Boraveći na Floridi i uživajući u raskošnoj ljepoti prirode, gostoprimstvu i kulinarskim specijalitetima moje snahe Azre, u koje je svako jelo pravo remek djelo, još jednom sam spoznao meni posebno upečatljive dvije pokretačke snage, na ovom području nadmoćne i nenadmašne, koje prijete ali potstiču i vode ovaj svijet. Jedna je ljudska, a predstavlja je snaga i moć privatnog vlasništva, koje se danonoćno sliva i akumulira u hambare manjine, a druga je moć prirode, prepoznatljiva i izražena snagom okeana, koji silinom i snagom vode, od koje je sve stvoreno i sa kojom će sve nestati, zapljuskuje i udara obale naših života.
Na tragu spoznaje
Možda bi ovakve moje spoznaje, više ili manje poznate i meni vama od ranije, ostale na sporednom kolosjeku, da mi se ne nađoše u ruci unikatna djela Meše Selimovića “Derviš i smrt” i “Tvrđava”. Njegove studozne misli uzburkaše moju svijest i povedoše je slijedom njegovih misli, približiše mi njegova shvatanja i obogatiše moje spoznajne vrijednosti, da sam mogao osjetili vrijednost svake njegove riječi.
Čutajući i gutajući njegovu prozu skoro ljubomorno sam krao i trgao njegove misli, usmjeravao ih kao pritoke u rijeku mojih spoznaja i shvatanja, a one se prelijavale iz svojih korita, natapale i potapale moje zablude, mijenjale moj pogled na svijet, na sve ono što je u njemu i iznad njega. U nemogućnosti da rijeku mojih spoznaja obogaćenu vodom iz tih pritoka, od kojih su neke ponornice kojima vidim početak, ali ne nalazim kraj, usmjerim svojim vodotokom, to me navelo na zamisao da ih tako istrgnuite predstavim vama, da pomognete meni i sebi uobličiti neku bolju i zreliju misao, koja će odgovarati našem vremenu i nadahnuti nas novim saznanjima…
I dok sam pratio hod sudbine protagonista njegovih djela, zatvorenih u “Tvrđavu”, “Derviš i smrt” ,“Ostrvo” ili “Tišinu”, zastajao sam kod svake njegove rečenice, kod svake riječi, s kojim pisac prodire u našu misao, izvlači je iz nas sve dotle dok nas ne uvede u naš svijet i zaogrne plaštom svoje životne filozofije.
Tragom njegovih misli, koje su izvirale kao bujica i motale mi se po glavi dok sam hodio obalama okeana, otkidao sam dio po dio njegovih spoznaja i vezivao ih u čvor, koji po povratku kući pokušavam zajedno s vama razmotati i razotkriti. Možda nam to pomogne uspješnije kontrolisati našu unutarnju borbu, u kojoj se miješaju mudrost i sudovi o životu, prigušene emocije i bunt, a sve to u težnji da dosegnemo i jasnije prepoznamo smisao života.
Istrgnute misli Meše Selimovića
Misli Meše Selimovića su kao zrelo klasje žita sa bosanskih žitnih polja, koje se klati na vjetru, a zrnevlje prosipa i hrani zemlju, koja nam je jedina domovina i majka. U težnji da vam njegove misli što više približim i obogatim filozofijom njegovih spoznaja, izvadio sam ih iz konteksta i nudim na sofri bosanskoj kao hranu za dušu.
U narednom tekstu vam predstavljam pregršt nasumice izdvojenih misli iz bogate nepresušne riznice Meše Selimovića, koje će produbiti vašu svijest i obogati vaše spoznaje novim saznanjima, potrebnim danas više nego ikad svakom čovjeku:
Vlaga i toplina su izvor života
Sve stvari mjeriti prostranstvima neba i vremena
Zrak je krug što se zatvara oko ljudskih života
Sve se mijenja kad se čovjek pomjeri iz ležišta, promjeni ugao gledanja
Poznavati se, znači znati ono što ne treba
Rasuli smo se, samo nas nesreće okupljaju
Nezadovoljstvo je nemoćno kad se rodi, a zvijer kad ojača
Pobuna je zarazna, liči na junaštvo
Svijet je pun zamki, kad si bez oslonca
Najpreči je onaj kome je najteže
Životna vedrina se presipa kao voda, jer je svačija
Za zlo i nesreću svi znaju, samo dobro ostaje skriveno
Ponekad se mora učiniti zlo radi većeg važnijeg dobra
Glupo junaštvo je samoubilački prkos bez svrhe
Nasilje je znak slabosti i nerazumnog rasuđivanja, način da se ljudi otjeraju u zlo
Sahranili smo jedan drugoga u času kad smo se upoznali
Varoš mu oduzela sve što je imao, sinove, sigurnost, vjeru i život
Optuživati jasno i glasno vlast, za ono što svi znaju, nikom nije od koristi
Čovjek poželi da sjedne pored moćne tihe rijeke i da se uspokoji
Život se sve više otima, sve više izmiče, što ga više stežemo
Njih dvoje kradu svoju sreću, i misle da imaju pravo na nju, i ne usvajaju je da je učine ljepšom
Nije lako izmijeniti se, treba odbaciti sve što si bio, što si naučio, što si navikao, kao da ponovo učiš da hodaš
Zaboravu je vijek kratak
Moje oči budni stražari mog razuma
Šta je pogled koji sve vidi, a ničem se ne čudi?!
