfilovce, na mjestu gdje je nekad bila štala. Bio je neumoran radnik. Postao je poznat kao dobar limar, pa ga je sve više ljudi iz obe Dubice tražilo da im pravi oluke za kuću. Svima u rodu i mnogima u komšiluku napravio je od pocinčanog lima po mangalu, na kojoj smo kafendisali. Malo koja kuća u mahali nije imala Ademovu mangalu. Na tekstilnoj se zaposlila i njegova žena Fikreta. Život je krenuo svojim boljim putem. Kad je Samir odrastao pomagao je ocu u poslu. Jedini problem je bio u tome što mu je opština zabranila raditi od četiri do šest popodne, jer je lupa smetala komšiji Ćurguz Svetozaru, koji je u to doba spavao.

 

Preko puta kuće mog dida Hasana Hasančevića, a kasnije tetke Senije, imala je oronulu kuću u bosanskom stilu tetka Fata, slijepa starica, koju je tetka Senija primila kod sebe, jer se nije mogla sama brinuti o sebi. Kada se oženio sa gradiščankom Bahrom moj dajđa Hasan Hasančević je srušio staru Fatinu kuću i na istom mjestu napravio dobru prizemnicu sa podrumom. Iza kuće je bio fin komad zemlje korišten za baštu, na kome se sadilo povrće. U kasnijem periodu prizemnica je nadograđena sa spratom i potkrovljem.

 

Prve komšije mog dida hafiza Hasana ef. Hasančevića bili su Karanfil Dizdar i njegova žena Fatima. Živjeli su u velikoj kući bosanskog tipa, iza koje je bila velika štala, koje su kasnije porušili i na tom mjestu izgradili novu  veliku kuću na sprat. Dizdari su bili veoma cijenjeni i uticajni, pa je mahala do tada poznata kao Delića, dobila još jedno ime “Karanfil mahala”, što nam potvrđuje i Emir Raković u pjesmi “Hana iz Karanfil mahale”, izvedenoj 2018. na Ilidžanskom festivalu. A nije bio cijenjen samo Karanfil, već i njegova hanuma – Karanfilovce, kojoj su se mnogi obraćali za savjet i ona ih rado davala. Njihova djeca su Pašo, Husein, Asim, Asima i Đemila, Tifa i Sajma. Za zasluge u NOB-i Pašo je proglašen narodnim herojem i po njemu je ulica dobila naziv “Ul. Dizdar Paše”. Tako je ova dubička ulica po svojim priznatim žiteljima dobila tri imena. I zaslužila ih je. Svako od njih odražava njihove posebnosti i ukazuje na markantne osobe koje je iznjedrila. Pašo je poginuo u odbrani zemlje. O Huseinu se malo zna. Karanfilov sin Asim se oženio zubaricom Nejrom, koja fizički nije bila jaka, ali je lakše i bolje vadila zube od bilo kog doktora zubara. Nejra potiče od Spahića roda. Asim je bio profesor, a obavljao je razne funkcije, od direktora Srednjoškolskog centra do predsjednika SSRN-a. Sa Nejrom je stekao kćerku Azru i sina Nedima, koga svi u Dubici znaju kao Nedu. Asim je umro pred sam rat, a Nejra je izbjegla u Sarajevo, gdje i sad živi. Sa njom je i njen sin Nedo, koji povremeno dolazi u Dubicu. Starija Karanfilovce kćerka Asima je nastavnik jezika i predavala je mom sinu u srednjoj školi. Đemila je sav radni vijek odradila u opštinskoj Upravi prihoda. Tifa i Sajma su se udale u Sarajevo i tamo ostale. Nakon rata u njihovoj kući je ostala živjeti Azra, ali je i ona napustila kuću, i sad je prazna, i po nekim navodima je prodana.

 

Svi vlasnici kuća od stambene zgrade do kuće Muhibe Mujičić imali su uz kuću dvorišne objekte i bašte, koje su se protezale do korita Binjačke. Bašte su im nacionalizovane i na njima izgrađene dvije stambene zgrade, od kojih jedna za odabrane dubičke kadrove. A odabranim kadrovima, kao što su ljekari, profesori, inžinjeri.., po praksi tog vremena, da se dovedu i stimulišu, davati su stanovi, bolje plate i druge razne beneficije.

Mala kuća, na domak kuće Asimna Dizdara, sa bašticom ispred same ceste, dobro nagrižena zubom vremena, pripadala je Hasi i Ešefi Delić. Murisa Hasančević misli da je mahala dobila ime po nekom od tih Delića. Imali su sina Hasana, starog oko 8 godina, kojeg je neko, dok išao niz ulicu, pogodio kamenom u glavu, od čega je umro. U toj kući jedno vrijeme su živjeli Devla Krivdić, njen sin Adem i kćerka Sabiha. Adem je bio učitelj. Otselili su u Bugojno. Kuću su prodali Enveru Seferoviću i njegovoj ženi Đemili, koja je iz roda Karabegovića. Enver je bio sitan, zvali ga Enverica. Njihova komšinica Mirsada Tabaković, kasnije Mujkanović, pamti ga i po to tome što je pio soljenu a ne šećerenu kafu. Enver i Đemila su u braku stekli troje djece: kćerke  Azeminu i Fazilu i sina Aziza.  Azemina živi u Zenici i ima kćerku Melitu. Fazila je do progona 10. oktobra 1995. živjela u Dubici, a sada je i ona u Zenici. Aziz, poznat Dubičancima kao Džef, živi u Rovinju. Ima sina Vedrana i kćerku Unu. Džemila je prije Envera bila udana u u selo Agiće kod Bos. Novog i iz tog braka ima sina Izeta, dubičanima poznatog pod nadimkom Macan. Macan je imao lijep glas i kao mladić se afirmisao pjevanjem sevdaha. Rado smo ga mi mladići pozivali u društvo, on nam pjevao, a mi ga pratili. I sad pamtim njegovu izvedbu pjesme “Razbolje se Zarka”, koja je bila hit tog vremena. Macan je preselio u Prijedor, gdje postao veoma popularan pjevač. Oženio je sa nastavnicom Zorom i s njom stekao sina Svendija i kćerku…Jedne prilike po dolasku u Ameriku, odvezao sam prijatelja zubaru i dok sam ga čekao pored italijanskog fijata primjetio sam čovjeka, koji mi se učinio veoma poznat. Kad sam bolje zagledao prepoznao sam u njemu Macana, kojeg nisam vidio od mladelačkih dana. Od njega sam saznao da živimo u istom gradu i to u istom naseljelju. Njegova familija je po izlasku iz Prijedora, gdje je do tada živio, došla u Vermont. Neko vrijeme poslije smrti Envera i Đemile djeca su se rasula,a kuću sa zemljištem je kupio Mirsad Kugić, koji živi u Rovinju. Kuću je porušio.

 

Uz sami trotoar, do kuće Envera, bila je prizemnica poznatog dubičkog trgovca Klajić Uzeira –  Klaje. Sa prozora kuće, kao na dlanu, vidio se ulični trotoar i svako ko njime prolazi. Klajo je bio poslovođa u prodavaonici prehrane, izgrađenoj nakon Oslobođenja na Trgu Fadila Šerića, uz zelenu pijacu, na mjestu gdje su bile trgovine Ibrahima Hatipovića, koje su zapaljene i izgorjele prilikom oslobađanja Dubice. Klajo je bio je na glasu, jer je bio grlat, i sve dizao na galamu. To je bila neka vrsta vlastite promocije. U braku sa Hadžerom stekao je tri kćerke, Seku, Habibu i Hatidžu. Seka se nije udavala i u porodičnoj kući je ostala do progona. Habiba se udala za zidara Harbaš Envera. Kuću su napravili u Ul. Huseina Hatipovića. S njim u braku stekla je troje djece, sinove Mehu, Mirzu i…Najmlađa Klajina kćerka Tidža se udala za krojača Asima Ćauševića iz Binjačke i s njim rodila tri sina, Kasima, Almira i Emira. Stanovnici Delića mahale pamte njihovu ženidbu i po tome što se Tidža udala za Asima isto veče u staroj kući tetke Senije, gdje su bili gosti na svadbi Adema Rakovića i Fikrete. Uzeir Klajo je imao i mlađeg brata Klaju, koji se bavio vašerskom  menadžerijom. Išao po vašarima, sa onim “karike na marike, ko nabije taj dobije”. Bio je dobar čovjek i veseljak. U Klajinoj kući je uvijek bilo puno života, a danas je prazna i napuštena i u njoj niko više ne živi.

