Da se privede o nedavnoj velikoj drami koja je izazvala širu pozornost. Stiglo je dosta pisama, poruka i komentara, a izdvojiti najnovije:
”E, moj dragi Seade! To već znaš, no za svaki slučaj u doslovnom prevodu s francuskog: “već viđeno”, déjà vu doživljaj ili déjà vu pojava, označava psihološku pojavu koja se izražava u smislu da se nova situacija već dogodila, da je negdje viđena ili u snu doživljena. Termin je stvorio francuski filozof, parapsiholog i promotor esperanta, Emile Boirac (…)
Zato se ne sekiraj, jer ljude ne možeš mijenjati (“Šta kolijevka zaljulja -lopata zakopa” se kaže u narodu).
Sretno dragi moj rođače! Ti si jedan od rijetkih s kojim mogu da komuniciram i zahvalna Bogu dragom što te imam…”, piše prof. dr. Azra Jaganjac, ambasador Zelene hemije i Zelenog inženjerstva. Imala slične probleme u familiji, a naklon njenom tati Muharemu koji je „posredovao“ u Zvorniku, da se izgladi situacija nakon dolaska Majke.
IGRAČKA U TUZLANSKOM ”PASAŽU”
A ja zahvalan Nebu što me razumiju (i) oni ponajbolji. Na koncu Majka je rekla šta misli o nekima. Jedini se ”usudio” nazvati Fadil Mehmedović, došao bi sa Mirsom Hadžiefendićem. Oba mi draga, zamolio ako mogu razumjeti- prvo moram sam sa sobom i svega što me čekalo. U stan jedino ušli Esad, spominjao nedavno i ”ambasador” sa Lugnavdelinga 12, gdje smo Majka i ja haman ostavilili dosta za pamćenje. A ganut kada se nekoliko puta na vratima ukazao komšija iz Tunisa sa večerom na srebrnom ovalu. Tamam, što bi rekao dobri Šabe.
Brat je sa sedam ostao bez oca. Ja sam imao 15, Majka 38. Ikona brojne familije i- neprebol! A uvijek, otšutim da se oca ne sjeća! A ja još od plavih tapaciranih kolica koja je nena Zehra u Zagrebu kupila- njegov glas i stas, osmjeh, njegov miris uvijek bih prepoznao i sjećam svakog kutka naše kuće sa pogledom na Drinu i gdje smo bili najsretniji. Možda i ne čudi jer je othranjen ”laktovitom” i drugim hapicama, a ja Majkinim mlijekom.
Onda kako smo, dok je otac bio na putu, ”vijećali”- ako bude curica zvaće se Suada… A najviše volio malešnog brata davne godine kada sam u izlogu ”Pasaža” danima mjerkao valjak što se navijao ključem, te išao naprijed- nazag. Kada sam ”naskupio” dovoljno niko od mene sretniji- kupio od tuzlanskih bajramskih para.
Kada se sve zbroji, ne čudi dokle navelo: grozni razvod, gdje je ni krivo ni dužno najviše pogodjeno dijete, onda nova ženidba, onda rat, onda tuđina i kako krenuti u novi život, onda između ”tri vatre…”
”Ljude ne možeš mijenjati”, rečeno- kajao da sve minule godine, u širem smislu, nisam pokušavao. Imao neke ”reference” i znanja iz psihologije, ali u ovom slučaju ispada da oni koji su ”pomagali”, više odmagali!
Bile su dvije mogućnosti- sabur ili ići do kraja. Najavio dodatno i gdje bi (i) kamen zaplakao. Neoborivih 1-7 + najglavnije- Majkina odluka kome šta da ostane za uspomenu. Svima nije moglo dopasti i zar može biti ljutnje što je imala ”favorite”? (I otac je bio, ali niko se nije usudio ”zucnuti”!). A sve pravedno ”namirivala” sa jednakim iznosima da se zavrti u glavi- ženidbe i udaje, kupovine kuća, rađanja praunuka, nagrada za diplome…
Zakočio- što će meni poentiranje i ta ”pobjeda”! Neka ostane u familiji a spomenuo ko prepisku ima. U nekoliko zadnjih kolumni cijelog ”slučaja” dovoljno ako bude zanimalo struku i studente da se nigdje ne ponovi. Mogu dati još neke ”smjernice” a ključno- na kojoj strani je jaća emocija kada se odlučivalo ili- ili- nekog što je othranjen ”hapicama” ili majkinim miljekom.
NEMA VIŠE ”KRALJICE”
Majka je bila dragulj i nije smjelo rizikovati. Pogotovo da prevoz u Bosnu ovisi od ovog ili onog. Isposlovao da je neće ”dirati” u Bårhus dok se ne popravi situacija, a grozio na pomisao da krene u nedavnom haosu i zaustave na nekoj od pet granica i privremeno negdje ukopa…
A dovoljno što kažu Mirsad Puškarević da je bila ”institucija”, ili sa vjerske strane penzionisani efendija Hazim Gurda. I, velika inspiracija. Više puta najavljivao da imam ”formulu” kako DaBudeBolje, nakon jedne njene sjajne opaske, zaokruženo šta je rezignirano rekao tuzlanski taksista. Kad dobijem priliku pred odgovarajućim auditorijem, saopštiti i ostane u spomen.