Šta je ljubav bez dodira?!
Sve je naše što smo mislili da je ničije
Novi pupovi niču iz starih stabala
Pametan razlog zaodjenuti u ludi oblak
Prostranstvo je naša tamnica, ono nas posjeduje, a mi ga posjedujemo samo koliko oko može da dopre, da pređe preko njega
Smijeh je put do čovjeka
Neki ljudi u jednu riječ unesu sebe
Opasna je i teška blizina moćnih
Stvari ne postoje dok se ne kažu, a stvari ne mogu da se kažu dok ne postoje
Amin je početak, a ne kraj
Život je širi od svakog propisa
Moral je zamisao, a život je ono što biva
Put moje misli opravdava radoznalost
Sve nas su ubili nebrojeno mnogo puta, braćo moja ubijena
Ja nemam dva srca, jedno za mržnju, a drugo za ljubav
Bože, daj mi snage da se ne otrujem mržnjom… daj mi
snage da oprostim, jer ko prašta, taj je najveći
Riječ obavezuje, ona je čin
Nada je opasniji ubica nego mržnja
Svaki mrak je suviše proziran, svaki korak suviše kratak, svaki zaklon suviše otvoren…
Svako na kraju ostane sam (čeka ne dočeka)
Vrijeme je početak i završetak svega
Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju
Njegov žar je trajniji, nije plamen u kojem izgore vrele riječi
Ostavi svijet na miru, biće srećniji bez vaše brige
Učini nešto za čovjeka kojem znaš prezime i ime
Kako upoznati?…Čim vidim jednu stranu, iskrsne druga nepoznata, pa ne znam koja je prava
Ne može more da žali za bezbrojne smrti što se u njemu neprestano dešavaju.
Ne može se more uzburkati zbog svake smrti
Nema prijateljstva među ljudima koji drukčije misle
Nije važno što ne činimo dobro, važno je da ne činimo zlo
Kakva se omandžijanost, samo mislima hranjena, može razviti u opasan zanos?!
Zapleo se u strast koja se ne troši, a ne može da nestane. Gdje će se zatvoriti taj krug?
Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, a rijetko za ono što prećutiš
Niko ne može biti tako razoružan i obesmislen u sebi upropašten, kao mi kad nas izdvoje. A to vidimo kad se desi.
Nije čovjek ono šta misli, već ono šta čini
Znanje ljudsko je neznatno, zato čovjek ne živi od onog što zna
Pravda je kao zdravlje, misliš o njoj kad je nema, ona je neodređena, ali je najviše želja da se udavi pravda, koja je određena
Ljudi preziru one koji uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih
Ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika
Ne upiri prstom u tuđe nepoštenje, ako nisi dovoljno jak da to ne moraš dokazivati
Treba ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi, izbrisati je da ne boli…Lakše bi se podnosio dan što traje
Svi idemo od jedne obale do druge po tankom konopu svoje životne staze, i svakom se zna kraj
Dobri ljudi su sreća na ovom svijetu
Onemoćao kao čovjek, kad u mraku izgubi put
Spasavam sebe, spasavajući njega
Pomoć nikad nije suvišna
Oblila me misoa kao vrelina…Riječ ugrizla grlo kao otrov
Misao se sama oslobađa, kad joj je teško
Ljudska misao nesiguran talas što ga podiže ili smiruje vjetar straha ili želje
Žene uvijek znaju, makar ništa ne bilo rečeno
Osmijeh razapet na ustima, koji ništa ne izražava
Slutnja je prvi glasnik nesreće
Nikad nema onih koje tražiš
Ličiš na sunčevu zraku što će svugdje prodrijeti
Kad sastavimo dvije nemoći, ispadne slabo nadanje
Gubiš svijet, ako ga uopštavaš
Lakše je govoriti o opštim stvarima, nego o pojedinačnim – našim
Vrijeme kaplje kao kiša, kap po kap
Neprestano koračam, a sve sam dalje
Ništa ne treba čekati, svemu treba ići u susret
Duša može da održi tijelo, a tijelo dušu nikad. Ona posrće i gubi se sama.
