NESPOJIVOST STVARNOSTI I ŽELJA
Doktora Fikreta Muhamedagića, specijalistu medicine rada, cijenili su, poštovali i voljeli svi koji su ga poznavali, od najmlađih do onih u poznim godinama. Stručnost, nenametljivost, ljubaznost, kultura ponašanja, uvažavanja drugih, magijski tih i topal glas – krasili su tog divnog čovjeka. Inače, dr. Muhamedagić je rođen 30. juna 1946. godine u Pećigradu na domak Cazina. Gimnaziju je završio u Bihaću 1966. godine, a Medicinski fakultetu u Sarajevu. Bio je u generaciji s Radovanom Karadžićem, kasnije najvećim ratnim zločincem 20. vijeka, kojeg je u to vrijeme zanimala samo poezija. Trogodišnju specijalizaciju medicine rada završio je 1980. godine.
Iako je u Bosanski Novi došao početkom jeseni 1972. godine, za grad na utoku Sane u Unu čvrsto su ga povezali studenski dani. Na proputovanju vozom Sarajevo – Zagreb, a to je bilo gotovo svakog vikenda, u gradu ljubavi, sporta i muzike, čekao je onaj “bihaćki”. Prostor između vozova koristio je u razgledanju ljepota bosanskonovskih. Posebno ga je impresionirala dobrota i toplina ljudi koje je susretao ili se upuštao s njima u razgovor. Iako mu je vrijeme bilo ograničeno, često je propuštao vlakove šetajući Unskim kejom, takozvanom Alejom ljubavi, uživajući u miruhu lipa i sjenovitih kestenova ili je odlazio na neki od kulturnih ili sportskih događaja. Baška zahvalu za njegovu čvrstu povezanost s Bosanski Novi ima doktor Ahmet Alagić, koji mu je nakon slučajnog susreta rekao da su mu vrata Doma zdravlja širom otvorena kada završi sdudije medicine. I zasta, desila se priča kao iz starog zemana. Čim je diplomirao uputio se u Bosanski Novi i tu ostao. Zatočenik grada, gdje se ljube Una i Sana, postao je kada je sklopio brak 1974. sa lijepom Seidom, iz negdašnje begovske familije Cerić-Krličbegović. Iz te ljubavi rođena su dva sina: Ado (45) ima diplomu Fakulteta fine umjetnosti i radi kao grafički dizajner i Vedad (42), informativni tehnolog, bavi se izradom web-stranica.
Veoma brzo po dolasku u Bosanski Novi dr. Muhamedagić, držeći se tradicionalne ljekarske etike, posebice ističući se moralnošću, kreativnošću i odgovornošću, postaje omiljen narodni doktor među pacijentima i kolegama. Pored redovne djelatnosti veoma je aktivan u sportskim klubovima, a među njima od 1977. do 1980. u FK “Slobodi”, kao liječnik tog najstarijeg bosanskohercegovačkog fudbalskog kolektiva, potpredsjednik je Kuglaškog kluba “Sloga” u vremenu kada je 1983. godine osvaja Kup Maršala Tita u Jugoslaviji. Kratko je bio i djelilac pravde na nogometnim terenima. S prvim višestranačkim izborima 1990. godine postaje predsjednik Općinske organizacije Saveza sindikata nikad ne napuštajući ugledno zanimanje. Pomalo zatajno, sve do prve samostalne izložbe umjetničkih slika, dr. Muhamedagić je u svom stanu iskazivao, kao ličnu terapiju, kreativnost u likovnoj umjetnosti. Inače, u toj djelatnosti bio je, kako su neki njegovi bližnji tvrdili, od najranijeg djetinjstva. Toplinu riječi u ljekarskoj profesiji prenosio je u toplinu pejzaža na slikarskom platnu… A onda je u Bosni krenuo belaj koji mu je srušio sve snove; profesionalne, umjetničke, ljudske… Posebno se uznemirio kada su ga odvodili na Stadion, kakve ironije, imena Sloboda, prvi koncentracioni logor u BiH, čuvši dovikivanje: “Ubijte tog ustašu”. Zar je moguće da prekonoći ljudi postanu zvjeri, mrzitelji, zlobnici, zlikovci…? A do jučer je liječio te ljude ne gledajući njihov imovinski status, njihovo obrazovanje, njihovu religiju, nacionalnost, boju kože… Sve što se kasnije odvijalo: tortura, paljenje i rušenje džamija, pljačka, silovanje, a potom protjerivanje svih nesrba s područja općine, neizlječivo i nepopravljivo u njegovoj duši načinili su prazninu koju ni nakon 2,5 decenije nije uspio popuniti. U Njemačku je, kao i mnogi drugi, stigao ne svojom voljom. Odmah se uključio u humanitarni rad pomoći Bosni i Bosancima, tražio od moćnika da se informiraju i djeluju na sprečavanju uništenja mu grada, zavičaja, države. Snage i sabura mu je ponestajalo kako je saznavao da je sva tragedija Bosne isplanirana izvan granica njenih i da su mnogi borci samo za sebe, a ne za ideale njegove domovine. To je i presudilo da se 1996. godine odluči na odlazak “preko bare” i stigne na zapadnu stranu obećane zemlje, u grad Los Angeles. S tim potezom iščezava ona njegova moćnost i borbenost za Bosnu, koju ni svi hećimi svijeta neće izliječiti s ovakvim poratnim vođama.
Jedina želja, izuzimajući familiju, ovog dobrog i ljudski vrijednog čovjeka i ljekara, što penzionerske dane provodi u bespućima američkim jeste da dočeka dan kada će Bosna biti bez hala i belaja!
Ferhat Korajac