Puno je nevjerovatnih detalja i uklopiće u najnovije što sam zimus započeo. Plavi cvijet od salvete, koji je poklonila klinici, na fotosu ispao crn(?!). Dosta je koicidencije koja se graniči sa vjerovali ili ne. Samo ponešto rečeno: kojim riječima sam je pred zoru ”oživio”, dok su svjedoci izvirilali iza otškrinutih vrata, ili da jednostavno nije htjela umrijeti dok sam pored nje- brinula kako ću dalje! Kada više nije bilo nade ”prepustio” bratu zadnje tri noći. I potvrdjeno da je rođena u ”košuljici”- koji ne znaju neka se raspitaju šta to znači. A poručio Zorani Petković ako u Malom Zvorniku sretne Zorana Okuku i prenese: ”Umrla je Kraljica..!” Kad je sa Darom iz Sarajeva stigao u komšiluk, odmah smo se zbližili i prvi tako nazvao. I mnogo bilo žao kada su preselili na drugu obalu.
Sticaji okolnosti i sve naše frustracije navele prema najgorem. Zahvaljujem bratovoj svastiki Behki Avdičaušević što se u zadnji čas (in)direktno uključila da bolje usmjeri. Nisam iznenađen- i ona je ”brinula” o svojoj Majki- dokle je mogla. Onda tri ćerke i dva brata našli ”ženu”- nije išlo i godinama je u staračkom domu. Ja tako nisam mogao- radi mlijeka kojim me othranila, plus što je bila duša moja i neke ćudesne ”veze”. I zato neki dan pitao brata je li 100% siguran da je Majka sada u Kazanbašči?! Odgovorio 1.000 posto pa mi malo lakše.
A Šefik Čolaković veli: ”Ja se sjećam kao dijete kad je otac Seadov umro. Bila najveća dženaza…” Književniku Isnamu Taljiću, kada je krenuo amidži Ševki, posebno urezao prizor pred našom kućom, da nikad nije vidio toliko svijeta. Između ostalog, razlog da smo se godinama ”pazili” i bili svoji.
I tada „zbrženo“, nije moglo bez drame – „vidjeno“. Otac u 3 ujutro preselio, isti dan dženaza! Tako „pravila“ nalagala. Braća, nek im je rahmet na počivalištima u Sarajevu i ni jedne više zašto nisu u Kazanbašči!, odbili da u opštini bude „izložen“ i sahrani sa svim počastima. Obrazloženje: “Do sada je bio vaš, sada je naš!“. Potom novo „déjà vu“ i šta se desilo sa djedovim zlatnim satom sa dva poklopca i dugim lancem- otac kao najstariji u ladici čuvao. Kao „najpravednije“ da se pokloni Islamskoj zajednici. Majka se usprotivila- ja sam rekao da se odmah da! Ubrzo iz IZ u dobroj namjeri poruka ako želimo da „otkupimo“- šteta da Hadžiavdagin sat ne ostane u familiji. Kasno, ne treba- predložio Majki da kaže…
A koliko mi je djed „konkretno“ značio ima posveta u „Dva splavara mala“ ili zagledati se na korice knjige „Bijeli cvijet iznad puta“. Ako se uoči simbolično slovo „V“ i gdje se„ukazalo“, na pravom se putu, a opisano koje čudo se desilo na mezaru. Nema potrebe ko ga najviše „obilazi“ a može u još veću širinu oko Majkine zadnje želje-Tuzlanke kojoj je „srce ostalo u Zvorniku…“
I to je priča, njena „dženaza“ bez dva sina! Još nemam snage da snimak vidim- zanimao samo Damirov fotos i je li pored oca. Tako navelo, dramatičnije nije moglo. Nadam se da nema greške i da se držalo skice što sam poslao, posebno vezano za lavande. Mjesec je Ramazana i spreman praštati a naredne godine, nakon što se podigne spomenik, sa prijateljima okupimo na Kazanbašči i odamo poštu kakvu je zaslužila!
PISMO TRANSPORTNOM PREDUZEČU
Nisam siguran jesam li trebao poslati pismo. Samo radi provjere- posao je posao, mogu i razumjeti- je li se spremno za nešto više. Pretpostavljam doće i do novog efendije u Örebru i porazgovaramo. Sa razumijevanjem želim ćuti njihovu stranu i to objaviti. Potom ako žele dio novca od ”posla” prebaciti na račun Medžlisu IZ Zvornik kao prilog da konačno uredi zapušteni spomenik na prvoj masovnoj grobnici u Bosni i Hercegovini. Prije toga na YouTube (ukucati Kazanbašča) i pogleda kakav sam 2005. ostavio u amanet…
A raznih je primjera kada je čovjek u žalosti. Odlučio ostati saaam u stanu, sa svim uspomenama koje je trebalo pakovati. Za razliku od Tuzle i Zvornika, nije bilo mnogo Majkinih stvari. ”Okupiralo” vezano za GljivuMira i Bijelog goluba. A na neke (ne)dobronamjerne komentare kako to ”trpi” diplomatski odgovarala. Ostale ”bisere” sa našima neke druge prilike. A na ono kraljica, pidodati (i) carica, veli u svome komentaru Zumra Vilić Beriša, pa mi drago.
P.S.
Svaki dan bar jednom zaplakao, ali nekako drugačije, ko nikada do sada. Davno za ocem, pa kada je zasađeno Drvo sjećanja na Kazanbašči, pa u Örebru kada je otvarana Dječija galerija ”Fredssvampen” (uspomena na onu koju sam imao u Zvorniku), pa za Kjašifom, pa za Šabetom. I teško je naći prave riječi da opišem- kada sam ulazio u kuhinju, njenu sobu, kupatilo, dnevnu ili pio kafu iz njene šolje na njenom mjestu. Ili približavao zgradi- o, tugo!, svaki put uzalud gledao na kuhinjski prozor, neću li je ugledati. A tek kako će mi biti kada avioni polete i stignem u Tuzlu, potom u Zvornik…
__
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje&GljivaMira paralelno prenose Fb- grupa BIH DIJASPORA INFODESK, portal BHDINFODESK i šalje na više mejl adresa.
Piše: Sead Hambiralović