 

Uz Klajinu kuću je bila manja kućica, u kojoj su se smjenjivalo nekoliko stanara. Jedno vrijeme u njoj je živio brico Romo Travančić sa ženom i djecom, a odatle su iselili kad su dobili stan od Tekstilne. U kući su kraće vrijeme stanovali i Tokalići, dok su srušili staru i na istom mjestu gradili svoju novu kuću. Poslije njih su u toj kući živjeli Dušan i Mara.

 

Nedaleko od Klajine kuće živjela su dva  brata Omer i Muho Međedović. S njima je živjela njihova mati Mina i sestre Aiša, Fate i Halida. Imali su kuću i štalu u kojoj su držali konje i kola. A imali su i fijaker sa kojim su prevoženi putnici na Željezničku stanicu u Hrvatsku Dubicu, jer tada nije bilo drugih prevoznih sredstava. Sve do 1892.g.,dok Janko Misaljević nije u svojoj kući otvorio Poštanski ured, pošta je u Bosansku Dubicu dovožena sa Cerovljana, a dovozili su je zaprežnim kolima Omer Međedović, Ibro Glamočanin i drugi. Tek kasnije, kad je uspostavljen autobuski saobraćaj, pošta je dovožena i putnici prevoženi autobusima. Omera Međedovića su u Dubici svi zvali Adže. Vozio je putnike na Željezničku stanicu u Hrvatsku Dubicu i vršio građanima usluge prevoza. Bio je veliki šaljivđija. Njegovim provalama se smijala i dugo ih prepričavala sva Dubica. Bio je dobar čovjek, vedra raspoloženja i dobre duše.To je pokazao i u aprilu i maju 1942. kada su kroz Bosansku Dubicu ustaše i Njemci progonili u Jasenovački logor kolone naroda zarobljenog na Kozari u vrijeme Kozarske ofanzive. Samoinicijativno i na vlastiti rizik izvlačio je djecu iz kolone, skrivao ih u svoj fijaker i odvodio kući, a zatim ih prebacivao na slobodnu teritoriju. Tako je spasio 15 djece, među njima Ankicu Vidović-Marić iz Gunjevaca, Jovanku i Boru Petrović iz Sreflija. Nije on bio jedini od dubičkih građana koji su saosjećali i pokušali pomoći. I Karanfil Lelić je izvukao dvoje srpske djece iz kolone i zbog toga pretučen od ustaša. U braku sa Senijom Omer Međedović- Adže je stekao sina Omera, kojeg su zvali Kilder. Bio je trgovac, poslovođa u trg. radnji Leptihor. Oženio se sa Asimom, kćerkom od Sudije, brata od Malog Aleminog iz Petrinje, i s njom dobio dva sina, Armina i Amela. Poginuo je 1993.godine. Adžina žena Senija bila je ranije udana i u tom braku je rodila kćerke Šemsu i Hatidžu. Njena Šemsa se udala za Haška Hamzića, vodoinstalatera iz Banja Luke, a Tidža se udala u Banja Luku za Hajru iz Novoselije.

 

Uz kuću Omera Međedovića u svojoj kući živio je njegov brat Muho Međedović oženjen sa Fatom Ćićinom. S njima je jedno vrijeme živjela i sestra Mina sa kćerkom Aišom. Minu su svi znali po tome što je znala praviti želudac, opipavanjem živca na ruci. Muho je bio traktorista i radio je u dubičkoj Zem. zadruzi. Njihova djeca su Asmir i Amir. Asmir je oženjen sa Nadom Bralić, mlađom kćerkom Đoke Bralića, i imaju kćerku Karmenu. Amir je oženjen sa Dilistom. Imaju sina Adnana, koji je profesor. Nakon rata žive u Bihaću, gdje je Dilista radila u Zajednici penzionog osiguranja i stekla penziju. U oktobru 2019. Dilista je publikovala knjigu memoara “Biseri Bosanskodubičke sehare”, koja je naišla na veliki interes ne samo Dubičana.

 

U kući Muhe ili Omera Međedovića jedno vrijeme su živjeli Vasva, Bećir i Fehim – Fehko, djeca Mumina Međedovića. Bećir je bio zaljubljenik rukometa. Otselio je u Zavidoviće i dugo godina bio jedan od rukovodilaca RK “Krivaja”. Fehim Međedović je još kao dijete otišao iz Dubice. Duže vrijeme živio je u Njemačkoj. Susreo sam ga u Hanoveru. Bio je oženjen sa Nadom. Kad je počela agresija na BiH aktivno se uključio u pomoć prognanim i bio predsjednik Dubičkog kluba Hanover. Imao je vlastiti restoran “Makedonka” u kojem je uz njegovu pomoć organizovan Izbor ciganskog cara, kojem je prisustvovao humanista i spasilac mnogih prognanih Dubičana, g. Martin Fisher. Feho je umro je krajem 2000-te.

 

U istom redu, do Međedovića, je kuća šnajdera Junuza Čauševića. U jednom dijelu kuće bila je i njegova krojačka radnja. Bio je ženjen sa Muhibom. Njihova djeca su Mirza i Fadil. Mirza je oženjen sa Vesnom Sekeli i s njom ima kćerke Almu i Lejlu. Mirza je radio u TI “Knežopoljka”, a Vesna u službi Interesnih zajednica. I on i Vesna su dugi niz godina bili protagonisti sporta i proslavili dubički rukomet. Marta 1993.g. Čauševići su protjerani iz Dubice i smjestili se u Njemačkoj, koju su ponovno po potpisivanju Dejtonskog mira morali napustiti i otseliti u Ameriku, grad Chicago, gdje i sada žive. Kao što je nepune dvije decenije bio skoro nesavladiv vratar mreže dubičkog RK “Partizan”, tako Mirza i danas uspješno zastupa i brani domovinu BiH u dijaspori. Jedan je od pokretača i nosilaca aktivnosti čikaškog kluba Dubičana, koji je do sada pokrenuo i proveo brojne akcije pomoći rodnoj Dubici i njenim  stanovnicima. U Chicagu su umrli Junuz i Muhiba. Junuzov sin Fadil je u Dubici napravio kuću iza roditeljske. Oženjen je sa Izetom Hašić i imaju kćerku Dženanu i sina Senada. I oni žive u Americi, a njihove kuće su prazne.

 

Posljednja kuća na samom uglu putnog pravca koji skreće malo u desno je Muhibe Mujičić. Nju su svi zvali Muhiba velika, a Mirzinu majku Muhiba mala.

 

Protin sokak

 

Tako se zvao dio Delića mahale koji vodi od kuće Muhibe Mujičić a završava na lijevoj obali rječice Binjačke, pred njeno ušće u r. Unu, kod gradske bolnice. Naziv Protin sokak dobio je po proti Slavku Vujasinoviću ili po županu crkve Svetog Stjepana kralja, koja je podignuta  1736.g. na Mulaliuća groblju, koje se tu nalazilo.