Čovjek je stvoren da bude uhvaćen kad tad
Nekad i sad su dva čovjeka
Lako će se sporazumjeti dva čovjeka, koja misle
Pošten i pametan neće odgovarati praznim riječima, kad pravih nema
Teže je nešto braniti, nego napadati
Život uvijek teži na niže. Potreban je napor da se to ne dopusti.
U teškom položaju je čovjek koji je duhovno razvijeniji od drugih, ako ga ne štiti položaj ili strah
Kud vojska prođe, trava ne niče, ali niču djeca
Htio sam da budem drukčiji od ostalih, zato što sam bio isti
Čovjek bi morao da se odriče svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni.
Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo, moramo je uništiti, da je ne unište drugi, moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja, ali ne možemo uništiti sve što volimo, uvijek će ostati mogućnost da nam to unište drugi.
Oni prodaju riječ, koju svijet kupuje, iz straha ili iz navike
Ako kažem da nisu krivi, naljutio bi te, a nije to ni pravo. A ako kažem da su krivi, podržao bi te u mržnji.
Nova prijateljstva su ljubav, koja nam je uvijek potrebna
Stara prijateljstva su više nego ljubav, jer su dio nas samih
Ljudi lako zaboravljaju ono čime se ne ponose
Čovjek dobija, kad daje, i nikad ne napušta onog kome je pomogao
Ljubav se ne zaslužuje, jer da se zaslužuje, ne bi je imali
Ljubav koja nam je pružena je naš oslonac drugom
Ne mogu reći budi mi prijatelj, ali mogu reći biću ti prijatelj
Godinama sam zarobljenik, bogzna čijih i bogzna kolikih očiju, čineći me svjedokom protiv samoga sebe
Sad se provalijom čini i ravan put
Čovjek živi od svoje i tuđe nesreće
Vezanost je čovjekova nesreća. Oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Ostajući čovjek trpi i pada
Ukopavanje je početak starenja, odlazeći čovjek čuva slobodu, nameće uslove. Kretati se u krugu, znači biti slobodan i vezan.
Rodila se mržnja, skrivala se, mirovala, ćutala, sazrijevala u tišini, kao svako osjećanje i rodila se jaka, snažna, dugo hranjena čekanjem…On je ojačao njome, kao mračna snažna snaga, drži je kao oružje, štit..
Dobro djelo treba da postane navika
Pravda i nepravda mogu da budu skupe
Ako ne zaštitimo pravdu, pravde neće biti
Najgori su pošteni kojima ništa ne treba, koji nemaju ljudskih slabosti
Najvoli podmitljive, njih najviše voli, jer do njih puta ima
Pravdu treba braniti, ili napadati njome, da bude cilj, a ne oružje
Surovost u ime plemenitosti je strašna, vezala bi nam noge i ruke, ubila nas licemjerjem. Bolja je surovost koja počiva na sili, bar možemo da je mrzimo.
Sinovi su uz nas dok smo jaki, a napuštaju nas kad su nam potrebni
Svjetla se palila u prozorima kuća, a otvarale oči
Šteta što oči ne vide kroz zidove, kad nam želja postane bezumna
Zarasla je staza koja me vodila ljudima
Jesi li sjeme ili cvijet moga nemira?
I mržnji, kao ljubavi, potrebni su živi ljudi
Gomila se kreće kao otrgnuto kamenje, kao divlja bujica
Strah me potapa kao voda
Daleko je put od sela do kasabe, a još dalji od kasabe do sela
Vlast i vladanje
Pravda je potreba, a krivda mogućnost. Upravljanje poslovima je vladanje, a vlast je sila, a sila je nepravda zbog pravde. Bezvlašće je još gore, nered, nepravda, nasilje i strah…
Je li vlast od Boga? Ako nije odakle joj pravo da nam sudi? Ako jest, slušat ćemo je. Ako nije, onda se nad nama vrši nasilje. A mi smo krivi što ga podnosimo. Možda je vlast od Boga, ali je ponekad vrše zli ljudi? Je li to što čine nasilje ili odbrana?
