U mnogim zemljama Evropske unije postoji otvorena ili rasna diskriminacija, a poziv na promjene postaje sve glasniji. Demonstracije ne prestaju u Briselu, Londnu, Parizu, Berlinu…
U zadatke komesara Evropske unije Margaritisa Šinasa spada i zaštita „evropskog načina života”. Grčki političar sebe smatra odgovornim i za pitanje rasizma. „Imamo manje problema u odnosu na Sjedinjene Države, naši socijalni sistemi su bolji”, rekao je Šinas na manifestaciji organizacije Delfski ekonomski forum.
Ali, on priznaje da u Evropi ima još mnogo toga da se uradi „po pitanju jednakih mogućnosti u životu”.
Francuska iluzija
Diskriminacija u potrazi za poslom je jedno od tih „pitanja koja još moramo da riješimo”. Za studentkinju prava u Parizu, Kesiju Etame Jesko, to je gorka svakodnevica: bezuspješno je u potrazi za mjestom u nekoj advokatskoj firmi gde bi mogla da stažira. Obično joj kažu da je mjesto već zauzeto.
„Žele da vjerujemo da nas prihvataju. Ali mislim da tu ima puno licemjerja. Nije kao u SAD, gdje rasizam vidiš na hiljadu kilometara. Skriveniji je. U Francuskoj je to primjetno na osnovu mnogo sitnica, u potrazi za poslom ili vas zaustavljaju na ulici bez razloga.”
Kesija je proteklog vikenda protestovala protiv rasizma i diskriminacije, zajedno sa hiljadama Francuza. Povod su slučajevi policijskog nasilja u Francuskoj, od kojih je posljednji poznati slučaj – smrt Adama Traorea iz 2016.
Ne radi se samo o brutalnom postupanju – rasno profilisanje dio je svakodnevice u francuskim predgrađima. Istraživanje Savjeta Evrope u kojem je ispitano 5.000 mladića afričkog ili arapskog porijekla, otkrilo je da ih je policija zaustavljala dvadeset puta češće od ostalih stanovnika Francuske.
Masovni protesti u Francuskoj doneli su prvi rezultat: ministar unutrašnjih poslova Kristof Kastaner zabranio je policiji stisak oko vrata prilikom hapšenja. Iako negira da je njegova policija generalno rasistička, priznaje „da su neki policajci rasisti”.
Belgija: Kolonijalna vladavina i genocid
Demonstracija je bilo i u Briselu. „Došli smo jer je ovo glavni grad Evrope”, kaže jedna od organizatorki Brenda Aučimba. Ljuti je „svakodnevna diskriminacija i policija koja zaustavlja afričke i arapske dječake na svakom ćošku”.
Pored toga, ona želi da se s postolja skinu statue belgijskog kralja Leopolda II (1835-1909). Belgijska kolonijalna vladavina u Kongu dio je potisnute prošlosti zemlje. Tek 1998. godine, istoričar Adam Hohšild vratio je genocid i eksploataciju u toj zemlji u nacionalnu memoriju.
Oko deset miliona ljudi izgubilo je život pod kolonijalnim režimom Leopolda II u Kongu. Do današnjeg dana o tome nema ništa u belgijskim udžbenicima. „Nadam se da ljudi shvataju kako se osjećamo kada vidimo ove statue”, kaže Brenda. U međuvremenu je gradonačelnik Antverpena tamošnju statuu Leopolda smjestio u muzej.
Borba kultura u Britaniji
U Londonu je na strani demonstranata čak i gradonačelnik Sadik Kan. Član Laburističke stranke iz pakistanske porodice, u Istočnom Londonu je uklonio statuu trgovca robljem Roberta Miligana: „Tužna je istina da je mnogo našeg bogatstva rezultat trgovine robljem – ali tome ne moramo da odajemo počast na našim javnim mjestima.”
Međutim, Priti Patel, britanskoj ministarki unutrašnjih poslova iz redova konzervativaca takođe porijeklom iz Pakistana, ovakav način protesta se ne sviđa. Demonstranti koji su statuu trgovca robljem Edvarda Kolstona u Bristolu bacili u vodu, moraće da budu krivično gonjeni zbog „svojih krajnje sramotnih radnji”, kaže ona.
„Velika Britanija nije nevina. Vlada i policija nikada nisu odgovarali za mnoge živote crnaca”, rekao je jedan demonstrant na londonskom Trgu parlamenta. „Dobro je vidjeti kolektivnu tugu i spremnost da promijenimo svoju situaciju. O tome se radi”, kaže demonstrant pored njega.
Solidarnost sa Džordžom Flojdom i u Britaniji je izazvala bijes zbog svakodnevnog rasizma, socijalnog obespravljanja, policijskog zlostavljanja i diskriminacije. To uključuje, na primjer skandal poznat kao Windrush a radi se deportacijama migranata sa Kariba koji su decenijama živjeli u Velikoj Britaniji – samo zato što nikada nisu formalno naturalizovani.
Manjine „identifikovane kao problem”
„U Evropi ima mnogo primjera pojedinačnog i institucijalnog rasizma u policiji”, kaže kriminolog Ben Bouling sa Kings Koledža u Londonu. Međutim, u Sjedinjenim Državama, gdje policija godišnje ubije hiljadu ljudi, opseg policijskog nasilja je ekstremniji.
Prema Boulingu, problem je „kako organizacija generalno postupa sa manjinama i marginalizovanim grupama. U Velikoj Britaniji možete videti kako se policija ponaša prema ljudima crne boje kože i onima azijskog porijekla. To se jasno vidi u Njemačkoj, Francuskoj i svuda u Evropi gdje su manjine marginalizovane i koje policija identifikuje kao problem.”
Ali problem je veći: „Diskriminacija prevazilazi policiju, ima veze sa ekonomijom, obrazovanjem i porodicom”. Zemlje u Evropi treba da priznaju da je njihova budućnost multikulturalna i raznolika i da svaki građanin mora imati iste životne šanse.
Poslanica Evropskog parlamenta: „Stidim se”
Evropa je još daleko od tog priznanja. Samo 24 od 705 članova Evropskog parlamenta je afro-azijskog porijekla iako čine oko deset procenata evropskog stanovništva. Jedna od njih je Šveđanka Alis Kunke iz Zelenih: „Stidim se jer zapravo ne predstavljamo ljude u Evropi. Zato moramo biti sigurni da će u budućnosti biti više poslanika koji će izgledati drugačije i imati različito porijeklo.”
Kunke je izvjestilac za antidiskriminacijsku smjernicu EU koja je na čekanju od 2008. Prijedlog zakona, kojim se propisuje jednak tretman svih građana u socijalnim pitanjima, blokiraju mnoge zemlje članice. Polovina evropskih zemalja nema čak ni akcioni plan za borbu protiv rasizma.
Šveđanka se nada da će demonstracije u EU pogurati donošenje tog zakona: „Uvjerena sam da sada možemo iskoristiti uzbuđenje i svijest mnogih. Ali to se ne smije završiti lijepim rečima o jednakosti. To se konačno mora odraziti u zakonodavstvu Evropski unije.”
Autor Barbara Wesel/DW