 

U prvoj kući s desne strane u Protinom sokaku živio je  Hasib Mujičić sa familijom. Poznat je dubičanima po nadimku Pibo. Bio je žandar i jedan od osnivača Kulturnog muslimanskog društva “Gajret”, kojem su mnogi iz Delića mahale dali svoj pečat. Neki se i danas rado sjećaju njihovih priredbi, na kojima su nastupale Safija i Senija Redžepović. Dubičani Pibu znaju kao preduzimljivog i uticajnog. Pibo je bio aktivan učesnik NOR-a, jedan je od oslobodilaca Sanskog Mosta i Zagreba. Po zanimanju električar, bio je među prvima koji su u Dubici pokrenuli Električnu centralu, a i u kasnijim godinama je pomagao rekonstrukciju elektro mreže u Banja Luci. Rado je Unom čamcem vozao djecu, pa ga se i po tome i danas sjećaju. Umro je od infarkta. Imao je sina i kćerku Kemilu. Njegov sin je poznati novinar, komentator i tv snimatelj, ali i pjesnik, Kemal Mujičić, koji živi u Zagrebu. Ima široku familiju koju okuplja kao svoje jato. Njegovo pero ni jednog dana ne miruje. U Hasibovoj kući  sve do ovog rata živjela je njegova sestra Muhiba Mujičić. Bila je brojač novca u SDK, gdje je stekla penziju. Iz Dubice je prognana 10.10.1995. u Zenicu, gde je prihvatila Azemina, kćerka Envera i Đemile, kod nje ostala do smrti. Njena kuća u Dubici je ostala prazna i napuštena.

 

Prva prizemnica do Muhibine kuće na desnoj strani Protina sokaka pripadala je Mili Plavšiću, kojeg su zvali Labud, jer je hodao tako lepršavo da je to podsjećao na labuda. Radio je jedno vrijeme u opštinskoj Upravi prihoda, a kasnije bio sekretar u Srednjoškolskom centru.

 

U daljem redu kuća bila je kuća Side Plavšić. Sida je bila nastavnik. Njen suprug je bio Milin brat. Imali su sina Borku. Postoji vjerovatnoća da je tu kuću 1906. napravio i u njoj živio  pripadnik žandarmerije Hrvat Ivan Ilić. Mnogi ga pamte po tome što je 1941-1942 spasio mnoge Srbe od ustaških progona. U prizemlju Sidine kuće živjela je Manda Matijević sa kćerkom Ljerkom. I Ljerka je bila nastavnik. Udala se na Urije za Radu Stojnića, koji je bio veoma društven. Cijenili su ga i voljeli svi u Dubici. Rade je duže vrijeme radio kao pomoćnik predsjednika SSRN-a  u službi DPO-a.

 

Preko puta kuće Muhibe Mujičić, na ljevoj strani Protinog sokaka, u manjoj prizemnoj kući živjeli su Jusuf i Ifeta Borovac. Jusuf je bio iz Goražda. Kuću su kupili od Idriza Bejtovića. Imali su troje djece: Fazilu, Adilu i Jusufa. Prije njih u kući je živio Sulejman Bejtović sa Senijom, Šemsom i Tidžom. S njima je bio i Sulejmanov brat Idriz.

 

Familija Redžepović je živjela  je u maloj prizemnici, nasuprot Mujčića, u kojoj su rođeni Sulejman, Dževahir- Dževdo, Safija i Senka, koja se udala u Sarajevo. Njihov otac je ubijen 1942.godine, a njihova majka Zubejda ih je podigla i dala im visoko obrazovanje. Sulejman je završio agronomiju. Jedno vrijeme radio u Dubici, a potom prešao u Zagreb, gde se zaposlio u Institut za unapređenje poljoprivrede Hrvatske i dosegao sva najviša zvanja u svojoj struci. Duži niz godina bio je savjetnik i saradnik dubičkih poljoprivrednih i zadružnih organizacija. I danas se sjećam kada nas je posjetio u osmogodišnjoj školi na času Poljoprivrede, koju je predavao Rajko Latinović, i očarao svojim opisima zlatnog klasja u žitnim poljima, da smo svi poželjeli studirati agronomiju. Sulejman je oženjena sa Nenom …Njihova djeca su … Dževdo je oženio Desu. Oboje su nastavnici. Sada žive u Americi, u St. Louise. Imao sam sreću da je Dževdo u prvim razredima osnovne škole bio učitelj i razrednik mojoj djeci. Uvjeren sam da su iz tog perioda ponijeli vrijednosti koje je Dževdo na njih prenio, sa kojima se i danas mogu ponositi. Njegovi sinovi su Sulejman i Goran. Dževdin sin Goran je avijatičar i prvi je prešao u BiH kad je zatrebalo braniti Bosnu. Oženjen je sa Lidijom Varga iz Hrv. Dubice i imaju  sina Edrana. Safija Redžepović je učiteljica. Bila je učesnik NOR-a i aktivan društveno-politički radnik u vrijeme Titove Jugoslavije. Pred sam raspad obavljala je funkciju – potpredsjednik dubičke opštine. U toku agresije na BiH prešla je u Sarajevo, gdje je tragično završila. Kada su porušili staru kuću Redžepovići su preseli u  dvosobni stan na obal Une. S njima je živjela i Dževdina mati Zubejda.

 

Veći dio zemljišta u tom dijelu Protinog sokaka, sve do Mulalića groblja, pripadao je porodici Mulalić, koji su imali kuću i u polju, u koje je sredinom 19. vijeka, po završetku Sarajevske medrese, doselio mladi hoža- Šiptar i izgradio veliki dom, u kom je djelovao kao imam i liječio ljude hodžinskim zapisima.

 

Prije Redžepovića kuće je mala kuća zaljubljenika ribarenja Ibrahima Bejtovića, kojeg su svi Dubičani zvali Mateka. Sa njim je živjela i njegova majka Hadžera i sestra Sadeta. Ženio se više puta. Posljednja žena mu je iz Kaknja. Nisu imali djece. Njegova sestra Sada je moja školska kolegica. Udala se u Zagreb i rijetko je dolazila u Dubicu, koju je napustila još u djetinjstvu. Imala je sina Dževada. Mateka je ubijen 1995.godine, u vrijeme kada je provedena posljednja faza etničkog čišćenja Dubice od Muslimana i Hrvata.

U drugoj polovini kuće živjeli su Šaćir i Hasiba Đuvelek sa  sinovima Fikretom, Omerom kojeg su zvali Ferić i kćerkom Fikretom. Preselili su u ul. Partizanska, kada je njen sin Omer – Ferić u njoj kupio kuću od Slavka Ećima. Fikreta je bila pjevačica, a udala se za molera Ćauša, koji je radio u DRM. I Hasibina i Matekina kuća su porušene.

 

Prva velika  kuća na sprat do Mateke pripadala je Hadžeri Tokalić, majki Uzeira i Abdulaha – Avde. Imala je Hadžera i kćerku koja se udala u Bihać za Ibrahimpašića i s njim stekla sinove Tahira, Harisa i Mahmuta. Uzeir je bio uticjan sindikalni lider i u jednom mandatu Predsjednik Opštinskog sindikata. U braku sa zagrebčankom Enisom stekao je kćerke Harisu, Merimu i Harisa. U toku agresije na BiH izbjegli su u Njemačku, a potom u Ameriku, gdje je  Enisa je prerano preminula. Uzeirov brat Abdulah je oženjen iz Orahove i imaju sina i kćerku. Žive u Kanadi.

 

U Protića sokaku živjeli majka i sinovi familije Tić – Meho, Husein i Fadil.Njihova majka se preudala za Omera Međedovića – Adžu. U jednom dijelu njihove kuće jedno vrijeme je živjela porodica Bejtović i porodica Huse Lelića. Kuću je kasnije kupio Juso. Sva trojica familije Tić su formirali svoje porodice i izgradili za njih vlastite kuće. Meho i Fadil su bili po zanimanju električari i radili u Električnom preduzeću. Meho je oženio Murisu Hatipović, koja je bila izuzetno ugledan ugostiteljski radnik. U njihovom braku rođeni su sin Muris, koji je oženio Višnju, kćerku sanitarnog inspektora Laloš Nedeljka i kćerka Merima. Njihova majka je živjela do smrti kod najstarijeg sina Mehe, koji je u srednjoj životnoj dobi umro od raka. Husein je bio po zanimanju moler, a oženio je kćerku krojača Bahte Ćejvana …i izgradio kuću u Binjački.  Fadil Tić je izgradio kuću na sprat  sa ljetnom kuhinjom u Ul. Nikole Luketića,  oženio Fatmu Porić i s njom stekao sina Maida i kćerku Maidu. Fatma je rano umrla pa je Fadil ušao u drugi brak sa Zlatom, a kad je i on a preminula ponovo se oženio. Rat je preživio u Dubici, gdje i sad živi.

