Pisati o „našim Australijancima“, a ne spomenuti književnicu, poetesu Suadu Suljić Sokolović, bilo bi nepravedno i nepotpuno. Pogotovo ako se govori i piše o onima koji/e čine sve kako bi se u svijetu sačuvao naš maternji, bosanski jezik i veze sa domovinom.
Maturanti 14. generacije bosanskog jezika u Melbournu
Suada Suljić Sokolović
Suada Suljić Sokolović je rođena u Tuzli. Živi i stvara u Melbourneu, u dalekoj Australiji. Kao da nije tako daleko, svojim pripovijedanjem Suada oslikava, oživljava ljepote bosanskih krajolika. Kao da u njih gleda, očima i čulima vrsne umjetnice. U centru njenog pripovjedačkog i poetskog stvaralaštva je čovjek, Bosanac, sa svim svojim izazovima i nadanjima. Čovjek i ljubav prema domovini, Bosni i Hercegovini. I, ne samo to. Suada Suljić Sokolović svojim pripovijedanjem ukazuje i upozorava na sve izazove surove stvarnosti kojima je prepušten bosanski čovjek u tuđem svijetu. Rijetko je ko bolje definisao našu surovu stvarnost od Suade Suljić Sokolović u njenoj priči i knjizi Čovjek koji je izgubio identitet, u kojoj otkriva samo dio raskoši svoga spisateljskog umijeća.
Suada Suljić Sokolović
Odlučivši se da još jednom ukažem na strah od asimilacije građana BiH u dijaspori, cijenjenu sam autoricu, prije nekoliko dana zamolio da za čitaoce Oslobođenja i Plime napiše nekoliko rečenica o temi Kako sačuvati maternji jezik, identitet i veze sa domovinom građana BiH u dijaspori. Između ostalog, cilj mi je bio da što manje Nihada postanu Nik, kao što se desilo Nihadu u njenoj priči Čovjek koji je izgubio svoj identitet.
Bosna u našim srcima
Razloga za odlazak iz BiH je bilo, ali da se ona zaboravi, ne smije ih biti. Na samu pomisao da živimo daleko od zavičaja, da nam se djeca rađaju i odrastaju daleko od matične domovine, osjetim tjeskobu i bol u duši. Ali, tu bol ublažava saznanje da imamo mnogo projekata koji uspješno djeluju protiv asimilacije te djece i koji su čvrst most koji spaja dijasporu i domovinu, tj. našu lijepu Bosnu i Hercegovinu.
Jedan od glavnih spomenutih projekata su dopunske škole na bosanskom jeziku, koje, evo čak u Australiji, iz godine u godinu pune učionice našom djecom. Da im približim važnost pohađanja škole na bosanskom jeziku, napisala sam stihove, pa ću neke od njih citirati:
Mama mi je Bosanka i otac Bosanac
bez bosanskog jezika, ja bih bio stranac.
Preci su nam Bosanci od glave do pete,
a ja učim bosanski jer njihovo sam dijete.
Svojim porijeklom i bosanskim jezikom
puno se ponosim, a u srcu svome
svugdje Bosnu nosim.
I treba da u srcu Bosnu svugdje nosimo, jer, kako već rekoh, razloga za odlazak iz nje je bilo, ali ne smije biti razloga da je zaboravimo.
Drugi vid očuvanja našeg identiteta je emitovanje našeg radioprograma na bosanskom jeziku, na 3ZZZ multietničkoj radiostanici, na kojoj preko sedamdeset zemalja, svaka na svom maternjem jeziku emituje radioemisije. Jer, svako teži da očuva svoje korijene i da na nove naraštaje prenese patriotizam, tradiciju, ljubav prema matičnoj domovini, svoju historiju i jezik koji je glavni stub identiteta. Upravo u tom pravcu su usmjerene sve naše aktivnosti koje pomažu djeci da znaju ko su, šta su i kako se voli svoja domovina, zemlja svojih pradjedova. Ujedno, sve te aktivnosti su nam poveznica sa BiH.
Također smo u Melbourneu oformili bh. udruženje “Mreža mladih” koje okuplja djecu i omladinu. Druže se, igraju folkor, zajedno čitaju našu literaturu, organizuju razne manifestacije i zajedničke posjete zavičaju. Jednom riječju, razvijaju ljubav prema matičnoj domovini i osiguravaju joj sve veće mjesto u svojim srcima, a osiguravaju i čvrste temelje svom identitetu, tj. svom postojanju. Jer, bez identiteta, čovjek kao da nije živ.
Očuvanje našeg identiteta treba da nas motiviše da se, gdje god da smo, bosanski čita i piše.
Jer, gdje se bosanski čita i piše, tu Bosna diše, tu majčino krilo nam miriše.
Piše: Haris Halilović
