Piše: Amir Sužanj
Poštovani gospodine Stanivukoviću,
nije baš da gorim od pretjerane želje da se na medijima raspravljam s ljudima iz političkih krugova, pogotovo u vrijeme njihovih izbornih pobjeda, ali nekako mi se čini nevjerovatno neprimjerenim da jedan mlad čovjek svoj politički uspon počinje političkim stavovima o događajima iz bliže i dalje istorije uz „argumente“ koje je toliko lako srušiti da to dovodi u pitanje čitav njegov politički kredibilitet, i to bez ikakve potrebe. Ne bih htio polemisati sa Vama o vašem negiranju genocida u Srebrenici, ima mnogo kvalifikovanijih, stručnijih i pozvanijih ljudi od mene da više nego argumentovano pričaju o tome, ali ću vrlo rado reći koju riječ o vašem veličanju četničkog pokreta iz Drugog svjetskog rata i njegovog vođe Dragoljuba Draže Mihailovića i o besmislenosti „argumenata“ o njegovoj antifašističkoj borbi.
Mogu shvatiti bradate i u crno obučene ljude iz raznih ogranaka ravnogorskog pokreta sa četničkom ikonografijom, crnim zastavama, kamama i noževima, uz neizbježno veličanje zločina i isticanje drugih uobičajenih elemenata ravnogorskog folklora, koji svakog marta (osim ovogodišnjeg – omela ih korona) odaju počast čovjeku, koji se u vrijeme najvećeg sukoba u istoriji čovječanstva rado predstavljao kao „prvi gerilac porobljene Evrope“, „gorski car“ i „jedan od najvećih vojskovođa Drugog svjetskog rata“, ali teško mi je shvatiti da Vi ulazite u te polemike pokušavajući dokazivati nedokazivo – antifašistički karakter četničkog pokreta.
Argumenti na temelju kojih je Mihailović sa svojim pokretom rehabilitovan u Srbiji ne mogu izdržati ni elementarni ispit istorije. Cijeli proces rehabilitacije Mihailovićevog pokreta utemeljen je na falsifikovanju istorijskih činjenica, uz tvrdnje da je komunistički režim poslije Drugog svjetskog rata falsifikovanjem arhiva proglasio četnike kolaboracionističkim, fašističkim pokretom. Međutim, problem za zagovornike rehabilitacije nisu komunističke arhive, nego prije svega činjenica da u njemačkim, italijanskim, britanskim, ruskim i drugim arhivama, postoje doslovno hiljade dokumenata o direktnoj četničkoj saradnji s okupatorom.
Ako bi bilo ko u Srbiji zavirio u arhive talijanskih i njemačkih jedinica i štabova, s lakoćom bi pronašao čitav niz dokaza – naređenja, uputa, „davanja k znanju“ i drugih dokumenata, koje su visoki Mihailovićevi oficiri potpisivali u brojnim sporazumima s okupatorskim komandama. Bez problema će naći čak i reverse kojim četnički komandanti od Talijana i Nijemaca preuzimaju oružje, municiju, opremu, makarone i konzerve.
O velikim bitkama, koje su navodno četnici vodili protiv okupatorskih jedinica, u tim arhivama nema ni riječi. Dok se u tim dokumentima redovno nalaze imena njemačkih vojnika koji su poginuli u borbama s „komunističkim grupama“, „partizanskim bandama“, „Titovim snagama“, nemoguće je pronaći imena njemačkih vojnika, koji su poginuli u nekakvim borbama s pripadnicima „Jugoslavenske vojske u otadžbini“, kako su se u službenim prepiskama nazivale četničke jedinice.
Jednostavno ih nema!!!
Rehabilitacija Mihailovićevog pokreta utemeljena je gotovo isključivo na svjedočenjima njegovih nekadašnjih potčinjenih oficira. Njihovi memoari, napisani u inostranstvu nakon bijega iz zemlje, obiluju „svjedočenjima“ pripadnika ravnogorskog pokreta i patetičnim sjećanjima na Dražu Mihailovića kao čovjeka kojem je „narod vjerovao“. U tim „svjedočenjima“, koja sežu sve do aprilskog rata 1941. godine, odnosno kapitulacije Vojske Kraljevine Jugoslavije, nekadašnji Mihailovićevi oficiri navode podatke o tobožnjim borbama pod komandom Mihailovića protiv Nijemaca kod Doboja i na Han Pijesku, i to u vrijeme rasula kraljeve vojske pod naletima motorizovanih njemačkih divizija. Tvrdnje o tim borbama, koje bi trebalo da budu argument kako je Mihailović doista „prvi gerilac porobljene Evrope“ su logički neodržive.