 

Prvi komšija Tokalića bio je Ferid Ćehajić, koji je kao profi-vozač duži niz godina radio u društvenimn organizacijama. Vozač je ranije bilo veoma cijenjeno i popularno zanimanje, jer je malo bilo privatnih vozila, pa time i vozača. U braku sa Esmom Kalabić stekao je kćerku Dinku- Edinu, koja je medicinska sestra. Ferid je uz kuću imao mehaničarsku radionu u kojoj je vršio opravku auta. Svake nedelje jeftino kupljen auto dovozio je iz Zagreba njegov brat Enver zvani Beba, koji je živio u Zagrebu. Ferid je vršio opravke i opravljena vozila vraćao Bebi, koji ih je prodavao, a zaradu su bratski dijelili. Ako je trebalo popravljati limariju, Ferid je angažovao djecu iz mahale da šmirglaju, a on je po tom polirao. Djeca su rado učestvovala, jer su za svoj rad od Ferida bili dobro plaćeni. Najčešće su taj posao radili Dževdo Karabegović, Juso- od Borovca sin i Đemilin Džef, koji je kasnije postao policijski inspektor.

 

Posljednja kuća u tom nizu, odmah do bolničke ambulante, sa dvorištem na Obali Avde Ćuka, pripadala je Jefti Tadiću, poznatom dubičkom trgovcu, direktoru Dubičkog robnog magazina. Bio je oženjen sa Dragicom, ženom gospodskih manira. Njihova djeca su sinovi Vlado i Miroslav – Miro i kćerka Božana. Bila su to fina, društvena  djeca i čestite osobe kasnije. Vlado je otselio u Njemačku, Božana se udala u Hrv. Dubicu, a u kući je ostao samo Miro. Jefto je zaslužan što je napravio trgovačko preduzeće sa dobro snabdjevenom Robnom kućom i više desetina trgovinskih radnji, sa više stotina zaposlenih, koje je postalo poznato u BiH i Hrvatskoj. U Dubici se moglo nabaviti i ono po što su iz drugih gradova morali ići u Zagreb. I on i njegova Dragica su voljeli čitati i imali biblioteku sa asortimanom na koji je mogla zavidjeti i gradska biblioteka. Jefto je ličnost koju Dubica ne može zaboraviti. Poznat je po tome što je dva puta hapšen, prvo kao informbirovac, kasnije zbog slučaja s Čehoslovačkom. Njegov recept za uspješno poslovanje mnogi su kopirali i koriste ga i danas. Imao je svoj tim poslovođa, koji su se kod njega zajedno okupljali jednom nedeljno. Jeftina operativna taktika je bila da radi preko poslovođa koje on odabere i kad ih odabere da ih ne mijenja, a razlog je objašnjavao ovako: stare poslovođe su se solidno zakopitile i kradu po malo, i sve funkcionira. Ako ih promijenim i uzmem druge poslovođe, dok oni nakradu  koliko su stari uzeli, preduzeće ode na doboš. Jefto se s posla uvijek vraćao mahalom pješke, imao pun džep bombona i dijelio ih djeci koja su znala kad prolazi, i čekala ga.

 

U samom  uglu, na mjestu gdje se put račva i jedan krak vodi kroz Protin sokak, a drugi izlazi na Obalu Avde Ćuka – obalu Une, sve do 70-tih godina prošlog vijeka u manjoj prizemnici živio je marljiv čovjek koji je pravio kace – bačve i zvali su ga Keča – Bačvar. Njegova kćerka Stoja, medicinska sestra, udala se za Borojević Milenka, koji je bio opštinski matičar, a napravio je kuću na kraju sokaka prema Crkvi, do kuće Pralica Steve i Bose. Milenko je volio šale, a najviše se šalio na svoj račun. Imao sam privilegiju da s njim radim i bolje ga upoznam.

 

Na Obali Avde Ćuka, u maloj kućici sa avlijom ispred, drvenom ogradom i vratncima na njoj, iza kuće Bejtovića, živjeli su Ramo i Zlata, njegova mati Emina i sestra Fate. Imali su sinove Huseina i Jusufa i kćerku Minku. Ramo je bio hrom, ali u stalnom pokretu. Bavio se otkupom stoke na stočnim pijacama i radio je to za RO “Kooperacija”. Bio je veomna sposoban nakupac. Ramo je imao troje djece – kćerku …, sinove Huseina, Jusufa, i sestru Zlatu, koja se nije nikad udavala. Iz Delića mahale su otselili kada im je oduzeta zemlja i porušena kuća, radi izgradnje stambene zgrade. Novu kuću izgradili su na Novoj cesti, dijelu magistralnog puta za Prijedor, nedaleko od kuće i trgovine Mehmedalije Majdanca.

 

Danas se malo zna da su na mjestu gdje se Obala Avde Ćuka spajala sa gradskim dijelom Ježevica, na obalu Une pristajale lađe i šlepovi, kojim se dovozila i odvozila roba. Lađari su pretežno bili Srbi koji su živjeli u Ježevici. Radili su težak posao, uzvlačili lađe od Jasenovca do Dubice.

 

Lijevom stranom Delića mahale

 

Prva zgrada s lijeve strane Delića mahale, u dijelu gdje se ulica naslanja na Titovu, bila je društveno vlasništvo. Pripadala je trgovinskoj organizaciji DRM – Dubički robni magazin. Nije mi poznato ko je ranije bio vlasnik ovog objekta. U njenom prizemlju je oduvijek bila knjižara, koja je bila u sastavu Dubičkog robnog magazina. Samo u toj trgovini nekoliko desetljeća mogla se kupiti knjiga. U njoj su godinama radili Latinović Rajko i Mira, a jedno vrijeme i Esaba Duljković, kćerka Fate koja je prodavala novine. U izlogu knjižare uvijek su bila izložena aktuelna književna izdanja i enciklopedije, koje smo rado gledali u izlogu. Postale su nam dostupnije tek kad su se knjige mogle kupti na šestomjesečnu otplatu. Tada se svaka imućnija kuća okućila općom enciklopedijom ili zbirkom nekog popularnog pisca. Na spratu su jedno vrijeme bile kancelarije Privredne banke, u kojima su radili Savo Kostić, Ćorić Filip… i Zdenka Misaljević, žena Dobre, vrsnog pjevača romansi i starogradskih, ali samo za dušu. Na spratu je svoje kancelarije imala Zemljoradnička zadruga Bos.Dubica, u kojima je kao sekretar radio Pero Gligić, šef računovodstva bila Hatidža – Tiđa Porić, žena likina, Vlado Dunđer bio blagajnik, a Milorad Pralica radio kalkulacije. Kod njih sam i ja obavljao praksu, dok sam pohađao ekonomsku školu u Prijedoru. Uz zgradu je bio parkirni i skladišni prostor.

 

Do te zgrade je bila učuperna prizemnica sa ogradom i cvijetnim vrtom u dvorištu, u kojoj je živjela Tepićka. Uvijek je bila dotjerana i našminkana, naročito kada je popodnevima izlazila u šetnju. Imala je i malog bijeg psića, kojeg je u šetnju vodila sa sobom. Njene prve komšije bili su Bejtovići.