Uz Tesline postavke o smrti
Smrt je besmisao, kao i život. Smrt je preselenje iz kuće u kuću. To nije nestanak, već drugo rođenje- kao što prsne ljuska jajeta…kad se pile ponovno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo.
Smrt je promjena stanja, duša počinje da živi sama.
Tako nas svojom postavkom o smrti Selimović potsjeća na teorijske postavke Nikole Tesle, koji je smatrao da “Smrt ne postoji (a sa takvim saznanjem nestaje i strah od iste)… I nijedan čovjek koji je pistojao, nije umro. Pretvorio se u svjetlost, i kao takav postoji “ Tajna je u tome da se svjetlosne čestice vrate u prvobitno stanje, u neku od prethodnih energija.
Ljudska energija je jedan od vidova Svjetlosti u duši, ponekad ravna vrhunskom nebeskom svjetlu. Cilj ovakvih spoznaja je da se ljude vrati na duhovnost i moralnost, koju osjetno gube.
Krivica
Čovjek je stvoren da bude uhvaćen, kad tad. Samo Bog zna svačiju krivicu, ljudi ne znaju. Ti misliš da nisi kriv. To nije tačno, jer ne može biti da nisi u životu makar jednom pogriješio. Onda te kazna mimoišla, a sad nisi ništa kriv i misliš da treba da te puste, samo kako da te puste. Ako nisi kriv, onda su pogriješili oni, zatvorili nedužna čovjeka. Ili si im kriv zato što nisi kriv? Ako te puste, priznaće svoju grešku, a to nije ni lako ni korisno. Jer što da rade protiv sebe. To od njih niko ne može tražiti. I ako te puste, hoćeš li ih mrziti, otići u hajduke i činiti nasilje? A zašto bi se onda na njih ljutio to što čine ? Otrovaće te, to zlu vodi, a bićeš isto što i oni, i opet će te uhvatiti. Svako polazi sa svoga stanovišta, i smatra da je u pravu.
************************
Ako vas neka od od ovih misli zbuni, ako je ne prihvatate i želite odbaciti, pročitajte roman “Derviš i smrt” i potražite je u kontestu, pa ćete se uvjeriti da je misaona, duboka i poučna, kao zvijezda vodilja.
A gdje mi danas živimo?
I danas je svaki bh grad kao tekija u kojoj glavni lik Selimovićevog romana “Derviš i smrt” Ahmed Nuredin ne uspijeva iz zatvora u tvrđavi spasiti brata Haruna, zatvorenog i ubijenog u tvrđavi samo zato što je saznao nešto o pravosuđu što nije smio znati, a što se ne smije znati ni danas. A saznao je da su spisi optužbe, izjave svjedoka, priznanje krivice i presuda trgovcu koji se suprostavio režimu bili unapred pripremljeni.
Upravo zato, ne može se pročitati ni “Tvrđava” ni “Derviš i smrt”, a da se ne upitamo gdje mi to danas živimo i po čemu se naš život razlikuje od toka života u bosanskoj tekiji 18. vijeka? Ne možemo ne zaviriti u politički život i društveno uređenje Bosne i Hercegovine u dva daleka i dijametralno različita vremena, a da se ne uhvatimo za glavu, jer prepoznajemo sličnu ako ne istu mješavinu straha i beznađa, nevinosti i krivice, sudbine i bunta.
S pravom smo zabrinuti jer u društveno – političkom životu Bosne i Hercegovine, oblikovanom Dejtonskim sporazumom, koji kontroliše birokratija međunarodne zajednice, a glavne poluge drže korumpirane vlasti i pravosuđe, ne nalazimo više pravde i optimizma nego ga je bilo u BiH u 18. vijeku za osmanske vladavine. Danas oslobađaju krive, kažnjavaju nevine. Nagrađuju zločince, proganjaju i osuđuju žrtve. Kolektivnu odgovornost pokrivaju pojedinačnom, a mjeru pojedinačne odgovornosti određuju pogodbom. Predmet pogodbe više nisu predmeti i roba već godine bajbukane, a sudski procesi godinama traju, basnoslovno koštaju i dožive sramni fijasko na kraju.
A u takvim uslovima gubi se smisao života, za kojim i danas tragaju mnogi od nas, kao Mešin Ahmed Nuredin u 18. stoljeću Osmanske carevine.
Burlington, 26.10.2020 Zijad Bećirević