MIhailović kod Doboja nije imao jedinice kojima bi vodio takve borbe, a pored toga dokazi o nekakvim borbama ne postoje ni u jednoj njemačkoj arhivi. Posebno apsurdna je navodna dvodnevna žestoka borba oko željezničke pruge kod Han-Pijeska prilikom njegovog povlačenja u Srbiju s nekolicinom oficira i vojnika poslije kapitulacije. Kako riječ o običnom kolosijeku šumske željeznice, koja je prvenstveno bila namijenjena za eksploataciju šume, bez ikakvog strateškog značaja, svako bi se zapitao zašto bi jedan visoki oficir, koji je u to vrijeme nastojao da što prije i po svaku cijenu pređe u Srbiju, gubio dva dana u apsurdnoj borbi za tu potpuno nevažnu planinsku željezničku komunikaciju?
U današnjim udžbenicima istorije u Srbiji i Republici Srpskoj navodi se kako je Mihailović, uvjerivši se u potpunu propast jugoslavenske kraljevske vojske u tim aprilskim danima, krenuo u Srbiju da organizuje ustanak. Kako u to vrijeme nisu postojale nikakve komunikacije među jedinicama, Mihailović jednostavno nije mogao znati kakva je situacija u Srbiji, pa tako nije mogao imati nikakve jasne planove o nekom djelovanju ili ustanku protiv Nijemaca. Mutna i maglovita formulacija kako je imao plan prikupljanja oficira i vojnika koji se nisu predali, kako bi „u datom trenutku, kad kucne čas“ digao ustanak, mogla je poprimiti jasnije konture tek kasnije, nakon prelaska u Srbiju, kad su partizani već imali jasnu viziju ustanka.
Mit o „prvom gerilcu Evrope“ osobito je besmislen. Mihailović je čitav rat optuživao partizanski vojni vrh, nazivajući ga „grupom avanturista i probisvijeta“, da je nepotrebno i prerano gurnuo srpski narod u ustanak, izazivajući teške i krvave posljedice njemačke odmazde. Postavlja se pitanje kako će neko, ko sebe naziva prvim gerilcem Evrope, za preuranjeni ustanak i avanturističku akciju optuživati nekog drugog. To znači da je ipak „neko drugi“ ranije krenuo u ustanak, pa je taj mit ne samo neodrživ, nego i smiješan. Dragoljub Mihailović je u vrijeme rata vodio bespoštednu kampanju protiv partizanskog pokreta i naročito njegovog vođstva pokušavajući prikazati kako su svi istinski srpski rodoljubi, patrioti i sposobni oficiri bili na četničkoj strani, a da je partizansko vođstvo bilo sastavljeno od avanturista i nesposobnih agenata Kominterne.
Kako je onda moguće da su četničke jedinice, predvođene tako sposobnim oficirima, izgubile rat protiv „komunističkih probisvijeta“??? U današnjim udžbenicima istorije s obje strane Drine stoji kako je Draža Mihailović bio veliki vojskovođa i ogroman autoritet, i u vojsci i u narodu. Međutim, i četnički dokumenti jasno pokazuju da je Mihailović svojim jedinicama neposredno komandovao samo dva puta tokom cijelog rata.
Prvi put je imao neposrednu komandu u vrijeme bitke na Neretvi. Četničke jedinice su, kažu sve moguće arhive, tih sedmica doživjele poraz od kojeg se nikad nisu oporavile i do kraja rata nisu više predstavljale bilo kakvu respektabilnu vojnu snagu. Drugi put je komandovao svojim jedinicama u proljeće 1945. kad su partizanske snage u gornjem toku Neretve i na Zelengori, praktično zbrisale četničke formacije, koje su nastojale da se domognu Srbije. Mihailović je tada samo s nekoliko pratilaca uspio da se izvuče s tog područja i da se još nekoliko mjeseci skriva po šumama i stijenama istočne Bosne, od Foče do Panosa i Vardišta kod Višegrada. Dva puta je komandovao i oba puta doživio strahovite poraze, pa je logično zapitati se u čemu je ta velika vojnička vještina o kojoj se danas u mitomanskom maniru govori o četničkom vođi?