 

Prva kuća do Tepićke sa kućnim br. 3 bila je vlasništvo Osmana Bejtovića, djeda Osmana Ope Bejtovića, koji živi u Danskoj, a preko FB ga znaju skoro svi Dubičani. Kasnije je pripala dvojici braće Bejtović Muti i Mehmedaliji, Dubičanima poznatom po skraćenici Medo. Muta je bio oženjen sa Bijom, a njegova druga žena se zvala Nirka. Mutina djeca su Osman, poznatiji kao Ope i Raif, koji je ranije umro. Ope poslije rata živi u Norveškoj i veoma je aktivan u nastojanju da narodi Bosne i Bosna konačno nađu uspješan put kroz sadašnjost u budućnost. Dubičani Medu znaju kao tihog, mirnog i dobroćudnog. Dugi niz godina bio je poslovođa u gvožđari. Bio je sitan, strpljiv, uzdržan u govoru i u stalnom pokretu. U braku sa Bijom, koja se kasnije preudala za Husku, stekao je sina Behzada. Bija i Huska su životni vijek proveli u ugostiteljstvu. Desetine godina su radili kao šankisti u dubičkom Hotelu “Park”. Medo svoj radni vijek nije završio penzijom, kao što je uobičajeno. Jednog dana je krenuo na put, samo njemu znan, i nestao. Govorili su da je obolio i da se nije znao vratiti. Više dana su tragali za njim i doznalo se da umro od infarkta.

 

Opin did Osman je kuću sagradio zajedno sa obrtnikom – kovačem Ahmetom na zemljištu koje je kupio od Ahmed- beg Cerića, kod kod kojeg je radio, s njim prijateljevao poslovao. Kupljena parcela se prostirala na dio na kojem je sada ulaz u zgradu Kina,  Sportski centar sve do zgrade SOFK i Kuglane, pa čak se i dio Robne kuće nalazi na toj zemlji. U dijelu kuće Ahmet je otvorio kovačnicu i radio kovanu galanteriju. Opin djed Osman nije živo u toj kući, jer je nakon smrti svoje žene Safe, koja je umrla u 33.godini, ostao sam sa svega dvije godine starim sinom jedincem. Živio je kod bega Cerića, gdje je odhranjen i Opin otac Muta. U 11.godini ga je usvojio Karanfil Dizdar, pa je odrastao u Karanfilovoj kući zajedno sa njegovim sinom Asimom i njegovim sestrama Sefijom, Asimom i Đemilom, Tifom, koje su mu uvijek bile kao sestre. Djed Osman je bio rezervni kapetan austrijske, a kasnije vojske Kraljevine Jugoslavije. Bio je komunista od 1928.godine. O tome im je prilikom jednog posjeta pričao Uzeir Zubović -Lembika, koji je u to vrijeme obavljao dužnost guvernera Narodne banke u Beogradu. Osman je poginuo je 1941. kod Siska u prvih sedam dana odbrane Kraljevine SHS.

Beg Cerić, o kojeg je Opin djed kupio zemlju, imao je sina Ahmeta, kojeg su 1941. optužili da sarađuje sa ustašama, pa je otjeran u Banjalučki zatvor, gdje je ubijen. To je upotrebljeno kao razlog da se sva Begova imovina, uključujući i zemljište koje je Osman kupio, konfiskuje. Dokazi o vlasništvu su izgorjeli prilikom oslobađanja Dubice, kada je zapaljena zgrada dubičke opštine, pa je Opinom djedu ostala samo kuća i okućnica, komad zemlje uzduž tribina Sportskog centra, do kuglane. Poslije djedove smrti, u kući su živjeli Medo, Seka, Alija, Alija, Munir, Safija i Jasmin. U nastojanju da vrate svoju zemlju u posjed, tužili su dubičku opštinu Zemaljskom sudu Sarajevo, ali je tužba po običaju zataškana i proglašena zastara. Kad su kasnije gradjeni Sportski centar, Robna kuća, stambena zgrada i tribine Sportskog centra, zemlja je uzurpirana bez pitanja. Opin otac Muta se žalio Komitetu SKJ, a oni njemu i Medi kao nadoknadu dali po jedan jorgan. Kakav cinizam? Po okončanju ovog rata Osman Bejtović Ope dobio je od svog oca u nasljeđe prizemnicu sa kućnim br. 3 u ul. Dizdar Paše. U njoj su živjeli on i Merima od 1982, do hapšenja i progona. Kuću je prije četiri pet godina prodao, jer je kako kaže “shvatio je da je Dubica prošlost i gubljenje vremena”. Nećemo se svi sa ovim složiti, ali imamo razloga biti zabrinuti. O svemu ovom više puta mu je pričala nane Zinka Spahić, tetka Saliha Spahića, dobar poznavalac tih prilika, koja je živjela u staroj bosanskoj kući na Obali Avde Ćuka, u kojoj su odrasli Fikret i Azra Seferović. Fikret je nakon studija u Zagrebu preselio sa ženom u Banja Luku, gdje su rođena dva njihova sina, od kojih je jedan umro. Iz Banja Luke su preselili u Mostar, iz kojeg su tokom rata protjerani i sada žive u SAD. Azra je završila farmaciju i duže vrijeme živjela u Prijedoru, gdje je radila u gradskoj apoteci. Od njihove kuće je ostao samo temelj. Zinka se sjećala da je kao djevojka igrala u kolu kad se neko od Bejtovića ženio, pa čak se sjećala i pjesme “Devet braće Bejtovića i sestra im deseta”, koju su u kolu pjevali. Između nove kuće Hidajeta Berberovića i temelja nane Zinke, je kuća Jume i Fatme. Juma je radio u Elekričnom preduzeću, a Fatma u katastru. Jumu pamtimo i po tome što je na početku rata bio u grupi građana koji su preko dubičke TV pozvali dubičke muslimane da predaju oružje, što je do kraja ispoštovano.

 

A na mjestu gdje je bila stara kuća Nure, majke Idriza Ćehajića- Dide, oženjenog sa Nedžijom, lijepu kuću na sprat napravili su Hidajet Berberović i Marija. Dido i Nedžija su kasnije živjeli u ul. JNA, gdje su otvorili ćevabdžinicu, koju je uspješno vodila Nedžijina sestra Dževahira, udana za Pezić Fehima. Njihov biznis je ostao u nasljeđe njihovom sinovcu Hidajetu. Nure je imala i kćerku Dudiju, koja se udala u Zagreb i tamo živjela do kraja života. U braku je stekla kćerku, ljepoticu, koja se udala za jednog od dubičke braće Kapetanović, Seada.

 

Kuća Murata Karabegovića je preko puta kuće moga dida Hasana ef. Hasančevića. Murat je iz Foče došao u Dubicu januara  1942.godine sa majkom Melćom i sinom  Omerom. To se dogodilo nakon zločina na Čehotini nad muslimanima, u kojima je zaklana Muratova prva žena, Omerova majka. Melću su svi zvali Omeragince. Bila je veoma susretljiva, naočita, razumna i uživala veliko poštovanje komšija. Porijeklom je iz Bijelog polja, C.Gore. S Muratom su u Dubicu došli i njegov brat Đemal, sestra Đemila i roditelji Rifeta – Ciska Hilmija Kutspahić i Asima…Neko vrijeme po dolasku u Dubicu Murat je od Šerića kupio tri kuće. Za sebe i svoju familiju u Delića mahali, koju je porušio i napravio zidanicu, kakvih je tad bilo malo u Dubici. Druga je bila u Maloj ćaršiji, u kojoj je kasnije živio Rifet – Cisko sa ženom Slavicom i familijom. Murat je bio po zanimanju obućar. U Maloj ćaršiji je otvorio obućarsku radnju, koja je za to vrijeme bila opremljena najsavremenijim obućarskim mašinama i alatom. Kćerku Sulje Horozovića, Adeviju, oženio je 1948.godine. U tom braku su rođeni sinovi Bakir 1949, Dževad 1957. i kćerka Bakira 1952.g. Najstariji Muratov sin Omer je završio DIF i kao nastavnik fizičkog vaspitanja punih 30 godina bio sekretar SOFK. Ima velike zasluge za razvoj dubičkog sporta, masovne fizičke kulture, unapređenje organizacije i sistema finansiranja u BiH. Bio je i omladinski prvak BiH u petoboju. Oženio se sa Mirsadom i s njom stekao sina Almira i kćerku Almu. Mirsada je bila opštinski matičar i u kuće brojnih mladih dubičkih parova unijela luč sreće. U prvim godinama braka Omer i Mirsada su uz roditeljsku kuću napravili prizemnicu, u kojoj su proveli nekoliko godina, a nakon toga su sa Omerovim bratom Bakirom i njegovom  ženom Nitom na vlastitom zemljištu preko puta Kina izgradili dupleks na sprat sa garažama i potkrovljem. Kada su počela ratna dejstva u BiH Karabegovići su osjetili da su im ugroženi životi, pa su u prvom konvoju prešli u Hrvatsku, a iz Hrvatske u Njemačku, gdje su proveli pet godina. Po povratku iz Njemačke prodali su svoj dio kuće i preselili u Bihać, gdje su kupili kuću. Almir je završio veterinu i nakon rata otvorio prvu privatnu veterinarsku ambulantu u Bihaću. Patentirao je spiralu za sprečavanje nekontrolisane oplodnje pasa i za svoj patent dobio preko 10 zlatnih medalja svjetskog ranga. U braku sa Senkom Hasanac, koja je nastavnik pedagog, steko je dvije kćerke, Adnu i Lejlu. Alma je magistar poljoprivrede. Nakon rata živi u Bihaću u braku sa Jasminom Mesićem, koji je javni tužilac Unsko sanskog kantona. Imaju dvije kćerke, Jasminu i Elmu. Adevijin stariju sin Bakir je bio komercijalista u DRM. Oženio je Nitu Mustedanagić, koja je bila u istoj firmi trgovački poslovođa. U braku su stekli sina Adu i kćerku Azru, koja je u Zagrebu završila pravo. Ado uspješno vodi privatni biznis. Već prvih mjeseci ratne opasnosti na njihovu kuću je pucano, jer je Bakir bio čelni čovjek dubičke SDA, pa su morali izbjeći u Hrvatsku, grad Zagreb, gdje su otvorili vlastiti biznis s voćem i povrćem, preživjeli rat i ostali živjeti. Najmlađi sin Murata i Adevije Dževad je bio uposlenik SDK. Oženio se sa Dinkom. Kada je počeo rat prebjegli su u Njemačku, a iz Njemačke u Ameriku, gdje i sada žive. Bakira se udala u Zagreb za Ilijaza Fajkovića i s njim rodila kćerku Azru i sina Jasmina. I sada živi u Zagrebu. Njen muž je mlad umro od moždanog udara. Murat je umro u srednjoj dobi, a Adevija je doživjela duboku starost. Radila je na Tekstilnoj, u kojoj je stekla penziju. Posljednje godine živjela je u Zagrebu sa sinom Bakirom i snahom Nitom, a umrla je 11.2.2016.g. Njen sin Dževad stigao je iz Amerike u zadnji ćas i zatekao majku na samrti. Nije tada mogla govoriti, ali je malim stiskom njegove ruke dala do znanja da ga prepoznaje i da se s njim zauvijek oprašta. Bilo je to veoma znakovito i tužno.

 

Karabegovića kuća, u vlasništvu Bakira i Nite, je prazna, u njoj niko ne stanuje i već duže je na prodaju. Ali u svakoj dubičkoj ulici, kao u Delića mahali, desetine kuća je prazno, a u njima su živjeli prognani dubički Bošnjaci ili Hrvati. Mnoge od tih kuća, koje sve više nagriza zub vremena, su na prodaju, ali su cijene pet puta niže od  njihove stvarne vrijednosti, pa se vlasnici teško odlučuju na prodaju. Oni koji se odluče prodati, daju teško stečene vrijednosti u bescijenje. A uslovi za povratak izbjeglih i prognanih su još uvijek nikakvi.

 

U staroj bosanskoj kući sa podrumom i prostranom baštom iza kuće, odmah uz Karabegoviće, živjela je moja tetka Fata. A to je ona slijepa žena što je danima i godinama sjedila na jednoj strani, a moja nane Hata na drugoj strani sećije, o kojima je do njihove smrti brinula moja tetka Senija Raković. Na mjestu gdje je bila stara kuća tetke Fate moj dajdža Hasan Hasančević, sin hafiza Hasana ef. Hasančevića, nakon ženidbe sa gradiščankom Bahrom izgradio je 1950.g. modernu prizemnicu sa podrumom. Moj dajdža Hasan Hasančević je dobio ime po svom ocu hafizu Hasanu, a kad je dobio sina i njemu je dao ime Hasan. Tako se loza produžila na tri Hasana. Njegov sin Hasan rođen je u staroj kući maja 1945.g. i da bi bio prepoznatljiv zvali ga Mali Hasan, a u decemberu 1947. rođena je kćerka Murisa. Mlađa njihova kćerka Belkisa rođena je u novoj kući maja 1950.g.  Bahra je bila stub domaćinstva i velika kućenica. Vodila je domaćinstvo odgovorno i domaćinski. Obrađivala bašu, sušila mahune, baminju, pravila slatko od šljiva. Držali su se sa Pezićima, Čustićima, Vojnikovićima…Komšije su se obilazili bajramom i praznicima. Bahra potiče iz bogate familije i svake godine su im kamionom iz Gradiške dovoženi kukuruzi i smještani u kuruzanu, koja je bilo duga koliko međa sa Karabegovićima. Imala je Bahra i šivaću mašinu i šivala sve za svoje domaćinstvo. Naučila je i svoje kćerke da znaju skuhati, ispeglati ocu i bratu košulju, hlače…Moj dajđa Hasan bio je knjigovođa i skoro cijeli radni vijek radio je u magacinskom knjigovodstvu DRM. Njegov sin Hasan je bio trgovac i duže vrijeme je radio na krojenju stakla u prodavnici građevinskog materijala u Maloj ćaršiji. Jedno vrijeme je radio u prodavnici namještaja u Delića mahali, koju je vodio Sevlić Sakib. Hasan je bio strastveni ribić. Na ribarenje je išao na mopedu i jednom prilikom je pao s mopeda i slomio dva prednja zuba, što ga je teško pogodilo, jer je imao fine bijele zube. Jednom prilikom mi je donio 20 štuka koje smo dali u Staklenjak, s tim da nama ispeku nekoliko i sebi zadrže ostatak. Nije se ženio, jer je još mlad obolio od raka i umro 1983.g. Njegova sestra Murisa je radila u dubičkoj opštini u katastru, a druga Belkisa nije bila stalno zaposlena. Neću nikad zaboraviti njihovu pažnju u najtežim danima života moje familije. Kad sam se ženio 1966.g. Murisa i mali Hasan su nam bili svadbeni kumovi, a dajđinca Bahra nam je pripremila obilje svadbenih jela, burek, pirjan, baklavu, kakvu je samo ona znala napraviti. Voljela je Murisa mene, moju mamu i često nas dolazila obići.  Kada se zaratilo poslala nam je garantne papire da dođemo kod nje u Australiju, ali nije bilo suđeno. Voljela je ona i druge tetke i njihovu djecu, ali je meni poklanjala posebnu pažnju. To svjedoče mnoge zajedničke slike iz tog vremena. Murisa se 1980.g. udala u Brezu za Mirsada Medoševića i s njim u februaru 1982.g. rodila sina Jasmina. U Brezi je nastavila raditi u administraciji Rudnika Breza. Kada joj je umro brat Hasan vratila se s mužem i sinom u Dubicu, da pomogne majci i ocu. Majka joj je umrla na rukama 1987.g. i to nikad ne može zaboraviti. Imala je tada na vratu dijete, muža, oca, sestru, kuću, ali je bila sretna dok rat nije počeo. Murisin suprug Mirsad je u toku rata izgubio nogu i ta ga je trauma teško pritiskala, što je mogao biti i uzrok njegove prerane i nenadane smrti. Već prvih dana agresije na BiH njima je zaprijećeno da moraju napustiti kuću, ako žele sačuvati živote. U kuću im je došao do zuba naoružan “grdosija” i rekao im ako neće sami iz kuće, da će morati “s njim niz Unu u Savu”. Sve su ostavili, prešli u Hrvatsku i smjestili se u prihvatni kamp na Rabu, gdje je dajđa Hasan 25.5. 1995. umro. Murisa, njen sin Jasmin i Belkisa su uz pomoć humanitarne organizacije prešli u Australiju, u Sidney, gdje i sada žive. Kuću u Dubici su prodali, naravno ispod cijene, kad je san o povratku postao iluzija. Belkisa je u socijanom smještaju, a Murisa živi sa sinom Jasminom, koji se oženio sa Šantal, s njom stekao sina Olivera, a nedavno su izgradili novu veliku kuću u kojoj žive. Murisa i sada sa nostalgijom priča o Delića mahali. “Ulica je bila tiha, kuća do kuće, i u njoj su se svi znali. Sva djeca u mahali su odrastala i živjela sretno i bezbrižno. A znali su i za red. U tri popodne je u mahali vladala mukla tišina, kad je Asim Dizdar, prof. matematike i hemije, išao spavati. A u zimske dane sva djeca su se išla sankati u Hrvatsku Dubicu”. Rado se Murisa sjeća i komšija halvedžija Hasne i Uzeira koji su pravili svilene bombone, sladoled i halvu. Kad je mati slala kod njih da kupi šećera, Hasna joj uvijek davala svileni bombon na štapiću.