U mitomanskom falsifikovanju njegove istorijske uloge vrlo često se navodi kako je Mihailović, zbog svoje vojne i političke mudrosti, uživao ogroman ugled među svojim komandantima i kako su oni bespogovorno izvršavali sva njegova naređenja i vizije. Međutim, u njemačkim i italijanskim arhivama postoji ogroman broj dokumenata, koji svjedoče da su njegovi potčinjeni visokopozicionirani komandanti direktno sarađivali s okupatorom. Među njima je posebno upečatljiv primjer četničkog komandanta Pavla Đurišića, koji je, kao oficir visokog Mihailovićevog povjerenja, lično od Adolfa Hitlera odlikovan njemačkim „željeznim krstom“. Mihailović je na suđenju poslije rata tvrdio da su oni to radili svojevoljno i bez njegovog znanja i saglasnosti.
Ako su u izdaju doista išli bez njegovog znanja, onda je to dokaz da ga nisu ni smatrali vojnim i političkim autoritetom, pa je apsurdno govoriti o njegovom ugledu. Međutim, ako su u takve odnose s talijanskim i njemačkim štabovima ulazili uz njegovu saglasnost, onda je to potvrda izrazito kolaboracionističkog, kvislinškog karaktera njegovog pokreta. Kreatori rehabilitacije „Jugoslavenske vojske u otadžbini“ ničim ne mogu objasniti još jedan bitan element u svom projektu, čiji je krajnji cilj davanje antifašističkog karaktera četničkim jedinicama pod Mihailovićevom komandom.
Tumačenja ravnogorskih krugova kako je Mihailović bio žrtva krupnih svjetskih političkih računa, u kojima ga je izdao britanski premijer Vinston Čerčil, posebno su apsurdna. Za tri godine, koliko su britanski štabovi i izaslanici u komandi četničkog pokreta nastojali privoljeti Mihailovića na borbu protiv fašizma, nije izvedena nijedna akcija protiv Nijemaca, čak ni diverzija na životno važnoj pruzi Beograd – Solun, kojom su njemački transporti svakodnevno prolazili prema sjevernoj Grčkoj i ratištu na sjeveru Afrike.
Poznato je da je Čerčil bio jedan od najgorljivijih i najokorjelijih antikomunista u istoriji i na mjestu je pitanje zašto bi tek tako, okrećući leđa Mihailoviću, počeo vojno podržavati partizanski pokret pod komunističkim vođstvom, bez obzira na moguće posljedice poslije završetka rata. Zašto bi u Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije poslao rođenog sina, Randolfa, i to u danima kad se na Jalti i u Teheranu kreirala nova politička karta svijeta? Jedini razuman odgovor je da kralj Petar i njegova vlada u Londonu više nisu mogli skrivati mnoštvo dokaza o direktnoj četničkoj saradnji sa okupatorom. Cijelom svijetu već tada je bilo jasno da se četnički pokret, koji je predvodio Dragoljub Mihailović, nikad nije borio protiv Nijemaca i Talijana.
Ima još mnogo apsurda, bolje rečeno pravih smijurija u „dokazima“ kojima je Mihailović pretvoren u legendu, poput onog kako je pohađao vojnu akademiju na Sorboni, zajedno sa istaknutim antifašistom, francuskim generalom Šarlom De Golom. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je u vrijeme šestomjesečnog artiljerijskog kursa (a ne pohađanja vojne akademije), kojem je Mihailović prisustvovao u Francuskoj, De Gol bio u Sjevernoj Africi, ostaje paradoksalna dimenzija te tvrdnje – na Sorboni NEMA vojne akademije. Pripadnici ravnogorskog pokreta pohode „Draževinu“, kako se od ranih devedesetih prošlog vijeka službeno zovu jaruge i potočine oko Undrulja, gdje je Mihailović uhvaćen, veličajući jedan od najpraznijih i najbesmislenijih istorijskih falsifikata.
Generacije mladih u Srbiji i Republici Srpskoj, među njima i mladi politički lideri poput Vas, gospodine Stanivukoviću, imaju jednostavnu mogućnost da dođu do istine kako su četnički pokret i antifašizam ne samo istorijski, nego i logički nespojivi. Dovoljno je samo da otvore njemačke arhive, pa da već na prvim stranama vide gdje je bio i šta je radio „prvi gerilac porobljene Evrope“.
Patria