 

Do kuće dajdže Hasana ranije je bila velika bosanska kuća na sprat sa dva ulaza, koja je pripadala porodici Tabaković. U njoj su živjeli Smail i Šefka Tabaković. Imali su pet kćerki: Fadilu, Natu, Azu, Hasnu, Đemilu i tri sina: Đemala, Fadila i Smaila. Smail je bio učesnik Prvog svjetskog rata; zarobljen je na Brodu i iz zarobljeništva se vratio nakon tri godine. Po njemu je njegov sin, rođen 1914, dobio ime Smail. Bio je zaljubljenik sporta i kao sportski radnik postao sportska legenda Dubice. Svi su ga u Dubici znali kao novinara, sportskog radnika, sekretara NK “Borac”. Volio je i druge sportove i svima bio od pomoći. Penziju je stekao kao zaposlenik PIO – Zajednice penzionog osiguranja. Smail se tokom II svjetskog rata oženio sa Asimom Dedić iz dobro stojeće i ugledne porodice Derviša Dedića. Ovaj događaj iz 1941.g. Dubičani su zapamtili po tome što su svatovi krenuli iz Banjaluke preko Okučana i stigli na Željezničku stanicu Hrvatska Dubica u jeku najvećih borbenih dejstava. Sa Željezničke stanice mladence je dovezao u Delića mahalu, u porodičnu kuću Smaila i Šefke Tabaković, svojim fijakerom Omer Ćehajić- Bukalo. U braku sa Asimom, koju su kasnije zvali Bakica, Smail je stekao sinove Emira i Mirsada i kćerke Emiru, Mirsadu i Senadu. Jedno vrijeme Smail je sa svojom porodicom živio u Bos. Krupi, iz koje su doselili 1959.g.  Kako iver ne pada daleko od klade, Smajlovi sinovi Emir i Mirsad su u svemu naslijedili očev sportski duh. Obojica su bili aktivni sportisti, a posebno uspješni i zapaženi igrači ne samo FK “Borac”, već i drugih regionalnih klubova. Emir je cijeli svoj život bio sportski novinar, a tokom  agresije voditelj radio programa na Radio stanici Sanski Most, gdje je tokom rata živio sa suprugom Mimom, koja je preminula januara 2019.g. Mlađi Smailov sin  Mirsad je nakon rata sa suprugom i djecom živio u Bihaću. Napustio je ovaj svijet s proljeća 2018.g.nakon kraće bolesti. Smajlova srednja kćerka Mirsada udala se za Envera Mujkanovića. Bio je zgodan i stasit pa su ga zvali Dr. Kilder. Radio je Njemačkoj. Izgradili su kuću u ul. Petrinja, i bili moje prve komšije. U sretnom braku stekli su dvoje djece, kćerku Sabinu i sina Samira. Jedno vrijeme je i Mirsada živjela i radila u Njemačkoj, ali se vratila u Dubicu. Enver je dolazio i odlazio. Njihova kuća je prva pogođena zoljom, pa su je morali napustiti i ponovno seliti u Njemačku. Kuću su prodali Ismetu Ajvazu. Mirsada živi u Neussu. Nedaleko od nje je njihova kćerka Sabina, udana za Njemca Wolfganga. Njihov sin Samir živi i radi u Kelnu. Enver je nakon kraće bolesti umro 2012.g. A kakve su komšije bili r. Enver i Mirsada više nego dovoljno govori to da su bili prvi koji su nas posjetili u Njemnačkoj, gdje smo nakon progona našli smještaj. I ne samo to. Enver je znao nakon rada sjesti u auto, doći iz Njemačke u Sanski Most i bez predaha krenuti po nas u Zagreb da nas doveze u Sanski Most da se sretnemo i makar kratko družimo. To mogu samo posebni. Starija Smajlova  kćerka Emira udana je za  Idriza – poznatijeg pod imenom  Hido, sina Ibre i Seke Babić. Žive u Zagrebu. Najmlađa Senada je posljednje godine života provela kao izbjeglica u Njemačkoj, gdje je preminula.

 

Po povratku u Dubicu iz Bos.Krupe, Tabakovići su živjeli na drugom ulazu roditeljske kuće do Hasančevića, a u prizemlju su stanovali Zora, Uglješa i njihova majka, koji su kasnije preseli u zgradu iznad “Borova”. Kada je Smail dobio stan u stambenoj zgradi na obali Une, u kući je  ostala njegova sestra Hasna, koja se tada udala za Osmana Cepića.Ta kuća je vremenom porušena i na tom zemljištu moderan dupleks na sprat izgradili su 1963/64 Osman Cepić i Hasna zajedno sa Fadilom Tabakovićem, koji je živio u Doboju. Umro je prošle godine i nikad nije duže boravio u svojoj polovini kuće. Osman je bio politolog, obrazovan i intelektualno jak, ali njegov potencijal nije korišten prema njegovim mogućnostima. Značajno je doprineo napretku kulture i obrazovanja. Duže vrijeme obavljao je funkciju direktora Radničkog univerziteta. U cilju pojeftinjenja skupe stambene izgradnje 1983.g. je formirao i bio direktor dubičke Stambene zadruge, koja je u kratkom vremenu realizirala više vrijednih stambenih projekata. Po stupanju u brak, prije nego su napravili kuću, Osman i Hasna su jedno vrijeme stanovali u Radničkom domu u Pezića mahali. U braku sa Osmanom Hasna je rodila sina Murisa i kćerku Merimu. Muris je već u danima mladosti otselio u Šibenik, gdje i sad živi, a Merima i njena majka su 10.oktobra 1995.g. prognane i Dubice. Sada žive u Sarajevu.

 

Na bašti, iza kuće Cepića, lijepu katnicu napravili su Adem Subašić, nastavnik, novinar dubičkog radija, i njegova žena Šemsa, nastavnica, kćerka Šefke Tabaković. U braku su stekli dvije kćerke, od kojih je jedna udana u Zagreb, a druga u Njemačkoj. I oni su tokom rata izbjegli u Njemačku, ali se vratili u svoju kuću. Adem je umro 2004.g. U kući sada sama živi njegova supruga Šemsa.

 

U staroj kući do Tabakovića živjela je porodica Medenhodžić. Kada je Muhamed ef. Medenhodžić sa ženom i djecom: sinom Midhatom i kćerkama Muvedetom i Midhetom preselio u vakufsku kuću u Puhalo, u njoj je ostao njegov sin Smail, koji je rano umro. Bio je oženjen sa Najom i s njom je stekao sinove Teufika, Jasmina i Huseina- Ćenu.

 

U drugoj prizemnici, do Medenhodžića,  koja je bila vlasništvo Derve, živjeli su Talići. Živjela je Selima, mati Aiše i Vasvije. Imala je Selima još jednu kćerku, koja se udala u Ljubiju. Aiša je bila udana za Agu Talića – Srminog i s njim ima sina Mensura- Menku, koji nakon rata živi u Chicagu. Iz prvog braka ima sina Emira. Vasvija je udana za Šansona i s njim je rodila dvije kćerke Melitu i Editu. Edita je bila u braku sa Mustafom Hatipovićem. Brak je raskinula i iz braka ima kćerku… Aiša je preselila u stan kod škole “Franjo Kluz”. Poslije njih tu kuću su kupili i u nju uselili Jela i Ivan Hodak, sa sinovima Mandom i Lukom. Manda je više puta bio učesnik u takmičenju za izbor Dubičkog ciganskog cara, koje je organizovano svake godine.  Jela je pravila najbolje medenjake u mahali, a možda i Dubici. Poslije smrti roditelja u kući je ostao živjeti Luka. Nakon rata kuću sa zemljištem otkupio je advokat Bajalica i napravio veliku zgradu sa stambenim i poslovnim prostorom, a uz nju izgradio i bazen. U prizemlju  kuće su njegove službene prostorije.

 

Posljednja kuća s lijeve strane s podrumom, travnim dvorištem, pokrivena daščanim krovom, pripadala je Seferovcić Jusufu, koji se ženio više puta. Sa albankom Ifetom je imao troje djece, Fazilu, Adilu i sina Jusufa. Poslije njih u kući je živio njihov sin Osman poznatiji kao Osman Mrgin, koji je u braku sa sanjankom Asimom stekao sina Faruka, koji živi u Zagrebu. Osman je uvijek imao dobre konje. Sa svojim  kolima je vršio prevozne usluge. Jedno vrijeme kao zapregu je koristio dvije mazge sa dugim ušima, što se u Dubici rijetko moglo vidjeti. Tokom agresije bio je tučen. Kuća srušena. Sada živi u Sanskom Mostu. S njim, u istoj kući živjela su dva brata molera, Seferović Omer kojeg su zvali Fabris i Seferović Ibrahim, koji je bio popularnan igrač dubičkog Borca i po tada popularnom Špancu zvali ga Žolinjo. Imali su i dvije sestre. Jedna, Enisa, bila  je udana za Mihoci Ivu i s njim rodila dvoje djece, Zlatu i Zlatka, a druga Hajra, medicinska sestra udala se u Čehoslovačku. Bila je aktivan učesnik NOR-a.  Dugo godina Hajrina djeca su dolazila u Dubicu za školski raspust. Fabris je napravio kuću na Urijama i preselio, a Žolinjo je teško obolio i bolovao nekoliko godina. Na mjestu gdje je bila Seferovića kuća sada je jedna manja u kojoj živi izbjeglica iz Hrvatske.

 

Delića mahala je znakovita i po tome što su u njoj živjela i aktivno sudjelovala u njenom životu i životu Dubičana tri hodže: Hase ef. Delić, moj did hafiz Hasan ef. Hasančević, Muhamed ef. Medenhodžić. Znakovita je i po tome što je i sada kite tri imena, koja su politički režimi pokušali zamjeniti, ali ih je narod baštinio i sačuvao; jedno po porodici Delić – Delića mahala, drugo po po Pašinom ocu Karanfilu- Karanfil mahala, a treće – Ulica Dizdar Paše po narodnom heroju Dizdar Paši. Nakon okupacije BiH i po formiranju Republike srpske sva tri imena su zamjenjena drugim, ali ih znaju samo poštari i oni koji na toj adresi poštu primaju. Iznjedrila je Delića mahala i niz drugih znakovitih vrijednosti. U njoj je poniklo jako novinarsko pero Kemala Mujičića Pibinog, rođeno i opstalo jako intelektualno jezgro sa perjanicom Sulejmanom Redžepovićem i osnažen sportski duh kroz lik i djelo brojnih protagonista, a uz obale Une oživjela sevdalinka i život njenih žitelja sačuvao sve autotone dubičke  vrijednosti stvarane stoljećima. I još nešto, u njoj je živio nezaboravni dubički poštar Mustafa Ćaušević, koji je skoro pola vijeka u cijelom gradu sa preko deset hiljada građana sam bio vijesnik radosnih i tužnih vijesti, koje su uvijek našle svoju adresu i nikad nisu kasnile.

 

Od srca želim da Delića mahala, Karanfil Mahala, Ul. Dizdar Paše…ostane zauvijek upisana u almanah naših uspomena, jer u njoj su rođeni naši snovi, stasala naša htijenja i naše želje, rađan naš pogled u svijet i svakim našim korakom pravljen novi iskorak. U našoj Karanfil mahali je rođen i stvaran naš identitet. A ni trava ne raste, ni cvijeće ne cvjeta, bez identiteta.

 

Svi mi nekad imamo dojam da se životni balans samo na kraći rok izbalansira, a da se sreća uvijek osmjehuje istim ljudima, a nesreća prati iste ljude. Svoj životni put možemo graditi u sreći i blagostanju sa onima koji su oko nas i koji direktno ili indirektno utiču na naše živote. Punu i sadržajnu ličnu sreću možemo imati samo ako su i drugi oko nas srećni.

 

Navikli smo da nam kradu naše živote, ali smo se vraćali i oporavljali, jer smo naša saznanja i dostignuća prenosili na naše mlade. Mladi su uvijek gledali unapred, a stari unazad. Zajedno smo jedni drugima vraćali vjeru i davali snagu. Tako se život nivelisao i kretao napred, kao izlazak i zalak sunca, kao smjena dana i noći.

 

U ovim teškim vremenima dejtonske Bosne i Hercegovine, u kojima se izbjegli i prognani ne vraćaju, a i oni koji su u njoj ostali u svijet odlaze, kada naš grad Bosanska Dubica zamire a ulice i mahale puste ostaju, uzmimo svoj život u svoje ruke, vratimo sjećanje na bolja vremena i osnažimo u sebi ljubav za svoje ali i drugo i drugačije, vratimo u sebe ranije stečeno uvjerenje da zajedno možemo više i bolje.  Krenimo dalje, jer mi to možemo, mi to moramo.

“Ne dozvolimo –  kako nadahnuto reče banjalučki biskup dr. Franjo Komarica, –  da nam tuđina postane domovina, a domovina tuđina”.

 

Cilj ovog teksta je da sačuva uspomenu na jedan mali ali prepoznatljiv dio grada Bosanske Dubice i njegove ljude u vremenima koja se neće vratiti, ali su u sviju nas i naš grad unijela vrijedan i nezamjenjiv znakoviti dio sebe.  U teškim vremenima koja proživljavamo danas, u kojima je svakog dana sve manje Dubičana, spoznaje iz prošlih vremena, kada se živjelo kao jedno, imaju neprocjenjivu vrijednost i sve veći značaj. To ne smijemo zaboraviti.

 

Zahvaljujem svima vama koji ste svojim informacijama pomogli da ovaj tekst bude tačniji i sadržajniji. Još jednom pozivam sviju vas ako želite nešto dodati ili ispraviti da se oglasite komentarom preko FB ili meni lično.

 

Burlington, 15.12.2019                        Zijad Bećirević